Puno se očekivalo od prve dramske premijere u riječkom HNK Ivana pl. Zajca i to ne samo zato što je to istinski početak rada nove intendantice već i zbog toga jer književnik Bekim Sejranović, s pravom, u Rijeci ima status važnoga kroničara grada i isto tako važnog sudionika legendarnog punk vremena toga grada. Prema njegovu romanu "Nigdje, niotkuda" predstavu je režirao Ivica Buljan, po dramatizaciji Gorana Vojnovića, a nastala je u koprodukciji sa splitskim HNK. Nije to laka predstava, ali njome je Rijeka dobila novi, živući spomenik, dramu koju svakako treba vidjeti i kojoj treba željeti da proputuje Hrvatsku, ali i regiju.
Za početak, hrabro je i odlično prepoznat važan roman, danas aktualniji nego ikada prije, djelo kojim odjekuje osjećaj nepripadanja i vječnog nomadstva, kroz koje se prelamaju ratovi, bjegovi, povijesne oluje i životi ljudi kojima kao da je mjesto rođenja odredilo tragične sudbine. Roman je autobiografski, Sejranović piše svoju priču od rodnog Brčkog, preko Rijeke, gdje polazi u srednju školu, sve do Norveške, kamo odlazi devedesetih, u tu zadnju zemlju koja je primala ratne izbjeglice, pa je tako primila i mladića bez domovnice i zemlje u kojoj se rodio. Teška je to i složena priča, puna lutanja, izgubljenosti, strasti; priča koja kao da se kreće u krug, od neizvjesnog početka do još neizvjesnijega kraja, a koju možda najbolje opisuju ove Bekimove riječi: "... možda se moje sjećanje opire istini. Ne znaš ni sam što te više boli: sjećanje ili istina. A ja sjećanju ne vjerujem, a istinu ne mogu podnijeti." Istina i sjećanja u sukobu su od Bekimova djetinjstva uz baku i djeda. Oni su sigurna luka do trenutka spoznaje da te luke nema jer majka i otac povremeno dolaze, samo da bi iznova nestali. Tu počinje nepripadanje, baš kao što u Rijeci počinje život vječnog nomada. Sejranovićev roman dramatizirao je Goran Vojnović, vješto ispreplećući mjesta i vrijeme radnje, a protočnosti priče svakako pridonosi odluka redatelja da glavnog junaka tumače dva glumca: mladi Tarik Žižak i iskusni Leon Lučev. Režirajući "Nigdje, niotkuda" Buljan ne bježi od teških emocija, ratnih priča koje doslovno želudac vežu u čvor, ali ni od zabavnih trenutaka, poput dječjeg nogometa, zakletve u gol iz koje se rađa ideja da je mali Bekim kriv za Titovu smrt.
Svaki djelić ove predstave pomno je promišljen, od scenografije Aleksandra Denića, koja koristi i moćan simbol "Krika" Edvarda Muncha, preko glazbe Mitje Vrhovnik-Smrekara, pa sve do uspješnog zajedničkog rada dizajnera svjetla i videa, koje potpisuju Buljanovi stalni suradnici Sonda Trinajst i Toni Soprano Meneglejte, kroz koje se prelama polarna svjetlost. Kostimi Ane Savić-Gecan posve su bezvremenski, ali jasno ocrtavaju karaktere likova, od samog Bekima, i mladog i onog u zreloj dobi, preko seksualno eksplicitnih poruka koje ti kostimi šalju s tijela glumica koje utjelovljuju kako ljubavi tako i prljave strasti, pa sve do kostima za Majku, kako mali Bekim zove svoju baku.
Najveći posao na ovoj složenoj priči te slojevitoj i razvedenoj predstavi Buljan je ipak napravio u radu s glumcima. Ogromno je povjerenje dao mladima, a oni su mu to vratili svim svojim znanjem, talentom i snagom. U Rijeci je tako rođen i novi glumački ansambl, koji će u projektima i godinama koje dolaze pokazati svu svoju moć. Ovdje u "Nigdje, niotkuda" svojim ulogama doslovno osvaja Romina Tonković, mlada glumica koja je podjednako dobra kao muškobanjasta djevojčica koja ima igračke iz Njemačke kojima se smije igrati samo jednom godišnje, ali i Selma, fatalna ljubav glavnog junaka, kojeg vara sa svojim poslodavcem i ocem, koji je seksualno zlostavlja od najranije dobi. Uz nju istaknuti treba i Denija Sankovića, Niku Grbelju i Aleksandru Stojaković Olenjuk.
Važne i dojmljive dionice ovdje su pripale Zoranu Prodanoviću Prlji, koji se ovdje, u nekoliko uloga, predstavio kao zreli glumac, te posebno Nives Ivanković. Ona je (uz nekoliko epizodica) Majka, tj. Bekimova baka, žena iz Bosne kakvu poznaje svatko od nas. U tome i jest zamka njene uloge, koju je ona riješila maestralno, jer dok se kreće rubom povišenog podesta, prosijava brašno i mijesi tijesto, svojim glumačkim umijećem pokazuje kako prolaze desetljeća jer njena Majka stari toliko prirodno da je pred gledateljem Život (baš takav s velikim Ž), a ne gluma.
E sad, glavne uloge. Uz bolan i sjetan ton cijele predstave premijernoj je publici srce slomio Leon Lučev. Svima koji su poznavali Bekima Sejranovića u njegovoj zreloj dobi nije bilo lako gledati koliko taj glumac posturom, grčem na licu, oskudnim smiješkom, "zaključanim" emocijama i gestom podsjeća na Bekima. Na žalost, on i dalje ima velikih problema s govorenjem na kazališnoj sceni, problema koji dovode do toga da su mu neke od najvažnijih replika (na svu sreću, ona o istini ponavlja se nekoliko puta u finalu drame) ostale posve nerazumljive. I to je velika šteta i za glumca i za njegovu ulogu. Na sreću, mladi Tarik Žižak uspio je odličnom izvedbom Bekima dječaka i momka "pokriti" jedino posrtanje ove predstave, koju gledatelj ne ostavlja u mraku zatvorenoga kazališta, već je nosi sa sobom kako bi je pohranio na vlastiti " štedni račun" teatarskih dobitaka.
