Ovoga rujna Ministarstvo kulture i medija organiziralo je međunarodnu konferenciju „Zelena kultura: od kreativne vizije do sistemske promjene“ koja je okupila kulturne djelatnike, donositelje kulturnih politika i međunarodne stručnjake oko pitanja kako kultura može sudjelovati u zelenoj tranziciji. Osobno joj nisam mogla prisustvovati jer sam na dan održavanja bila na gostovanju s predstavom, ali Tragače su predstavljale moje drage kolegice iz ureda. Budući da unutar organizacije njegujemo prijenos znanja, do mene su naknadno došle sve njihove bilješke, fotografije prezentacija te dojmovi i stečena znanja s radionica koje su se odvijale u malim grupama.
Sve navedeno mi je u glavi otvorilo niz pitanja o tome kako kreatori europskih kulturnih politika vide zelenu tranziciju - ne u strategijama, prezentacijama i konferencijskim dvoranama, nego u svakodnevnom radu kulturnih organizacija.
Ovakvi su događaji nezavisnoj sceni potrebni ne samo kao izvor informacija i znanja nego i kao mjesto za networking. Moramo cijeniti to da je javna institucija okupila velik broj ljudi iz različitih dijelova kulturnog sektora, dovela stručnjake, predstavila europske programe i ostavila prostor za upoznavanje i neformalnu razmjenu. No koji je stvarni utjecaj konferencije u trenu kada se svi vratimo u svoje urede, kazališta, skladišta, garaže i kombije? Je li opipljiva promjena na svakodnevnoj razini moguća?
Zelena politika ne može izgledati jednako za cijelu kulturu
Problem nastaje već kada o kulturi govorimo kao o jedinstvenom sektoru. Prošli smo to već s razvojem publike i digitalizacijom kao nametnutim horizontalnim prioritetima. Praktična provedba ne može izgledati jednako u knjižnici, muzeju, galeriji, glazbi i izvedbenim umjetnostima. Nije isto digitalizirati arhivsku građu i kazališnu izvedbu, niti smanjiti okolišni otisak izložbenog programa i predstave koja putuje s glumcima, tehničarom, scenografijom i opremom. Zato nije važno samo što kultura može učiniti da bude zelenija, nego i što pojedini kulturni sektor realno može promijeniti, pod kojim uvjetima, uz koje troškove i s kojim učinkom?
Velik dio konferencije bio je posvećen predstavljanju programa Perform Europe, europskog programa za prekogranična gostovanja u izvedbenim umjetnostima. Aktualni poziv raspolaže s 1,4 milijuna eura, a među glavnim su prioritetima uključivost i raznolikost te borba protiv klimatskih promjena. Program otvoreno traži inovativne modele turneja koje mogu biti pravednije, zelenije i uključivije.
Ponovo smo u istoj situaciji kao i kod razvoja publike i digitalizacije - cilj i smjer su poznati, ali se od samog kulturnog sektora traži da odgovori na pitanje kako to izgleda u praksi. Mi trebamo osmisliti novi model, testirati ga, dokumentirati iskustvo i ponuditi drugima kao dobru praksu. Budući da mi je iskustvo pokazalo da se takvi horizontalni prioriteti s vremenom spuštaju s europske razine u nacionalne i lokalne strategije, javne pozive i kriterije vrednovanja, brine me dodatno opterećenje malih organizacija. Dugoročno će veće organizacije s više ljudi, vremena i znanja lakše opisati svoju zelenu strategiju i izmjeriti okolišni učinak, dok će najmanji, čiji je stvarni okolišni otisak često minimalan kao i njihovi resursi, teže zadovoljiti još jedan natječajni kriterij i na njemu potencijalno gubiti bodove.
Dobra praksa nije automatski prenosiva praksa
Na jednom od slajdova konferencije stajala je rečenica: „Dobra praksa nije automatski prenosiva praksa.“ Na drugom: „Isti cilj. Različiti kapaciteti. Različite početne pozicije.“ Ta dva slajda apsolutno trebaju biti početne pozicije u promišljanju zelene tranzicije u kulturi. Perform Europe je u drugom izdanju financirao 42 projekta koji su razvijali nove modele međunarodnih gostovanja, a njihova iskustva objedinio u vodiču i praktičnom Toolboxu. U njemu se mogu pronaći alati za dugotrajnije turneje, lokalno djelovanje, ekološku produkciju, uključivost i nove modele suradnje. Riječ je o korisnom resursu koji pokazuje konkretne pokušaje, no vrlo brzo sam shvatila da navedeni primjeri za Tragače uglovnom nisu primjenjivi – bilo iz financijskih, vremenskih ili umjetničkih razloga.
Logična preporuka jest ponovno korištenje postojećih materijala, scenografije i kostima. I sami smo ove godine željeli u novoj produkciji koristiti isključivo reciklirane materijale za scenografiju i kostime. Znali smo pritom da takav pristup od scenografa i kostimografa traži dodatni angažman: pronalaženje odgovarajućih materijala, provjeru njihova stanja, osmišljavanje prenamjene i prilagodbu novoj produkciji. Na kraju je problem ponovo financijski - kako financiranje Tragača ne raste proporcionalno rastu broja programa i aktivnosti koje provodimo, nismo mogli honorare scenografa i kostimografa povećati dovoljno da od njih opravdano tražimo taj dodatni rad. Ekološki održivija produkcija ne može se lomiti na leđima samostalnih umjetnika kroz dodatni neplaćeni posao.
Nadalje, da biste nešto ponovno koristili, morate to negdje i čuvati. Veliko javno kazalište ima radionice, funduse i skladišta. Mi imamo malu privatnu garažu u koju stanu scenografije tri ili najviše četiri predstave. Kad se napuni, nešto mora otići. Dobra preporuka, dakle, nailazi na vrlo konkretnu infrastrukturnu prepreku. Sličan paradoks postoji u našem uredu. Savjesno razvrstavamo otpad i ne printamo ono što ne moramo, ali radimo u prostoru sa starim, energetski neučinkovitim prozorima. Zimi sjedimo u tri sloja odjeće i svejedno ga moramo dogrijavati. Fućkaš sav naš trud oko recikliranja uz toliko grijanja.
Neke preporuke koje zvuče sjajno dok ih ne pokušate primijeniti u maloj organizaciji. „Na zgradi svoje kulturne ustanove posadite biljke da vam dolaze pčele“ – super za institucije, no mi nemamo svoj krov. Ili „neka vam catering bude veganski“ – no mi nemamo novca za catering. Za premijere osobno odem u trgovinu po piće na R1 i naručim peciva iz pekare. To je naš gornji limit troška premijernog domjenka.
Što se preporuke da umjesto pojedinačnih gostovanja organiziramo turneje, iako mi je jasno da racionalnije putovanje ljudi i opreme znači manji okolišni otisak po izvedbi, produkcijski čujem samo komplikaciju. Pet dana turneje znači višednevni najam kombija, smještaj, dnevnice, izvođače kojima moraš financijski kompenzirati to da ne mogu prihvatiti drugi paralelni angažman i tehničara koji možda za turneju mora uzeti godišnji odmor (jer koliko nas si može priuštiti vlastitog tehničara na plaći??). Ekološki racionalnije rješenje može biti produkcijski znatno skuplje.
Iskustva prethodnih projekata Perform Europea potvrđuju navedene probleme: sudionici su upozoravali na veće troškove, nedostatak infrastrukture i dodatni pritisak na ljudske kapacitete. Njihova je preporuka da zelenije prakse prate dodatni financijski resursi i da se oni ne uzimaju iz postojećih kulturnih budžeta. Aktualni poziv to djelomično prepoznaje: uz osnovnu potporu moguće je tražiti do dodatnih 5.000 eura za mjere održivosti i pristupačnosti. To je, po meni, dobar model – priznajemo cijenu promjene poslovnog modela. Problem će nastati ako se očekivanje preseli na lokalne natječaje, a financiranje ne naraste.
Možda najvažniji, a potencijalno najzanemareniji, je pritisak zelene tranzicije na umjetničke odluke. U Tragačima nastojimo prvenstveno angažirati nezavisne i samostalne umjetnike, ali ponekad određena uloga traži osobu određene dobi, iskustva, kapaciteta ili senzibiliteta. Ako je ta osoba zaposlena u javnom kazalištu, petodnevnu je turneju teže organizirati. Rješenje ne može biti – uzmite nekoga tko je slobodniji. Odabir umjetničkog suradnika je dio umjetničkog koncepta. Održivost bi trebala podrazumijevati i zaštitu umjetničke slobode.
Na radionici o održivosti predavač je podsjetio na klasičnu definiciju održivog razvoja: onaj koji zadovoljava potrebe sadašnjosti, a pritom ne ugrožava mogućnost budućih generacija da zadovolje vlastite potrebe. Održivost je mnogo šira od ekologije: ekološka, društvena, ekonomska, ljudska i umjetnička održivost međusobno su povezane. Poučna mi je razlika u definiciji footprinta i handprinta. Footprint pita koliko štete ostavljamo iza sebe – koliko trošimo energije, putujemo i proizvodimo otpada. Handprint pita kakvu pozitivnu promjenu stvaramo svojim djelovanjem.
Vjerujem da je najveći prostor održivog djelovanja nezavisne kulture upravo u društvenoj održivosti: uključivanju ljudi kojima je kultura manje dostupna, stvaranju prostora zajednice, otvaranju prostora samostalnim umjetnicima, ravnopravnijim radnim odnosima, radu s publikom i međukulturalnom dijalogu.
Odgovornost mora biti razmjerna
Na konferenciji nismo pronašli revolucionarno rješenje koje prije nismo mogli zamisliti. Mnogo toga što smo čuli nalaže zdrava pamet: ponovno upotrijebi ono što možeš, ne bacaj ako ne moraš, racionalno organiziraj putovanje, dijeli resurse i razmišljaj o energiji koju trošiš. Vrijednost konferencije bila je u tome da se o temi progovori ozbiljno, da čujemo za alate koji postoje, iskustva onih koji su pokušali i probleme koji su se već pojavili.
Kultura mora sudjelovati u zelenoj tranziciji. To nije sporno. No koliko je realno dodatno administrativno, financijski i produkcijski opteretiti malu kulturnu organizaciju kako bi smanjila svoj ionako relativno mali okolišni otisak? Mi kulturnjaci očito imamo dobru volju osvijestiti problem i doprinijeti rješenju – uz sve navedene primjere iz prakse čini mi se da kultura, koja zasigurno nije krucijalni dionik zelene tranzicije i nije prva koja bi u toj tranziciji trebala biti inovativna, djeluje najinovativnije.
Pitam se jesu li europski i nacionalni zakonodavci koji su spremni zelena načela ugrađivati u očekivanja prema kulturnim organizacijama spremni jednako snažno djelovati prema gospodarskom sektoru čiji je okolišni utjecaj neusporedivo veći? Ne mislim da kultura treba biti izuzeta. Mislim da odgovornost mora biti razmjerna.
Otvori KEKS Pay
