Dok je promatrala blijedožutu tekućinu kako polako ulazi u venu njezine majke, Ge Lan znala je koliko vrijedi gotovo svaka kap. Njezina majka oporavljala se od operacije raka želuca, a svakodnevno je primala infuzije humanog albumina kako bi joj se obnovila razina proteina u krvi. Jedna bočica uvoznog pripravka od deset grama stajala je oko 46 dolara i bila najskuplji lijek u cijelom liječenju. Tijekom dva mjeseca potrošene su čak 72 bočice. Ge, 44-godišnjoj zaposlenici lokalne trgovine u kineskoj pokrajini Henan, taj je iznos odgovarao zaradi za otprilike sedam mjeseci rada. - Samo se nadam da će joj uskoro biti bolje. Brine me i novac, ali nemam izbora - rekla je za CNN.
Bez financijske pomoći sestre, kaže, liječenje majke jednostavno ne bi mogla platiti. No iza njihove obiteljske priče krije se mnogo veći problem koji povezuje dvije najveće svjetske sile na prilično neočekivan način - Kina je najveći svjetski potrošač humanog albumina, ali za njegovu proizvodnju u velikoj mjeri ovisi o krvnoj plazmi prikupljenoj u Sjedinjenim Američkim Državama. Humani albumin najzastupljeniji je protein u krvnoj plazmi, a koristi se, među ostalim, kod liječenja teških trauma i opeklina te za nadoknadu proteina kod kroničnih bolesti poput bolesti jetre. Kina već dugo nema dovoljno vlastite plazme. Jedan od glavnih razloga su stroga pravila uvedena nakon katastrofalnog skandala sa zarazom HIV-om tijekom 1990-ih. Posljedica je neobična ovisnost Pekinga o njegovu najvećem geopolitičkom suparniku.
Sjedinjene Države osiguravaju oko 70 posto svjetske plazme i jedna su od rijetkih država u kojima se donorima ona plaća. Milijuni Amerikanaca tako svake godine prodaju svoju plazmu, a mnogi to ne čine prvenstveno zbog želje da pomognu drugima, nego kako bi pokrili osnovne životne troškove. Među njima je bio i 25-godišnji Sky Tucker, student iz St. Louisa koji je sedam godina davao plazmu dva puta tjedno kako bi spojio kraj s krajem. - Znam da to nekome može spasiti život, ali većinu vremena samo razmišljam hoću li imati za sljedeći obrok ili hoću li moći nahraniti svoje mačke - rekao je za CNN.
Prema studiji iz 2024. koju su izradili istraživači povezani s kineskim nacionalnim i pokrajinskim regulatornim tijelima za lijekove, više od 60 posto kineskog tržišta albumina pokrivaju strani proizvođači, a sva plazma od koje se taj uvozni albumin proizvodi prikupljena je u SAD-u, navodi CNN. Takva ovisnost za Peking postaje sve veći strateški problem.
Istraživači s kojima je razgovarao CNN upozoravaju da bi nedostatak domaće plazme kineske pacijente mogao izložiti nestašicama lijekova i naglom rastu cijena u slučaju prekida opskrbnih lanaca. Do toga bi moglo doći zbog novih zdravstvenih kriza, ali i zbog geopolitičkih napetosti između Washingtona i Pekinga. Kineske vlasti, čini se, sve su svjesnije tog rizika. - Upravo zato žele povećati kapacitete za prikupljanje plazme na kineskom tržištu - objasnio je Xi Chen, izvanredni profesor javnog zdravstva na Sveučilištu Yale.
Kina je 2023. otvorila desetke novih licenciranih centara za prikupljanje plazme, a prošlog srpnja odobrila je i prvi humani albumin proizveden uz pomoć riže. Riječ je o dijelu šire strategije kojom Peking pokušava smanjiti ovisnost o američkoj plazmi. No problem je daleko od riješenog. Prema CNN-ovu izračunu temeljenom na industrijskim podacima i procjenama domaće potražnje koje su objavili kineski državni mediji, Kini godišnje nedostaje oko 6000 tona plazme. Potpuno oslobađanje od ovisnosti o SAD-u dodatno komplicira traumatično iskustvo iz kineske prošlosti.
Tijekom 1990-ih siromašna kineska pokrajina Henan pokušala je gospodarski profitirati od trgovine plazmom. Lokalne vlasti poticale su stotine tisuća siromašnih poljoprivrednika da za novac daju plazmu. U selima središnje Kine širile su se poruke kojima se stanovnike pozivalo da pruže ruku i pokažu vene kako bi zaradili 50 juana. Taj je iznos u to vrijeme mnogim stanovnicima ruralnih područja odgovarao približno mjesečnoj zaradi. Kina je još sredinom 1980-ih, zbog straha od globalne epidemije HIV-a i AIDS-a, zabranila uvoz gotovo svih krvnih proizvoda osim humanog albumina. Namjera je bila razviti vlastitu industriju, no ono što je uslijedilo pretvorilo se u zdravstvenu katastrofu.
Prikupljanje krvi i plazme odvijalo se uz ozbiljna kršenja sigurnosnih pravila, uključujući ponovnu uporabu igala. Takve su prakse pridonijele jednoj od najtežih epidemija HIV-a u kineskoj povijesti. Henan je prvi slučaj HIV-a zabilježio 1995. godine, nakon čega su vlasti zatvorile banke krvi diljem pokrajine. Devet godina poslije službeno je priznato da je HIV-om zaraženo 25.000 nekadašnjih davatelja plazme. Neovisni istraživači i zviždači tvrdili su da bi stvarni broj mogao biti znatno veći. Skandal je trajno promijenio kineski odnos prema industriji krvnih proizvoda.
Nakon epidemije uvedena su stroga pravila koja obuhvaćaju cijeli sustav, od prikupljanja plazme do njezine medicinske uporabe. Istodobno je među stanovništvom ostalo duboko nepovjerenje. Sugovornik CNN-a s dugogodišnjim iskustvom u kineskoj industriji krvnih proizvoda, koji je govorio anonimno, kaže da dio javnosti darivanje plazme i danas smatra opasnim, iako su sigurnosni standardi u međuvremenu znatno poboljšani. No strogi propisi imaju i drugu stranu. Analitičari tvrde da ograničavaju mogućnosti domaćih proizvođača da proizvedu dovoljno lijekova koji spašavaju živote.
Koliki problem to može postati jasno se pokazalo tijekom pandemije koronavirusa. Terapije na bazi plazme, uključujući humani albumin i intravenski imunoglobulin, široko su se koristile za liječenje najtežih pacijenata. Naglo povećanje potražnje dovelo je do panične kupnje, rasta cijena i problema s dostupnošću lijekova za pacijente s kroničnim bolestima. Od tada su u Kini sve glasniji zahtjevi da zemlja postane samodostatna.
Kina je samo tijekom 2023. otvorila 32 nova centra za prikupljanje plazme, čime je njihov ukupan broj porastao na 302. Kineski regulator potom je odobrio prvi domaći rekombinantni humani albumin dobiven iz riže. Yang Daichang, predsjednik kompanije Healthgen Biotechnology koja ga je razvila, rekao je kineskoj državnoj agenciji Xinhua da bi proizvod u budućnosti mogao zamijeniti približno četvrtinu albumina iz uvoza koji se proizvodi iz plazme. Ipak, postoje ozbiljna ograničenja. Sugovornik CNN-a iz kineske industrije smatra da će šira primjena biti otežana jer je takav albumin zasad namijenjen liječenju ciroze jetre, dok bi proizvodnja mogla biti relativno skupa.
Prema njegovu mišljenju, Kina će, želi li postići veću samodostatnost, morati temeljito promijeniti regulatorni sustav koji vuče korijene iz razdoblja velikog skandala. - Kineski propisi za većinu drugih proizvoda sve su bliži međunarodnim standardima. Ali kod krvnih proizvoda regulativa još uvijek ozbiljno zaostaje. U osnovi je ostala na razini 1980-ih i 1990-ih - rekao je. Pravila, među ostalim, ograničavaju područja na kojima centri smiju prikupljati plazmu, a darivanje je dopušteno samo lokalno registriranim stanovnicima. Zbog toga zemlja s drugom najvećom populacijom na svijetu, prema procjenama koje CNN-u navodi Xi Chen, ima tek između 1,5 i tri milijuna aktivnih davatelja plazme. SAD ih, iako ima tek otprilike četvrtinu kineskog stanovništva, prema procjeni profesora sa Sveučilišta Georgetown Petera Jaworskog, ima oko četiri milijuna.
Dok je kineski sustav strogo ograničen, američka industrija posljednjih godina doživljava snažan rast. Broj centara za prikupljanje plazme u SAD-u više se nego udvostručio, sa 601 u 2016. na više od 1200 prošle godine, prema podacima koje je prikupio Jaworski, koji vodi Georgetown Blood and Plasma Research Group. Istodobno je količina prikupljene plazme porasla s više od 35 milijuna litara 2015. na procijenjenih 62,5 milijuna litara prošle godine. Jaworski procjenjuje da industrija raste između šest i osam posto godišnje te očekuje nastavak rasta zbog sve veće globalne potražnje za lijekovima proizvedenima iz plazme. No iza milijunskih brojki nalaze se ljudi kojima prodaja plazme često služi kao dodatni izvor prihoda.
Jedna od njih bila je Michele Goodwin, 60-godišnja samohrana majka iz Massachusettsa koja je od jeseni 2023. približno godinu dana prodavala plazmu dva puta tjedno. U tom je razdoblju zaradila više od 8000 dolara. Novac joj je pomogao nakon što je napustila siguran posao kako bi završila studij sestrinstva, a potom otkrila da joj nova plaća nije dovoljna za troškove života i školovanja dvoje djece. Prestala je 2024. jer joj je postupak postao previše iscrpljujući i vremenski zahtjevan, a na ruci joj je ostao ožiljak. Priznala je i da ju je bilo sram govoriti drugima na koji način dolazi do dodatnog novca. - Nisam željela da moja djeca znaju da doslovno prodajem krv iz svoje ruke kako bih im pomogla platiti školovanje - ispričala je. Istodobno je bila zahvalna što joj je upravo taj novac omogućio financijski predah.
Slična proturječna iskustva čula je i novinarka i autorica Kathleen McLaughlin, koja je za svoju knjigu Blood Money: The Story of Life, Death, and Profit Inside America's Blood Industry razgovarala s više od stotinu davatelja. - Naše gospodarstvo iznevjerava ljude koji nisu bogati i dovodi ih do odluka koje možda inače ne bi donosili - rekla je McLaughlin za CNN.
Prema istraživanju iz 2021. koje navodi CNN, među ljudima koji prodaju plazmu nerazmjerno su zastupljeni mlađi od 35 godina, nezaposleni, osobe bez fakultetske diplome, crnci i muškarci. Oko američkog modela zato traje rasprava – iskorištava li financijske teškoće siromašnijih građana ili im, naprotiv, omogućava prijeko potreban dodatni prihod, istodobno osiguravajući sirovinu za proizvodnju lijekova. Plazma se plaća i u Kini, no tamo je davanje ograničeno na jednom svaka dva tjedna, odnosno najviše 24 puta godišnje. U SAD-u se plazma može davati do dva puta tjedno, odnosno čak 104 puta godišnje.
Svjetska zdravstvena organizacija zagovara dobrovoljno i neplaćeno prikupljanje plazme, među ostalim i zbog etičkih razloga te zaštite ekonomski ugroženih skupina od mogućeg pritiska. Jaworski, s druge strane, smatra da financijska naknada pomaže osigurati stabilnu opskrbu sirovinom bez koje se brojni lijekovi ne mogu proizvesti.
Otvori KEKS Pay
znam hrpu ljudi koji su u jugoslaviji kao studenti prodavali plazmu. bilo je dozvoljeno dva puta mjesečno, i lijepo se mogao podebljati džeparac. nije se od toga moglo ni približno živjeti, ali studentima je dobro došlo