Uvijek je dobro vidjeti kakvi su drugi muškarci, a ako je tvoj muž bolji, onda to znaš cijeniti. Ali najvažnije je od svega šutjeti, imati ljubavnika i šutjeti – rekla je u razgovoru za Večernji list 2013. godine. Na pitanje je li ikad patila zbog ljubavi, odgovorila je da se ne sjeća. – Ako me je koji i prevario, nije važno. Ako te muškarac prevari, on to začas zaboravi, kao da ide na zahod i potegne vodu. Njima je najvažniji seks, ostalo nije važno. Glupe su žene koje su ljubomorne. Iz prevare praviti aferu, nepotrebno je – dodala je.
Takva je bila svojevremeno najpoznatija zagrebačka šnajderica, poduzetnica i kolumnistica Žuži Jelinek, koja je preminula prije deset godina.
"Moji su roditelji bili gluhonijemi i to je na neki način obilježilo čitav moj život. Upoznali su se u školi za gluhonijeme osobe u Budimpešti. Mama je bila iz Budimpešte, a tata je rođen u Ludbregu u Podravini. Bio je normalno, zdravo dijete koje je čulo i govorilo, ali jednom je tijekom igre nekome ispao iz ruku i od toga je udarca ostao gluh. Govorio je teško i često je vikao jer samoga sebe nije čuo. Zvao se Izidor Ferber, a mama Ruža. Vjenčali su se u Budimpešti, gdje sam i ja rođena 17. srpnja 1920. godine, kao Suzana Ferber."
Tako je započela svoju autobiografiju "Žuži", izašlu 2014. u izdanju Nove knjige Rast. Mađari su joj ime izgovarali Žužana, pa ga je skratila u Žuži. Kako je ubrzo nakon njezina rođenja na snagu stupio zakon po kojem onaj tko želi ostati u Mađarskoj, a nije ondje rođen, mora uzeti i njihovo državljanstvo i opredijeliti se kao Mađar, otac je prelomio i donio odluku da se vrate u Hrvatsku, u Zagreb, gdje je, od vrata do vrata, prodavao četke koje su sami izrađivali, i s vremenom uzeo u najam trgovinu blizu Kvaternikova trga, nazvavši je jednostavno Prodavaonica četaka, metala i kistova Ivan Ferber.
"Rođena sam u siromaštvu. Roditelji su me voljeli, no to baš i nisu znali pokazati. Uvijek mi je silno nedostajalo upravo to, iskazivanje roditeljske ljubavi. Njihova su mi maženja nedostajala. Od malih nogu služila sam im kao prevoditelj s jezika gluhonijemih, i bila sam im uvijek pri ruci. Pogotovo tati, koji se jako volio parničiti. Gluhonijem, stalno je sumnjao u sve oko sebe i znao se strašno naljutiti. Pritom bi jako galamio, ljudi bi se uplašili, a mene je bilo beskrajno sram."
Prisjetila se kako su im jednom u stan banuli ovrhovoditelji jer otac nije platio neku sitnu pristojbu koja je s vremenom narasla na ozbiljnu svotu. Odnijeli su sav namještaj, osim stola, stolca i jednog kreveta. Otac je, navela je, imao jako tešku narav, nije se, kako se to u Podravini kaže, pretrgel od posla, puno slobodnog vremena provodio je u kartanju, sve dok se nije oženio.
"Mama je odmah zagospodarila kućom, fino je kuhala, tata je uvijek bio dotjeran pa je izgubio i volju za kartama te postao dobar otac i muž. Gdjekad se znao zadržati kod kakve lijepe žene, no mama je preko takvih izleta elegantno prelazila i nije previše prigovarala."
Žuži je imala tri brata, starijeg Imru strijeljali su 1941. u Zagrebu, Aleksandar je ubijen u Jadovnu, a ni Ivan nije preživio rat.
Majka im je bila krojačica. "Jako je dobro šivala pa sam u školi bila uvijek jako lijepo odjevena." S deset godina Žuži je doživjela seksualni napad. Jedan stariji čovjek namamio ju je u stan nudeći joj sličice iz čokolade koje se skupljala za album. "Oči su mu se zacaklile, teško je disao i prtljao oko šlica." Masturbirao je pred njom, a kad je počela vriskati, uplašio se i uspjela je pobjeći.
Završila je Građansku školu, govorili su joj da nije za gimnaziju jer je sirota, a sa zanatom će lakše pronaći posao. Tako je i bilo. Odmah nakon škole dobila je posao u uredu tvornice papira Rozankowsky, čiji je vlasnik bio gluhonijem i poznavao je njena oca. No rad u uredu nije bio za nju, pa joj je teta pronašla posao u salonu šešira, u kojem je jedva izdržala mjesec dana. Iz dosade je počela šivati na maminoj lutki i prepravljati haljine. Ponio ju je osjećaj da bi mogla "cijeli život šivati, šivati i šivati" i da joj to nikad neće dosaditi.
"I osjećaj me nije prevario. Moj životni put je počeo i igla je zauvijek postala moja najbolja i najsigurnija prijateljica koja me nikad nije iznevjerila."
Zahvaljujući imućnoj teti Anuški, odlazila je na modne revije u Pariz. Teta joj je omogućila i kratku obuku u salonu poznate dizajnerice Nine Ricci. "Madam Nina bila je ljubazna prema meni i ponekad me znala pitati što mislim o haljini koju nosi. Jednom sam se ohrabrila i kazala da joj ne stoji baš najbolje kaputić koji je imala na sebi. Ostala je zapanjena jer su joj se ljudi obično ulagivali (kao što i danas čine sa slavnim osobama), no drugoga dana se nije pojavila u istom kompletu. Pitala me jesam li sada zadovoljna."
Maštala je o tome da će ostati raditi u kući Ricci. S 18 godina upoznala je i Coco Chanel, koja ju je pozvala da dođe raditi k njoj ako se zasiti Nine. Raspitivala se o njenu podrijetlu. "Bila je vrlo lijepa, ali za mene tada jako stara – imala je 45 godina. Nosila je krasan šeširić kao i mnoge druge žene, pozvala me u svoj stan koji je bio iznad butika i ponudila s kolačićima." Coco Chanel ostala je u čudu kada joj je Žuži priznala da bi se najradije udala za nekog doktora koji bi se brinuo o njoj i djeci. Slavna dizajnerica povjerila joj se ispričavši da i ona potječe iz siromašne obitelji te da je majka bila ta koja ju je nagovorila da ušteđenim novcem otvori modni butik.
I Žuži se dugo u glavi vrzmala ideja o vlastitom salonu jer joj je dosadilo raditi za druge. U Praškoj ulici 4 unajmila je 1939. sobu na katu i unijela u nju stroj za šivanje i veliko ogledalo. "Ubrzo sam imala toliko kupaca da sam morala uzeti radnicu. Prva mušterija od ozbiljnih gospođa bila je Elvira Jelinek, moja buduća svekrva, samo to onda još nisam znala."
Budućeg supruga Eriha upoznala je na koktelu u povodu njezina rođendana. – Primi se Jelineka, on je pošten i dobar dečko i u ovom trenutku nema nikakve puce – prišapnuo joj je bratić. Zaljubila se na prvi pogled. "Bio je sve što sam željela: visok, liječnik, zgodan i elegantan muškarac iz ugledne židovske obitelji. Svake smo večer šetali, a jednom me pozvao u Gradski podrum na večeru." U knjizi je opisala i teško razdoblje za Židove nakon osnivanja NDH i kako je uspjela spasiti roditelje. Preselila se sa suprugom na Sušak jer je mislila da Nijemci neće doći do tamo. Vlakom koji je kretao iz Rijeke vratila se u Zagreb po roditelje, koji su počeli puniti kofere kada su na vrata stana pokucala dvojica muškaraca u vojnim uniformama. Žuži se brzo snašla, sjetivši se talijanskog časnika, generala Rolu, čijoj je supruzi na Sušaku šivala haljine i kostime. – Žena sam talijanskog oficira i ne razumijem ništa što me pitate – povisila je glas, odjevena u elegantni kostim sa šeširom na glavi. Povjerovali su joj. Vlak koji je vozio prema Rijeci zaustavila je policija i naredila da svi Židovi izađu i krenu prema Crikvenici, gdje su strpani u zatvor. – Zovite generala Rolu! – vikala je Žuži stražarima. – A hoćete li možda da zovemo Mussolinija? – rugali su joj se. Na kraju su joj povjerovali i nazvali generala, koji je po nju poslao auto, a roditelji su na Sušak doputovali autobusom nekoliko dana poslije, kada su im izradili osobne dokumente. Govorilo se da je Steven Spielberg o njoj htio snimiti film kada je čuo za tu priču.
Zajedno sa suprugom prijavila se u partizane. Raspoređeni su u Šestu ličku diviziju. Slagala je da je studentica medicine kako bi mogla pomagati ranjenicima. "Bilo je to vrijeme kada smo živjeli poput divljih životinja. No nisam sudjelovala ni u jednoj bitci niti sam ikada bila u opasnosti. Bili smo sanitet."
Nakon rata vratila se šivanju. U intervjuu za Večernji list otkrila je da su joj nudili čin poručnice, no odbila jer je željela raditi kao šnajderica. – Ja hoću šivati i zaraditi novce! – rekla im je. Ponudila je suradnju varaždinskom Varteksu, s kojim je surađivala 17 godina. "Šivali su i radili prema krojevima koje sam izmislila i dobro to prodavali. Radili su puno za izvoz, a prodavali su i u cijelog bivšoj državi."
Položila je vozački ispit i kupila luksuzni Ford Consul, po koji je otišla u London. "Uvijek sam voljela velike automobile i visoke muškarce. To mi je nekako uvijek išlo zajedno." Njemačke automobile, kao i bilo koju drugu njemačku robu, godinama nije kupovala jer je u duši Nijemcima zamjerala smrt braće.
Postala je jedna od najpoznatijih zagrebačkih krojačica. Ministrici financija Anki Berus sašila je haljinu od – zavjesa. Prvu i drugu modnu reviju imala je u Matici hrvatskih obrtnica u Ilici. "Zagrepčanke su se uvijek znale odijevati, a uzor im je bio Pariz. Nismo zaostajale za ostatkom svijeta. Iako skromnijih mogućnosti, radili smo čuda." Na reviji 1959. pokazala je šezdesetak modela sašivenih od materijala zagrebačke tvornice štofova Zora i Osječke tkaonice svile. Materijale je nabavljala i u Švicarskoj. U New Yorku je predstavila 40 modela, uglavnom Varteksovih. O njenoj reviji "Žuži of Yugoslavia" izvještavali su brojni američki mediji, a snimala ju je i televizijska postaja NBC. "Američki tisak vrlo me je toplo dočekao, a jedina zamjerka koju su mi uputili bila je na račun manekenki. Za njihov ukus bile su slabo našminkane, nisu znale hodati kao američke manekenke i bile su punije. Eh, pa bile su to službenice jugoslavenske ambasade i članice njihovih obitelji." Na jednoj od američkih revija njenu je odjeću, i to besplatno, nosila i Suzy Parker, tada najpoznatija i najbolje plaćena američka manekenka. Tridesetak modela odjeće prodavalo se u američkim robnim kućama po cijenama od 80 do 90 dolara, tri puta skuplje nego u Zagrebu. U Tokiju je reviju prenosilo pet televizijskih postaja. Puna dva mjeseca prerađivala je haljine i kostime jer nije znala da su Japanke sitnije građe.
Predstavila se i u Teheranu, a u Indiji je prodala 5000 jednodijelnih haljina s dvorednim kopčanjem. Napisala je i prvu knjigu "Tajna dobro odjevene žene". Pisala je i kolumne za Večernji list. "Obožavam pisati. Otkako me na pisanje nagovorila novinarka Draga Ungar, pisala sam dosta godina za Večernji list. Uglavnom su to bili savjeti o modi ili članci o modi općenito. Bila sam uvijek jako dobro upućena što se zbiva u modnom svijetu."
Pisala je i za druge tiskovine i objavljivala knjige. Dijelila je ženama savjete, ne samo modne nego i ljubavne, pozivajući se na veliko životno iskustvo. Osim modnih uspjeha, mediji su pratili i njen bogat ljubavni život. Udavala se četiri puta. Za drugi brak, onaj sa švicarskim odvjetnikom Franckom Lüthyjem, otvoreno je govorila da je sklopljen iz računa, udajom je dobila švicarsko državljanstvo, koje joj je pružalo sigurnost. "Ja sam dobila državljanstvo, a on mene s dvoje djece i roditeljima. Išli smo u paketu." Ljubavi tu nije bilo. "Za jednog Švicarca bio je vrlo galantan. Trudila sam se zavoljeti ga, ali nije išlo, nisam ga podnosila. U Zagrebu su se svi čudili kako sam našla tako dobru partiju, a ja sam šutjela o tome da su moja jedina radost u tome braku bili papiri za državljanstvo." Franck je umro od raka. "Uvijek sam mu ostala zahvalna zbog papira koje sam dobila, a i moj život tim je brakom u financijskom smislu krenuo puno lakše i bolje."
U svojim je javnim istupima priznala da je za ljubavnike i muževe birala visoke i zgodne muškarce. Rodila je dvoje djece, sina i kćer. "Kada se svi okupimo u mojem prekrasnom domu na glavnom zagrebačkom trgu, Trgu bana Jelačića, u gradu moje mladosti, prve ljubavi, prvih uspješnih poduzetničkih pokušaja, jako sam sretna. To je dom kojem sam se uvijek vraćala ma gdje bila." Često je putovala na relaciji Ženeva – Zagreb – Opatija, a najvećim dijelom živjela je u Švicarskoj, gdje je kupila nekoliko kuća (prvu na kredit, koji je otplatila iznajmljivanjem) te je ondje živjela 58 godina. "Nastavila sam i sa svojim revijama po svijetu, iznajmljivanjem kuća u Švicarskoj i kupnjom novih. Na četvrtoj sam vili stala, uredila je i živjela u njoj, nisam je iznajmljivala. Posao se uhodao, stanarine su bile visoke i sjajno sam zarađivala. Naučila sam živjeti u Švicarskoj."
Zbog bogatstva koje je stekla u Jugoslaviji su počela ogovaranja. – Žuži, bježi jer će te uhapsiti zbog sumnje da obnavljaš kapitalizam – rekao joj je prijatelj u Zagrebu. Odlučila je pisati Josipu Brozu Titu, kojeg je i osobno upoznala kada su je jednog dana pozvali u njegovu rezidenciju. "Tito me je primio i nakon razgovora optužbe protiv mene bile su povučene. Šivala sam od tada za Jovanku, a i njemu bih često birala kravate. Bio je simpatičan, ona također. Jovanka je bila prelijepa žena, raskošne ljepote, kršna Ličanka. Do struka savršeno građena, ali bokovi su bili malo preširoki. Naučila sam u mladim danima kako šivati osobama koje moraju sakriti debljinu na tako istaknutim mjestima." Kad je Tito vidio suprugu u haljini koju joj je Žuži sašila, bio je vidljivo iznenađen. – Kamo si skrila sav svoj špek? – upitao je Jovanku.
Pisala je otvoreno i o seksu, ne pristajući na lažno moraliziranje i puritanizam. "Mislim da seks ne bi trebao biti zabranjeno područje o kojem se samo šapuće. Ta je tema vječna, a zabrane su glupe." Nema braka bez seksa, isticala je, a veze najčešće pucaju zbog učmalosti i dosade koja se godinama stvara i ne osvježuje. O tome je pisala u knjizi "Mijenjaju li se muškarci" izašloj u nakladi Znanja. "Ja sam oduvijek tvrdila da onaj, a to je najčešće muškarac, neće tražiti izvan kuće ono što ima obilato u njoj." Njezini su savjeti izazivali rasprave, pogotovo kada je govorila da seks liječi sve, kako je i nazvala jednu od svojih knjiga. "Važno je da se oslobodimo predrasuda i da se naše tijelo izbavi iz ropskog položaja, da bude pripravno na užitke kada mi poželimo, bilo gdje i bilo s kim." U razgovoru za Večernji list ispričala je i da je varala prvog supruga, čije je prezime zadržala i nakon rastave.
– Uvijek sam krila da ga varam, nikad mu nisam rekla. Ali on mene nije seksualno zadovoljavao. Bila sam sretna i zadovoljna što imam muža jer sam bila u njega strašno zaljubljena. Bio je doktor iz bogate familije. Ja sam bila jako loša partija, mene nitko nije htio, iz siromašne obitelji, šnajderica – kazala je.
Posljednji suprug, s kojim ostala do kraja života, bio je sudac Milorad Ronkulin, za kojega se udala u 80. godini, u studenom 2001. "Jako se dobro brine o meni", rekla je. Kad joj je preminuo otac, kupila je grob na Mirogoju, gdje je pokopana i majka. Na spomeniku je dala uklesati i svoje ime, da djeca ne moraju voditi brigu o tome. S 94 godine na leđima, dvije godine prije smrti, Žuži je u svojoj autobiografiji napisala kako bi htjela ponovno biti aktivna, putovati i, prije svega, nešto stvarati. "Nisam završila nijedan fakultet, ali sam jezike marljivo učila." Svoju je djecu naučila znakovni jezik kako bi se mogla sporazumijevati s bakom i djedom. "Zbrinuta sam, a moje misli često lutaju u vremenu koje sam proživjela. Moglo bi se reći da najviše razmišljam o prošlosti. Jednom sam rekla da sam sama skrojila svoju sudbinu."
Otvori KEKS Pay
