Bez obzira na sve spoilere ovog svijeta, na film "Tri tjedna kasnije" Miroslava Terzića čovjek ne može biti dovoljno spreman. Svjetsku je premijeru ovaj društveni horor koji portretira samo zlo imao u Karlovym Varyma, dok je domaću rezervirao za Pulu i ondje osvojio tri nagrade: za najbolju montažu, režiju i scenarij, sve u manjinskoj produkciji. Sada svoju priču nastavlja na Rab Film Festivalu, gdje se savršeno uklapa u festivalsku krilaticu "Istina treba publiku", ma koliko ta istina bila teška. A Terzićeva jest, i to poprilično.
Film nas, naime, odvodi na ekskurziju. Zima je i sve je sivo, i kišno, i tmurno, a čak je i atmosfera cijelog izleta turobna budući da su se učenici sa svojih dvoje nastavnika (Tihana Lazović i Branislav Trifunović) uputili na put svega tri tjedna nakon što je jedan od učenika počinio samoubojstvo. Je li prerano, jesu li trebali odgoditi izlet, tek su neka od pitanja koja su im se vrzmala po glavama, ali s druge strane, možda će klincima ipak i dobro doći… Kada se na polasku pojavio i Coca, dečko koji je bio najbliskiji s pokojnim Andrijom, nastavnicima je drago, ali kolegama iz autobusa to postaje povod da nastave sa svojim nasilničkim i zlostavljačkim ponašanjem koje je, saznat će se vrlo brzo, Andriju i navelo na samoubojstvo.
Dok gledate "Tri tjedna kasnije", neće vam jednom proći kroz glavu kako bi bilo preteško da film traje i minutu dulje. Ne zato što s njim nešto nije dobro (naprotiv!), nego zato što je količina tog tihog zla zakamufliranog u "dječje i tinejdžersko zezanje", koje je ovdje prikazano, naprosto nesnošljiva. Iako nijedan spoiler ne može gledatelja pripremiti na ono što "Tri tjedna kasnije" donosi, detalje ovdje prikazanog mračnjaštva, zla i osjećaja bespomoćnosti valja ipak ostaviti gledateljima. No zanimljivo je kako je redatelj odlučio to prikazati izbjegavanjem eksplicitnosti. Recimo, najmučnija scena na samom kraju filma odvija se dok jedna od djevojaka skrola po mobitelu, a u pozadini se samo (iako je to daleko od "samo") čuje što zlostavljači rade. Ona se pak ponaša psihopatski i sociopatski hladno da bi u jednom trenutku rekla: "Hajmo, dosadno mi je", na što je grupa zlostavljača prestala sa svojim iživljavanjem. Filmski prikaz mladih i onoga što se događa u njihovim mikrokozmosima posljednji je put na našem govornom području bio ovako potresan u "Klipu" Maje Miloš, koji je, za razliku od Terzićeva uratka, obilovao eksplicitnim prizorima. No upravo njihovo nepostojanje čini ovaj film beskrajno uznemirujućim. Svi znamo da se nešto događa, ali se ne vidi "što točno" – baš kao što je to slučaj i u stvarnom životu kada je riječ o ovoj temi. Iako gledatelj želi da je sve ovo samo fikcija, "Tri tjedna kasnije" inspiriran je stvarnim događajima pa je, nažalost, riječ o gotovo dokumentarističkom prikazu moralnog propadanja našeg društva na koje, još uvijek, nemamo valjan odgovor.
Drama, Srbija/Hrvatska, 94 min.
Režija: Miroslav Terzić
Glumci: Anđela Alavirević, Jovan Ginić
Crna komedija, Mađarska, 124 min.
Režija: Gábor Holtai
Glumci: Rozi Lovas, Áron Molnár
Rita je žena koja ni sama za sebe ne bi nikad rekla da je sretna, a još manje da je njezin život sretan. Radi u trgovini cipela u kojoj dobiva otkaz, nema prijatelja, s obitelji nije u kontaktu… Jednoga dan otme je nepoznat muškarac koji tvrdi da je ona njegova sestra Szilvi. Koliko god se opirala i tvrdila da nije, toliko ju je muškarac kažnjavao. No dao joj je, navodno, njezin dnevnik u kojem su opisani svi članovi obitelji, rekavši joj da će je pustiti k njima kada joj se pamćenje vrati i kada se sjeti da je ona Szilvi. Rita uskoro shvaća da će morati pristati na prihvaćanje lažnog identiteta, a kada uvidi o kakvoj je obitelji riječ i što je zapravo posrijedi, sve što želi jest pobjeći. No, što ako razmisli dvaput… "Kao kod kuće" mađarski je psihološki, krajnje pomaknuti i uznemirujuće uvrnuti triler Gábora Holtaija, koji hrvatsku premijeru ima upravo na filmskom festivalu na Rabu. Postavlja pitanja o smislu i (bez)vrijednosti života koji ga nema, o čovjekovu vječitom stremljenju ka pripadnosti, ali i o slatkoći moći. Komorna atmosfera i scenografija iz koje kroz veliko platno gotovo probija memla stana u kojem se film većinom odvija sjajan su element ovog neobičnog ostvarenja, koje na gledatelja ostavlja snažan dojam.