Teatar &TD u tjednu je premijera pa nakon “Avijatičara” u subotu 13. veljače stiže “Sreća”, koprodukcija s kazališnom družinom Tragači, u režiji glumice Jelene Hadži-Manev.
Sreća? U veljači 2020. to i nije bila tako “čudna” ideja za predstavu. U kojem je trenutku to postala i kako se predstava mijenjala s vremenom zbog vanjskih okolnosti?
Postalo je čudno gotovo na samom početku. Plan je bio da predstavu radimo u blokovima od po pet proba tijekom šest mjeseci i da ih zatim zgusnemo u šest tjedana prije premijere. Međutim, već tijekom drugog bloka proba, u ožujku 2020., kazališta su se počela zatvarati zbog pandemije i s probama smo morali stati do početka ljeta i ponovnog otvaranja. U ta tri mjeseca osjećaj sreće i načina postizanja sreće u nama toliko se promijenio da je i daljnji razvoj predstave krenuo sasvim drugim tijekom. Također, imala sam veliku želju publici omogućiti utjecaj na razvoj predstave interaktivnim otvorenim probama, no to je zbog epidemioloških mjera i propisane socijalne distance u ovoj predstavi bilo nemoguće. Svejedno se nadam to isprobati na nekim budućim projektima.
Što se sve događalo u ovih godinu dana sa “Srećom”? Jeste li ikada toliko dugo radili na jednoj predstavi?
Joj, nisam, i mislim da to ne želim ponoviti. Možda unutar drukčijeg budžeta. Svi smo slobodnjaci, rastrčani na sve strane, pa smo se tako na “Sreći” pošteno “skupili” tek u studenom. Bilo je i umjetničkih razilaženja, promjene u glumačkoj postavi… Jako dinamično. U jednom trenutku prijetio nam je i raspad projekta i čini se da smo ga upravo zbog pandemije uspjeli iznijeti do kraja. Svi smo željeli raditi i sreća je bila da uopće možemo otići u kazalište, doći na probu, među kolege, družiti se, razgovarati, igrati.
Vašu kazališnu družinu Tragači ugostio je &TD, ona je dio njihova projekta Razvojni &TD. Kako je došlo do ove suradnje?
Iskreno, pokucala sam na vrata, iskazala neku svoju umjetničku želju i interes i s druge strane naišla na podršku i prepoznavanje Vedrana Hleba, umjetničkog ravnatelja &TD-a. Projekt Razvojni &TD podržava upravo ovaj tip istraživačkog rada u kazalištu, a Tragačima i samo ime govori da je upravo to put kojim žele ići. I tako je nastala jedna obostrano korisna simbioza.
Predstava nema tekst po kojem nastaje, nego ga glumci, zajedno s vama, stvaraju u radu na predstavi. Kako to da ste se odlučili za takav način rada? I po kojem ste ključu okupili glumce, suautore predstave?
Od osnivanja Tragača želja mi je da tekst nastaje u procesu rada, na probama. Međutim, kako nemamo svoj prostor za probe, teško je dogovoriti koprodukcijske uvjete u kojima broj proba nije ograničen na 20 ili 30, a kad je riječ o tako malom broju proba, teško je ući bez tekstualnog predloška jer te cijelo vrijeme pritišće datum premijere. Tu nam je &TD bio idealan partner sa svojim projektom Razvojni &TD. Budući da za “Sreću” nisam imala u glavi nikakve likove, nisam imala ni predodžbu glumaca koji bi ih utjelovili. Stoga sam u predstavu pozvala kolege za koje sam vjerovala da će biti otvoreni za ovakav način rada i s kojima sam na proteklim predstavama izgradila uzajamno povjerenje, a oni su Selma Mehić, Josipa Oršolić, Danijel Radečić i Tin Rožman.
Koliko je svaki od njih unio svoje osobne stavove, događaje, sjećanja… Koliko ste se orijentirali na univerzalnu sreću?
Svi smo bombardirani hrpom informacija iz medija, s društvenih mreža, poplavom self-help literature i američkih filmskih happy endova, iz kojih dolazi naš osjećaj da imamo pravo na sreću. I ono mnogo gore, da smo neuspješni ako nismo supersretni u svakom trenutku života. Zaključili smo da je to stvar perspektive. Svi naši osjećaji sreće i nesreće vezani su za definiciju sreće zapadnjačke srednje klase. Na kraju se njome i bavimo u predstavi jer je jedina koja nam je bliska i unutar koje možemo biti autentični. Osobno ne volim privatnost na sceni te su svi sudionici svoje osobne stavove, sjećanja i iskustva provukli kroz filtar likova koji smo osmislili. Radili smo puno intervjua i improvizacija... Sav materijal proizašao je iz samih izvođača, likovi su im bliski i osobni, ali važno je reći da ne bježimo u privatne ispovijesti ili psihoterapiju.
Premijera je uoči Valentinova pa se jedno pitanje samo nameće: je li nam za sreću nužno potrebna i ljubav ili je i to jedna u nizu romantičnih izmišljotina uz koju se dobro podaje sve – od igle do lokomotive?
Mislim da nam je za sreću nužna ljubav, ali ne nužno romantična. Mogu te voljeti roditelji, prijatelji, kolege, kućni ljubimci… I ti možeš voljeti sve njih. Vjerujem da svi imamo potrebu biti nekome važni i nekamo pripadati, a način na koji ispunjavamo tu svoju potrebu potpuno je individualan.
Je li i sreća danas suzila svoje okvire, baš kao što su se suzili naši životi?
Ne znam je li ih suzila, prije bih rekla – fokusirala. Usmjerila je reflektore na ono što je važno. Posljednjih godinu dana imali smo puno vremena osvijestiti što nam je uistinu potrebno i važno i za što smo spremni platiti koju cijenu. Nikad se kao umjetnica nisam osjećala manje potrebnom nego sada. Kao da sam imala privilegij dugo ostati sanjar, a sad me realnost pritisnula sa svih strana. Bez obzira na prosvjetiteljsku moć kazališta, u koju uistinu vjerujem, našla sam se pred zidom. Prosvjetljenje dođe kad smo zdravi, siti, zbrinuti i bezbrižni. Sada se pitam: kome smo mi umjetnici zapravo potrebni, kad su ljudi ostali bez domova ili im je bolest uzela najmilije? Zahvalna sam svoj publici koja me demantira i pokazuje da je i dalje željna kulturnih sadržaja. Ova situacija potencirala je i probleme u našoj kulturi. Mnogi moji kolege samostalni su umjetnici, uključujući i mene samu, u svemu ovome zapitali su se koji je smisao ustrajati u bavljenju onime što voliš ako ti tvoj posao ne pruža nikakvu sigurnost, zaštitu i stabilnost. Bilo je lijepo u dvadesetima, a sada četrdesete kucaju na vrata i mladenački polet odavno se istrošio. Na našu (ne)sreću, mi cvrčci brzo zaboravljamo pa, čim grane neko novo proljeće, vjerojatno ćemo opet radosno pjevati o ljepoti življenja, a brige i strahove pustiti zaboravu do neke nove krize.
