Konačno je stigla prva naznaka dugoočekivanog filmskog portreta brazilskih godina Mitra Subotića Sube. Objavljen je, naime, trailer za dokumentarni film “Gringo Paulista” redatelja Igora Lečića, koji obećava intiman uvid u život i rad čovjeka koji je napustio Jugoslaviju na vrhuncu karijere kako bi se stopio s glazbenim srcem Brazila i zauvijek ga promijenio.
Iako trailer završava samo s riječju “uskoro”, bez preciznog datuma premijere, isječci svjedočanstava Subinih suradnika otkrivaju dubinu priče. “Brzo je shvatio da mora uhvatiti ritam Brazila - kuhinje, zvukova, tekstura ritmova… Zaljubio se u to”, govori u traileru glumica i pjevačica Marisa Orth, dok se pjevačica Taciana Barros prisjeća ključnog trenutka: “U to vrijeme u Brazilu nitko se nije bavio elektronskom glazbom, a on je već imao to tehničko znanje.” Upravo je taj spoj, donesen iz daleke Vojvodine i Pariza, postao Subin zaštitni znak i oruđe kojim je, kako je to slikovito opisao njegov prijatelj, strip-crtač Zoran Janjetov, Brazilcima “meta-programirao mozgove”. Film nastaje u produkciji Fondacije Mitar Subotić Suba, a iza kamere i montaže stoji Ivan Milinkov.
Subotićev put u Brazil nije bio slučajan, već posljedica predanog rada i globalnog priznanja. Ključan trenutak dogodio se 1988. godine, kada je za ambijentalnu instalaciju “The Dreambird, In The Mooncage”, koju je radio s Goranom Vejvodom, dobio prestižnu nagradu UNESCO-ova fonda za promociju kulture. To djelo, suptilna tapiserija zvukova ptica snimljenih na Madagaskaru, tradicionalnih balkanskih uspavanki i eterične elektronike, donijelo mu je stipendiju za istraživanje afro-brazilskih ritmova. U ožujku 1990. sletio je u São Paulo i više se nije vratio. Taj grad, koji je kasnije na omotu svog albuma opisao kao “Blade Runner u tropima”, postao je njegov novi dom i nepresušni izvor inspiracije. “Uspio sam preseliti čitav moj mali svijet iz Novog Sada, Beograda, Pariza, uspio sam da ga pronađem u São Paulu. Izgleda da sam napravio pravu stvar što sam otišao”, povjerio se u jednom intervjuu. Da se potpuno srodio s novom okolinom, svjedoči i pismo koje je poslao roditeljima: “Vjerojatno polako postajem Brazilac.”
Taj “Gringo Paulista”, kako su ga od milja zvali, nije bio samo promatrač, već aktivni arhitekt brazilske glazbene scene devedesetih. Njegov studio postao je epicentar inovacije, a on sam jedan od najcjenjenijih i najtraženijih producenata. Svojim je jedinstvenim pristupom, koji je spajao naizgled nespojivo - tradiciju i futurizam, organsko i elektroničko - udahnuo novi život u zvuk Brazila. Producirao je albume za zvijezde poput Marine Lime, Arnalda Antunesa i Mestre Ambrósia, a vrhunac njegova producentskog rada bio je album “Tanto Tempo” pjevačice Bebel Gilberto, kćeri legendarnog Joãa Gilberta. Ta ploča, objavljena posthumno 2000. godine, postala je najprodavaniji brazilski album izvan Brazila svih vremena, dosegnuvši platinastu nakladu i definirajući zvuk bossa nove za 21. stoljeće. Istovremeno, Suba je stvarao i vlastito remek-djelo, kultni album “São Paulo Confessions” (1999.), zvučnu ispovijest o životu u velegradskom kaosu. Ploča je dobila hvalospjeve kritike diljem svijeta i zasluženo našla svoje mjesto u čuvenoj knjizi “1001 album koji morate čuti prije smrti”.
Iako je u Brazilu ostvario svjetsku karijeru, Subotić je neizbrisiv trag ostavio i u jugoslavenskoj glazbi. Početkom osamdesetih pojavio se kao misteriozni Rex Ilusivii (“Kralj iluzija”), anonimno šaljući svoje avangardne elektroničke snimke na Radio Novi Sad i provocirajući glazbeni establišment. Kao producent, bio je tihi heroj Novog vala, oblikujući zvuk nekih od najvažnijih albuma tog doba, poput “Bolera” grupe Haustor i kultnog albuma “Samo par godina za nas” Ekatarine Velike. Njegovo duboko prijateljstvo i kreativna veza s Milanom Mladenovićem kulminirali su 1994. godine u Brazilu, gdje su snimili zajednički album “Angel’s Breath”. Projekt čiji je radni naziv bio “Pangea”, prema imenu nekadašnjeg superkontinenta, bio je upravo to: spajanje svjetova, glazba koja ne poznaje granice, fuzija beogradske tuge i brazilske topline. Suba je tu glazbu nazivao “glazbom Četvrtog, a ne Trećeg svijeta”, jedinstvenim, petim jezikom stvorenim iz susreta različitih senzibiliteta.
Subina životna i umjetnička priča tragično je prekinuta 2. studenog 1999. godine, u 38. godini života, večer uoči promocije njegova albuma “São Paulo Confessions”. U njegovu je studiju izbio požar. Iako je već bio na sigurnom, vratio se u gusti dim i plamen kako bi spasio master trake albuma “Tanto Tempo” na kojem je radio s Bebel Gilberto. Uspio je iznijeti snimke, ali se pritom nagutao dima i kasnije preminuo u bolnici. Njegov posljednji čin bio je čin bezuvjetne ljubavi prema glazbi, žrtva kojom je spasio djelo koje će postati globalni fenomen. Ostavio je iza sebe nasljeđe pionira, vizionara i umjetnika koji je u vječnoj potrazi za zvukom koji “kuca u srcu Zemlje” uspio spojiti kontinente i generacije.
Otvori KEKS Pay
