Leo Markon, kipar iznimna ugleda, za mnoge se je sasvim iznenada odlučio za radikalni potez ili preokret u svom mirnom životu s nataloženih gotovo šezdeset godina. Postigao je sve što je mogao, naravno, ne i ono što je želio ili sanjao povjeravajući se tek nekima. Niz njegovih skulptura zauzimao je dominantne položaje u gotovo svim važnijim gradovima zemlje, nedvojbeno ga preporučujući svima kojima je do umjetnosti stalo. U njegovom atelijeru, u otmjenoj Sjevernoj ulici, uvijek je vladala gužva. Tek neki najavljeni odabirali su za sebe ili svoje tajne klijente ponešto iz prisutnog, izloženog materijala, uglavnom iz serija manjih plastika (njih je Leo rado nazivao kućnim kiparstvom), dok su oni drugi, nenajavljeni, pokušavali također ugrabiti ponešto iz atelijera ne pitajući za cijenu. Leo nikoga nije odbijao, poslije kraćeg razgovora stranke su odnosile dragocjeni komad obrađenog kamena ili metala. Popodne su dolazili raznoliki predstavnici medija. Negdje pred samu večer Leo bi zatvarao atelijer za posjetitelje i prepuštao se, napokon, najvećem, neiscrpnom zadovoljstvu, uranjao je u zamršene kompozicije skica zamišljajući nerođene skulpture. Do duboko u noć čuli se udarci čekića. Pred jutro, iscijeđen, ozbiljno umoran, napuštao je zadovoljan atelijer i vraćao se u svoj nedaleki dom, koji se također nalazio u Sjevernoj ulici. Od samoga početka njihove veze i braka njegova supruga Lana prihvatila je njegov neobični raspored. Iako i sama kiparica, nakon Akademije nije krenula u surove predjele umjetnosti, ona se brinula u njihovom domu. To i nije bila tako teška zadaća, Leo je oduvijek dobro zarađivao, a njemu je trebalo tek nešto novca za novi materijal i održavanje atelijera, ništa više. Rijetko su izlazili, njegovali su prijateljske odnose s nizom obitelji, većinom umjetnika. Kako se Leo uzdizao kao umjetnik, tako su se i prijateljstva polako ali neminovno gasila, no Leu to nije smetalo, a ni Lani, ona ima na brizi njihov dom. Nažalost, nisu imali djece. Dok su bili mlađi, iskušali su sve mogućnosti, no bez rezultata. S vremenom su se pomirili s tom spoznajom. Nakon kratkog sna Leo je već oko deset sati bio u atelijeru, za početak je raspremio nered od jučerašnjih posjeta i rada. Važno je reći kako je Leo svaki dan provodio u atelijeru, bez obzira na to je li nedjelja, blagdan ili svakodnevni radni dan. Ta odanost atelijeru trajala je nepomućena niz desetljeća. Ništa nije moglo zaustaviti takvo jednolično i ravnomjerno odvijanje nizova dana njihovih života. Leo je od samoga početka ostao vjeran klasičnoj skulpturi, stvarnom stanju, kako je sam govorio, unatoč ponekom tonu koji je govorio o njegovoj nemodernoj, neaktualnoj umjetnosti. On se nije obazirao na te glasove, nastavljao je po svome, jasno osjećajući snagu osobnog viđenje umjetničke kreacije. Prije nekih deset dana upoznao je Petru, mladu, šarmantnu damu, koja je na preporuke mnogih započela rad na izradi doktorata o njegovom velikom opusu. Ovih dana nije mogao odagnati ideju kako mu samo Petrino iskustvo predstavlja svojevrsni užitak. Rado je odgovarao na njezina, često i provokativna i osobna pitanja, prisjećajući se muka i dilema koje su ga pratile. Njezini posjeti iz povremenih prerasli su u svakodnevno druženje. Leo je otvoreno, bez ustezanja govorio o svojim vizijama, ponekad je diskretno korigirao misli u rečenicama Petrina doktorata.
Zima je nekako brzo zamijenila jesen, zahladilo je. Leo nije volio zimsko vrijeme, posebice kratkoću dana i slabo svjetlo, no sjaj i vatra koje je unijela Petra u njegov atelijer bili su jači.
U proteklih šest ili sedam mjeseci Leo nije nekoliko puta izjutra došao kući, opravdao se ženi hitrošću isporuke, naime, nije uspio u predviđenom roku završiti skulpturu, a kupac je nestrpljivo čekao. Leova supruga Lana nije na njemu primjećivala bilo kakve promjene, često se kasnije prisjećala u raznim razgovorima, no Leo je dobro znao, Petra je silovito uzdrmala njegov smireni i usporeni život, postao je ovisan o njoj, dopadao mu se njezin akcent, njezine geste, nježnost puti, čarobna zanesenost njezinih godina.
Početkom proljeća u nekoliko riječi najavio je supruzi odlazak u Pariz s Petrom, mogu odmah pokrenuti brakorazvodnu parnicu, stan i sve u njemu je njezino, atelijer ostaje njemu.
Javnost nije bila osobito šokirana ljubavnom pričom Lea i Petre. Pa on je umjetnik, traži u njenoj mladosti inspiraciju.
Leo je brzo rasprodao praktički cijeli sadržaj atelijera, do zadnje skice jer Pariz je skup.
Leo je otišao u Grad Svjetlosti živjeti svoj novi život. Njegova bivša supruga povukla se u intimnost stana, rijetko komunicirajući kako s poznanicima tako i s medijima, koji su povremeno čeprkali po njihovom životu, no ne nalazeći ništa posebno u proteklom razdoblju njihova zajednička života, puštali bi je na miru, do neke nove glasine.
O Leu se nakon pustolovnog odlaska u Pariz ništa nije čulo. Neki su smatrali kako on tamo radi na velikoj izložbi s kojom će zasjati na nebu Francuske, dok su drugi vjerovali kako ga samo Petrino tijelo drži na pariškoj adresi.
Kao i uvijek u takvim nevjerojatnim zbivanjima, Jaroslav Krištof, novinar izvjestitelj Dnevnog lista, sasvim je slučajno tog lipanjskog jutra u Sjevernoj ulici susreo pogrbljenu osobu kako stoji na kolniku. Izgledalo je kao da ne zna kamo će. Jaroslav se bolje zagledao, ne, nemoguće. Pogrbljeni starac bio je na Krištofovo veliko iznenađenje Leo Markon, veliki Leo Markon, kod koga si morao čekati, ne tako davno, na red, da te primi u svom atelijeru, ne tako davno. Krištof se dobro sjećao, od kada je otišao u Pariz, o Markonu nije objavljena nijedna vijest, njemu se izgubio svaki trag.
Jaroslav pristupi čovjeku.
– Oprostite, vi ste Leo Markon?
Starac se okrene, doista, to je on, Leo Markon.
– Da, da, ja sam Leo Markon.
– Dugo se o vama ništa nije čulo – radoznalo će Krištof.
Leo odmahne rukom.
– I nema se što čuti.
– Pričalo se da pripremate veliku izložbu u Parizu – nastavi Krištof.
– Čujte, vi ste zacijelo novinar, da, naravno. Čujte, od kada sam napustio ovaj atelijer, ispred koga sada tako nemoćno stojim, nisam povukao nijednu crtu na papiru ni zamahnuo čekićem.
– Da? – začudi se novinar.
– Da, da – rezignirano će kipar – godinama ništa ne radim. Ugasio sam se. Sve što sam sačuvao od svojih djela prodao sam, često i u bescjenje, kako bih mogao još malo poživjeti u Parizu. A sada, ovdje, opraštam se samo od svoga atelijera jer i njega sam na kraju prodao.
– Oprostite, ne tiče me se, ali vi ste otišli u Pariz s Petrom, doktorandicom, ona se bavila vama, mislim vašim opusom.
– Da, dobro ste to rekli, ona se bavila mnome, manje mojim djelom. Ah, Petra, nakon dva mjeseca raja u Parizu ona me je ostavila i otišla, trebali su joj širi horizonti jer ja sam je sputavao. Tako mi je rekla mada sam ja znao o čemu je riječ.
– O čemu je riječ – upita Krištof.
– Našla je boljeg i korisnijeg. A ja, kamo sam se ja mogao vratiti? Veliki kipar i veliki zavodnik. Kamo se stara budala može vratiti?
Starac se naglo okrene, zastane i onako poluokrenut kaže:
– Ja sam daleka prošlost, mladiću – i ode niz ulicu.
Mnogi su se iznenadili kada je u vijestima objavljeno da je Leo Markon, jedno od najznačajnijih imena suvremene umjetnosti, preminuo u Parizu. Mediji su iz poštovanja prema umjetniku izostavili dio vijesti kako je Markon umro u nekoj ubožnici.
Te su večeri i Lana i Krištof i mnogi drugi gledali autorsku emisiju Petre La Ville o djelu Lea Markona. S mnogo simpatija i emocija Petra La Ville predstavljena je kao najbolja, najstručnija poznavateljica opusa poznatoga umjetnika. Gospođa La Ville odužila se javnosti pričajući toplo o Leu čovjeku, o Leu umjetniku, posebice se osvrćući na njegov plodonosno razdoblje u zemlji te vrijeme kontemplacije u Parizu.
Javnost je s visokom gledanošću pratila emisiju o Leu Markonu misleći kako je prava sreća što Leo Markon ima u ovim trenucima iskrenu prijateljicu i spasiteljicu djela od zaborava.
Odličan članak!