U četvrtak, 20. kolovoza, na Lokrumu je na rasporedu zadnja dramska premijera ovogodišnjih Igara. Ibsen, "Žena s mora" u režiji Ivana Plazibata, priča o slobodi, izborima i unutarnjim previranjima. Naslovnu ulogu tumači Nina Violić, a uz nju su u ansamblu i dvije mlade glumce, Nikolina Prkačin i Tea Harčević. Sve tri uoči premijere govore o ovom djelu, ali i o radu u Dubrovniku. Za početak razbile smo često prepričavan mit kako glumci u Dubrovniku – ljetuju.
– Mozak mi je ljeti oduvijek dvostruko sporiji, tako da za neku količinu teksta za koju mi zimi trebaju dva tjedna, ljeti se ubijem i jedva to svladam za mjesec dana. Učenje teksta po ovim temperaturama sedmi je krug pakla, ali kako da kažem da je teško kad ja to volim? – govori Nina Violić, dok Nikolina Prkačin opisuje svoju dnevnu rutinu:
– Većinu vremena u danu provodim u stanu pod klimom, odmaram i razmišljam o scenama koje će se taj dan raditi, ponovim tekst, probam smisliti nešto za probu što bi bilo korisno za predstavu, a što bi i mene razveselilo, popodne odem na Lokrum i tamo dočekam probu koja traje do ponoći. Dani brzo prolaze, zapravo ni ne stignem imati osjećaj da sam na moru.
Mladoj Tei Harčević ovo su prve Igre i zbog toga i posebno iskustvo, ono koje se pamti, o čemu ova mlada snaga HNK Varaždin kaže:
– Tek sad shvaćam što to nosi sa sobom i što sam godinama slušala od kolega. Nije to ni slučajno godišnji odmor, radi se intenzivno i koncentrirano, ali ovaj grad i otok poslu daju neku drukčiju energiju i fokusiranost.
Otok koji Tea spominje je Lokrum, meni osobno, čak i uz mitski Lovrjenac, najdraža pozornica Igara, a Nina Violić potvrđuje to moje mišljenje:
– Lokrum je najljepše mjesto na Zemlji za raditi predstavu. Ova priča i ova lokacija neki su potpuno nevjerojatan spoj, nestvarno je. Taj plato koji se nalazi točno na mjestu gdje sunce ulazi u more i scenografija Zdravke Ivandije stvaraju neku životnu ležernost, neopterećenost, užitak u malim stvarima, ugodu, a odnosi između tih ljudi koje igramo nepovratno su narušeni, zatrovani, podmukli. Elide Wangel nosi, potpuno oprečno od tog čarobnog prostora, neizlječivu tugu i nezadovoljstvo u dubini svoje duše.
I Tea Harčević očarana je Lokrumom te otkriva da je, nakon jednog poslijepodnevnog kupanja s Nikolinom, imala osjećaj "da je ovo stvarno naše dvorište", dok Nikolina povlači usporedbu Mediterana s dalekim hladnim sjeverom o kojem je Ibsen pisao:
– Lokrum je savršena lokacija za komad koji radimo. Predstavu igramo na praznom prostoru točno ispred stijena odakle puca pogled prema otvorenom moru. Mislim da se predstava stopila s prostorom na kojem igramo. More nam je cijelo vrijeme tu i ne moramo ništa izmišljati. Nekad je mirno, nekad nemirno, puše, čuju se valovi i sve to nekako postane dio predstave. No, Elida sanja o hladnom i burnijem sjevernom moru, za nju je ovo naše mediteransko prepitomo pa tako i more postaje karakter u predstavi.
No, koliko Ibsen ovom pričom o unutarnjim sumnjama i teškim odlukama jedne žene govori o nama, danas i ovdje?
– Petra Pogorevc i Ivan Plazibat tekst su adaptirali, jer su htjeli raditi dramu u današnjem vremenu, ne opisivati neko prošlo vrijeme. A nije bilo moguće igrati Ibsena onako kako piše a da povjerujemo tim likovima, njihovim odnosima i problemima. Osim toga, u doba kada je on pisao 'Ženu s mora' žene nisu imale pravnu mogućnost razvoda ako im on to ne bi odobrio i većina njegove drame govori o tome. Ovdje igram ženu koja je u braku izgubila svoj identitet i pokušava smoći snagu stati u svoju obranu, da probudi svoju pravu, iskonsku prirodu koja će joj dati tu snagu. Komplicirana je uloga, ne možeš je igrati jednostavno, nju ne vodi jedna misao ili jedna želja, u njezinoj je glavi 'kuršlus', zbunjena je i nadam se da će ta neka krhkost i nemoć doprijeti do publike. To je ona nemoć da se osloniš na svoje snage, staneš na vlastite noge, kada 'jedeš' sebe iznutra. I to su mehanizmi zbog kojih žene danas gube svoj glas i zaborave tko su. Ostaju u službi neke društvene forme, zbog čega polagano i sigurno umiru iznutra – govori Nina Violić.
Ovo objašnjenje glavnog lika nadopunjuje Nikolina Prkačin, koja kaže:
– Ja na ovu priču, u našoj adaptaciji, gledam kao na upozorenje: što se može dogoditi s našim životima ako pustimo da nas struja nosi i ako ne donosimo odluke. Ne treba biti 'control freak', kao primjerice Wangel, moj tata u predstavi i suprug Elide, ali neke odluke ipak moramo donijeti, jer u suprotnom živimo život po nekoj špranci. Baš se to dogodilo Elidi, udala se jer je to očekivala od sebe same, baš kao što su to očekivali i drugi. Čekala je svoju fatalnu ljubav iz mladosti, jer je to netko očekivao od nje, nije ispunila to obećanje pa se osjeća krivom. Njezina se priča nekako preslikala na sve nas oko nje i mi također stagniramo u životu. Jednom sam čula: "Nekad je bolje ići i unazad nego stajati na mjestu." Mislim da danas jako puno ljudi tako živi, ne donosi odluke iz sebe i za sebe te istovremeno osjeća krivnju zbog svega što nisu napravili.
Tea Harčević upozorava i na činjenicu da je Ibsen pisao o (tada) privilegiranoj društvenoj klasi:
– Smatram da se kod Ibsena danas čita pitanje slobode pojedinca da odabere život koji je doista njegov u svijetu u kojem su mogućnosti razne. Svojom odlukom utječeš na život koji je baš to, tvoj, i uvijek postoji mogućnost da ćeš pogriješiti. A to može postati zastrašujuće ili paralizirajuće, pogotovo ako je to život s privilegijama.
A kad je razgovor skrenuo na pitanje slobode, nemoguće je ne razgovarati o vremenu današnjem u kojem se davno stečena ženska prava – i slobode – ponovno stavljaju pod znak pitanja.
– Pravo na slobodnu volju žene uvijek je važno, a čini se da uvijek moramo biti na oprezu. Nevjerojatno je koliko brzo nešto što smo smatrali riješenim opet postane tema. Očito se sloboda ili ono što mi mislimo da ona jest nikada ne smije uzeti zdravo za gotovo – govori Nikolina Prkačin, dok Nina Violić ističe kako se predstava ne fokusira na te teme:
– Ovo, na prvu, neće biti predstava o pitanju društvenih sloboda žene, već je ovo priča o intimnom pitanju prava na slobodu koje si žena često sama ne dopušta svojim izborom ili svojom ranjivošću, šutnjom, pristankom na poništavanje sebe. Naravno, ako pogledamo dublje, i za tu vrstu ženske nemoći krivo je društvo koje je ženu na taj način programiralo.
I za sam kraj razgovora pitam sve glumice kako je bilo raditi s ekipom koju je na ovoj predstavi okupio redatelj Ivan Plazibat:
– Ovo je super iskustvo, dio ekipe znam i s njima sam već surađivala. Adriana (Pezdirc, nap.a.) i Rakana (Rushaidat, nap.a.) dobro znam iz ZKM-a, Tea je moja prijateljica i kolegica s klase. Ovo mi je prva suradnja s Ninom Violić, Franjom Dijakom i Jurom Henigmanom, a svi su oni intuitivni i inteligentni glumci od kojih se može puno naučiti. Ivan Plazibat sve nas lijepo vodi i spaja ovu suptilnu priču u cjelinu. Daje nam dosta prostora da sami tražimo i donosimo rješenja, a meni takav način rada na predstavi jako odgovara – kaže Nikolina Prkačin.
Nina Violić, nacionalna prvakinja Drame HNK Zagreb, prvi puta radi s Ivanom Plazibatom, a o ekipi "Žene s mora" govori:
– Igre su, među ostalim, sjajne jer redatelju uvijek daju mogućnost da bira ekipu koju želi i to je najveća prednost ljetnog ansambla. Nekako se spojimo sa svih strana i tu postoji mogućnost da se dogode čak idealne podjele. Franjo Dijak igra Elidina muža, Rakan Rushaidat njezina prijatelja i bivšeg udvarača, Jure Henigman stranca za kojim Elide žudi, Adrian Pezdirc mladog, ambicioznog konceptualnog umjetnika, Nikolina Prkačin i Tea Harčević Elidine pokćeri s kojima Elida nije uspjela uspostaviti odnos... Jako sam ponosna na cijelu ekipu, a s redateljem Plazibatom radim prvi put i nadam se da ćemo napraviti dobru predstavu.
Uz razumljiv oprez glumica uoči same premijere, a "Žena s mora" igra na Lokrumu svaku večer od 20. do 24. kolovoza i sve su izvedbe već odavno rasprodane, umjesto onog tradicionalnog glumačkog "slomite nogu", upućujemo riječi Tee Harčević:
– Mislim da čovjek treba biti posebno zahvalan kada naiđe na ljude koji su mu podrška, u svakom smislu te riječi. Baš s takvim ljudima radim na ovoj predstavi i po njima ću pamtiti svoje prve Dubrovačke ljetne igre, jer ima nešto čarobno u tome da si sam na otoku s ljudima s kojima radiš.
Otvori KEKS Pay
