Spektakularno otvaranje londonskih Olimpijskih igara imalo je u svom programu među ostalim i epizodu koja možda i najviše oslikava ono što je redatelj Danny Boyle htio postići. Cijela se priča svečanosti vrtjela oko promjena kroz koje je prošlo britansko društvo u posljednjih nekoliko stoljeća, a u jednom trenutku na olimpijskom su se stadionu međutim spojili nespojivi. U svečanoj loži sjedila je kraljica Elizabeta II., a iz razglasa i s velikih ekrana grmjeli su Sex Pistols, rodonačelnici britanskog punka koji su davno deklarirali svoj odnos prema monarhiji pjevajući “God save the Queen, and her fascist regime”. Dirnuli su se tada Johnny Rotten i društvo u neke od najvećih britanskih svetinja – kraljicu, domovinu, himnu – i preokrenuli glazbeni svijet i popularnu kulturu naglavce. Samo je 35 godina prošlo otad, i Elizabeta II. je aristokratskom hladnoćom otrpjela da bude dio istog showa s onima koji su joj možda opalili i najjaču pljusku u cijeloj njezino 60-godišnjoj vladavini.
Velika godišnjica u listopadu
Prvi i jedini pravi album Sex Pistolsa “Never Mind the Bollocks, Here’s the Sex Pistols” izdan je 27. listopada 1977. i označio je jednu od najznačajnijih prekretnica u povijesti ne samo popularne glazbe nego i popularne kulture općenito. Rock and roll se punkom “vratio kući”, s trona su svrgnuti stadionski mastodonti bez duše, i kao na počecima svaki je klinac mogao uzeti gitaru i pokazati što zna i što misli. Premda Sex Pistols nisu ni prvi, a bogami ni najbolji izdanci punka, baš je pojava njihova albuma bila okidač za revoluciju.
Tijekom rujna album Sex Pistolsa dobit će rijedak spomenik, odat će mu se počast izdavanjem šesterostrukog CD boxa na kojem će se naći gomila demo i koncertnih snimaka, uz bogati popratni tiskani materijal. Važnost “Never Mind the Bollocks” tako se nakon 35 godina poklopila s poslovičnom ljubavi Johnnyja Rottena prema novcu; nije li uostalom on svojedobnu povratničku turneju objasnio riječima “nestalo nam je para”?
“Never Mind the Bollocks” odavno je ušao na liste najboljih i najutjecajnijih albuma u povijesti rocka, jer su se na estetiku koju su promicali punk pioniri – ne samo Sex Pistols nego i još više Ramones, Clash i drugi – nalijepile cijele generacije kasnijih glazbenika. Nažalost, u to je vrijeme Sex Pistolse kao menadžer vodio zloglasni Malcolm McLaren, koji je nanjušio da bi na mladenačkom Rottenovu gnjevu mogao dobro zaraditi, a nije mu smetalo ni to što su Pistolsi samo tri mjeseca nakon objave albuma praktički prestali postojati. Sve pjesme još su bezbroj puta reciklirane na brojnim kompilacijama, pa u soundtracku iz filma “Velika rock’n’roll prijevara” i gdje god je McLaren poželio. Tako se cijela priča o Sex Pistolsima zapravo pretvorila u cirkus. Album je od samog početka izazivao kontroverze, već od njegova naziva. Tadašnja britanska javnost nije baš najljepše primila spominjanje riječi “bollocks” (muda). Virgin Records je čak imao problema u dobivanju dozvole za izlaganje omotnice u izlozima, pa su se izvukli na caku da “bollocks” u staroengleskom znači svećenik, a u frazi iz naslovu odnosi se na “glupost”.
Znali su i treći akord
Mnogo je više bijesa izazvao tekst pjesama “God Save The Queen” i “Anarchy in the UK”, ali i omot za prvonavedenu. Ocijenjeno je da je riječ o “nečuvenim glazbenim napadima na monarhiju, britansko društvo i njegove institucije, društveni poredak, opći moral i pristojnost”. Rotten i gitarist Steve Jones branili su se da je riječ o napadu na vladu, a ne na kraljicu, ali nisu se trebali truditi – kontroverze su samo pridonijele boljoj prodaji.
Glazbeno je “Never Mind the Bollocks” sjajan album, i svi prijepori gledano s te pozicije izgledaju samo kao nepotrebna predstava. Zvučni zid kojim Sex Pistols zasipaju slušatelja, najviše zahvaljujući Jonesovim gitarama, nadograđen je gorkim, angažiranim i žestokim tekstovima, koje je tada 21-godišnji Rotten otpjevao tako da se čini kao da nikako drukčije i nisu mogli biti izdeklamirani. Njegov puknuti glas, tako daleko od svega što s dotad smatralo “dobrim pjevanjem”, već je bio dovoljan šok za tada učmalu scenu, čak i bez svega što ga je pratilo. Ipak, glazbena slika znatno je složenija od tadašnjih i kasnijih punk-albuma, najviše zbog učestalog nasnimavanja gitara, pa već na ovom albumu pada u vodu tada uobičajeni antipunkerski “vic” da su punkeri na rubu da nauče i treći akord. “Never Mind the Bollocks” je začuđujuće dobro prošao na britanskim top listama, dogurao je do prvog mjesta najprodavanijih albuma, ali je u SAD-u bio tek 106. na Billboardovoj listi. Tome vjerojatno nije pomogla skandalozna američka turneja Sex Pistolsa tijekom koje su se raspali, nakon serije katastrofalnih koncerata. No, legenda je nastavila živjeti, pa se album pretvorio u jedan od onih nosača zvuka koji se zapravo nikad nisu prestali prodavati. Kad je “Never Mind The Bollocks” konačno objavljen, kritičari su listom krenuli hvaliti njegovu žestinu. U Rolling Stoneu je napisano da u usporedbi s Pistolsima Ramones zvuče kao glazba iz Disneyevih filmova. Novinar Rolling Stonea Charles Young povodom 25. godišnjice izlaska napisao je da je “Never Mind The Bollocks” sve promijenio:
– Nikad prije nije postojalo takvo što, a zapravo ni nakon toga. Možda je najbliže došla samo Nirvana, ionako pod velikim utjecajem Sex Pistolsa.
Izlazak albuma nije pratila samo histerija oko napada na kraljicu i slične kontroverze, nego i problemi koje je sama grupa zadavala svojoj etiketi. Prvobitno je bilo planirano da album ima 11 pjesama, ali su onda Sex Pistols naglo promijenili mišljenje i dodali “Submission”. Virgin je već bio otisnuo omotnice, i kako su se prepali poplave albuma iz Francuske – gdje su prava bila prodana Barclay Recordsu – ipak izdala tisuću kopija, a onda još 50.000 s 11 pjesama, uz dodani singl s pjesmom “Submission”. Tek u studenome na britansko tržište došao je “puni” album.
Inače, u vrijeme snimanja svog jedinog albuma Sex Pistols su još bili u prvobitnoj postavi, s Rottenom, Jonesom, Glenom Matlockom i Paulom Cookom, no još i prije nego što je album završen u postavu je umjesto Matlocka uskočio Sid Vicious, koji je potpunu glazbenu nepismenost nadoknađivao količinom skandala u kojima je sudjelovao, sve do tragične smrti u njujorškom hotelu Chelsea s djevojkom Nancy Spungeon.
Kraljica kao simbol neprijatelja
Rekli smo već da Sex Pistols definitivno nisu izmislili ono što se tada i kasnije zvalo punkom. Scena u New Yorku već je tutnjala koju godinu, na veliku radost “pretpunkera” kao što su Iggy Pop, New York Dolls, MC5, Velvet Underground i drugi. No, dogodilo se ono što se događalo i početkom šezdesetih – tek kad je nova glazba prešla Atlantik, dobila je potpuno novi zamah koji je sasvim pomeo sve što je dotad postojalo. U Velikoj Britaniji artistički eksperiment Ramonesa, Talking Headsa, Blondie, Television... pretvorio se u masovnu pobunu protiv svake vrste establishmenta, od nepravedne vlasti koja je gazila sirotinju i radnika, pa sve do glazbene aristokracije poput Roda Stewarta, Eltona Johna, Led Zeppelin... Kraljica i monarhija su na neki način simbolizirali sve “neprijatelje”, jer su im najviše bili odani pripadnici srednjeg sloja, mahom roditelji novih buntovnika. Vratio se pojam “angry young man”, koji je desetljećima važan element britanske kinematografije. Ništa tu nije bilo od romantične utopije hipi-pokreta. Punk je želio rastočiti sve što je predstavljalo bilo kakav oblik učmalosti i rutine, a revoluciju nisu vodili ljubavlju kao heroji šezdesetih, nego baš suprotno – mržnjom prema protivnicima, premda (kao u “Pretty Vacant”) nisu bili milostivi ni prema vlastitoj generaciji. Ukratko, punk je nudio anarhiju, ali je donio jedno od najkreativnijih i najplodnijih razdoblja u povijesti popularne glazbe. Sve dok establishment nije pokupio vrhnje i pretvorio revoluciju u limunadu iz druge polovice osamdesetih.
U jednoj od prvih recenzija “Never Mind the Bollocks” zapisano je da Sex Pistols rock and roll uzimaju osobno, kao stvar časti i potrebe.
Tako su postali vjerojatno jedinstveni slučaj u povijesti rock and rolla – nikad se nije dogodilo da je jedan bend sa samo jednim jedinim albumom ostavio tako upečatljiv trag iza sebe. Možda je i bolje da današnja reinkarnacija ne uđe u studio, jer je teško vjerovati da mogu ponuditi išta od nekadašnje moći. Ovako, neka se starci zabavljaju i nešto zarade, a nama ostave sjećanje.
Sid nije umro kraj Nancy jer je Nancy umrla godinu ranije od uboda nožem dok je Sid bio nadroksan. Umro je u snu nakon overdosea kraj nove cure Michelle nakon što mu je mater nabavila drogu. To ste mogli i na Wikipediji naći.