Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Kako sam se usudila

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
21. srpnja 2021. u 10:55 1 komentara 182 prikaza

Nitko te ne pita. Samo zaključe. Ljudi kažu da su zaključili da si gad, oholi gad, glupača, perfidno smeće, da ne valjaš, da si zaslužio. Čak i ako pojma nemaju o stvarima koje su te pred zid dovele kao pred streljački vod, oni znaju da si zaslužio da te izrešetaju.

kratka priča Ključevi

Odavno ne slušam te ljude. Ne slušam, ali ih čujem. To ne mogu izbjeći. Dok prolazim ulicom ne mareći za njih, svejedno mi do ušiju, jašući na zračnim valovima, dospijevaju fragmenti njegovih stručnih analiza sudbina. Nešto u meni tad poskoči, zajapuri se, pa pokuša zaustaviti to tijelo koje škljoca u koljenima, koči se u vratu dok psi vuku prema prvim banderama kako bi ih zapišali, prepišali granične biljege tuđih teritorijalnih pretenzija. Odolijevam, međutim, tom nečemu jogunastom u meni i nastavljam dalje dok jutros spominju Jožiku.

„Eto, ode nam i Jožika,“ uzdahnula je Ružica, susjeda – univerzalni stručnjak za sve u univerzumu. Kontakti su nam na kurtoaznoj razini kimanja glavom u prolazu nakon što sam je, možda malo pregrubo, zamolila da se ne petlja u moj plan orezivanja živice i izgled mog vrta i objasnila joj da volim kad je sve „malo divlje“.

Čujem Ružicu kako susjedi Žanici objašnjava da su Jožiku našli nakon dva dana. Možda i tri. Nagađaju. Isključio je grijanje, pa su možda prošla i četiri dana prije no što su ga pronašli. Pomišljam kako je isključeno grijanje u ovoj priči važno valjda zato što Jožika nije dovoljno smrdio. U glavi mi se bore dvije vizije dok prolazim pokraj njih, dok Flokija opominjem da prestane vući kao sivonja: tu je vizija Žanice koju su roditelji prozvali u deminutivu premda je gorštačke građe, kao od stijene odvaljena. Druga se vizija odnosi na očigledno neidentificirane entitete koji su pronašli Jožiku. Stvarno želim zastati i Žanici sugerirati neka Ružicu pita tko je to pronašao Jožiku. Demoni iz pakla? Vatrogasci? Policija? Ili kumče, slinavac koji ga je obilazio kad bi mu ponestalo love? Krajičkom oka vidim Žanicu koja se polaganjem dlana na bujne grudi gestikulacijski iščuđava. Smrt je čuđenje u svijetu, i to pomišljam. Obuzdavam se, dok se udaljavam slušam kako Ružica tronutim glasom koji uvijek zvuči zadihano pomalo erotski objašnjava da se nitko od susjeda ne može sjetiti kad ga je posljednji put vidio. Sklapam nakratko oči i zamišljam Jožiku u kupaonici, pokraj zahodske školjke. Zamišljam najsramotniji mogući položaj za pronalaženje. I za rata sam se uvijek najviše bojala da će me granata razvaliti dok kenjam. Ili da ću u bolnici završiti s potrganim grudnjakom, poderanom čarapom ili zasranih gaća. Nisam to nikom rekla. Stid me reći.

Ostatak šetnje razmišljam o tome kako kuće koje su ostale i bez posljednje žive duše izgledaju snuždeno, kao siročad na studeni, tronuto. Uvijek mi, dok pokraj njih prolazim, nalikuju na neka glomazna, nezgrapna bića u čučnju. Na povratku kući gledam Jožikin vrt, zurim u njega dok Garo zapišava betonski izbojak žuto obojene metalne ograde. Sve se u tom vrtu sprema za proljeće. Sve će cvasti. Ponovno. Bez Jožike koji je u vrt znao izjuriti u gaćama kao da je u kući čuo drečanje cvijeća koje mu je poručivalo da je žedno, da će skapati ako odmah ne izađe. Skandalizirao je babe tim svojim gaćama.

„Tebe će barem pojesti ti tvoji kerovi,“ poput nasilnog upada iz drugog svemira, do mene dopire glas susjeda Miljenka. Zlurado me promatra podbočen na ogradu, s maskom samo napola preko usta. „Ti tvoji smrdljivi kerovi,“ pridodaje. Nos mu je, onako prepun izraslina, izgledao kao visuljak obolio od gonoreje.

„Ako ti je ono u gaćama kao i nos, Bože me sačuvaj,“ glupo mu samo kažem. A htjela sam mu reći i da moji psi nisu kerovi, nego psi. Glupa sam, replika se uvijek sjetim tek navečer, pod tušem, pa si psujem mater glupu.

kratka priča Priča

Miljenko se uvijek sjeti što će mi reći. Kad ga i uspijem poklopiti, uvijek ima prokušanu repliku da on nije kriv što sam ja nedojebana stara frajla kojoj nitko nije htio dijete napraviti. „Ja barem imam djecu,“ uvijek se isprsi.

Uvijek mu tad želim reći da mu ta djeca, te odrasle budale, dolaze samo na Božić i Uskrs, po novce kojima ih podmićuje, nekad ni tad, da će njega onda naći mjesecima kasnije, uštavljenog kao mumiju. Ali uvijek šutim iz nekakve samilosti, prešućujem i ženu koja je od njega davno pobjegla. Bez djece. Nemam srca ubijati ljude u pojam. Čak i ako ti isti mene cipelare.

Maza opet naprasno zastaje pred kapijom, pogledava me kao da pita: „Je l’ to to?“, pa se saplićem preko nje i skoro padam, stajem Flokiju na šapu. Floki cvili, a Garo ga režanjem opominje da ne bude mlakonja. Mrzi kad Floki cvili. Garo je frajer, mrzi cendravce. Zato nasrće na one bijele pizdolisce u kaputićima.

Rukama ih doslovno uguravam u dvorište, psujem u sebi. Miljenko mi se grohotom smije iza leđa. Njegovo golemo, masno tijelo iz sebe izbacuje tipični, sluzavi, pošljunčani smijeh.

Na pamet mi pada saponifikacija, pa osjećam poriv Miljenku dobaciti da se ipak neće mumificirati kad crkne, nego će se saponificirati, salo će mu se pretvoriti u sapun.

Šutim, ulazimo u kuću.

„Morate konačno uvježbati taktiku,“ kažem psima u predsoblju. Maza me i ne gleda. Nasrće na posudicu s hranom. Ona dvojica me samo kratko pogledavaju kao luđakinju i odlaze se natezati oko posude za vodu. Muškima je uvijek važno tko će prvi. Svi su isti.

Još u prvom valu, dok su svi nehajno mislili da virus ubija samo nas starce, pojačala sam im hranu. Jedu dvaput na dan. Pune posude hrane. Tusti su, gledam ih. Kratkonogoj, zdepastoj Mazi trbuh se vuče po podu. Sitna glava izgleda joj kao koščati tumor na prevelikom tijelu. Svejedno su halapljivi. Valjda me ipak neće pojesti. Ali, čak i ako me ne pojedu, kad će me pronaći? Na što ću sličiti kad me pronađu? Već čujem susjede kako mjesecima sa zgražanjem govore mašući ispred sebe rukama kao da tjeraju vraga ili smrad: „Uh, što je baba Ana smrdjela kad su je našli!“

Čekam da psi pojedu, pa ih izvodim van, na dvorište. Maza ne želi van. Dozivam je. Odustajem. Maza je karakterno oduvijek lijena i nezainteresirana. Ponovno Gari i Flokiju pokazujem kako otvoriti kapiju. Floki mi liže ruku i maše repom. Garavi je fokusiran. To je dobro.

Istodobno im objašnjavam da će, ako krepam, kad otvore kapiju morati istrčati na ulicu i lajati da privuku pozornost susjeda. Glumim da padam, teturam, lajem kako bi im dočarala svoj smrtni čas i ono što se od njih očekuje da u tom trenutku učine. Sad i Garo maše repom. „U pičku materinu, hoćete vi mene slušati?“ Cijedim kroza zube. U navali gnjevna zraka skoro mi ispada gornja klapna gebisa. Pridržavam je rukom. Ne obraćam pozornost na Miljenka koji na velikom crnom biciklu izlazi iz svog dvorišta i s podsmijehom veli: „Luda baba!“ Garo ga je izgleda čuo, jer nekim čudom konačno savladava tehniku otvaranja kapije šapom. Istrčava van i gromko laje na Miljenka koji naočigled piša u gaće.

kratka priča Posljednja želja

Želim se smijati. Ne smijem se. Iz pristojnosti. Prokleta pristojnost. Garo nepristojno bočno prilazi velikom Miljenkovu biciklu, podiže nogu i piša. Piša cijelu vječnost. Miljenko kao zaleđen samo stoji mokra međunožja i gleda žutu Garinu rijeku koja se cijedi niz žbice i kotač bicikla. To traje cijelu vječnost.

Garo se razdragan vraća, ulazimo u kuću. „Nabijem i tebe i te tvoje kerove,“ viče Miljenko iz sigurnosti svog dvorišta. Šutim. Premda mu želim reći da strah i najstarije idiote pretvara u brzonoge mladiće. Zatvaram vrata. Zaključujem da ću morati izaći, ispuzati van kad osjetim da mi je kucnuo čas. U najboljem šlafroku. Netko će me već pronaći. Bilo bi dobro da umrem u srijedu. Smetlari prolaze četvrtkom. U zoru.

O autorici

Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te ondje diplomirala francuski jezik. Njezin roman “Šamšiel” 2002. nagrađen je na Kozarčevim danima u Vinkovcima Poveljom za uspješnost, a roman “Unterstadt” 2009. osvaja nagradu za književnost “Vladimir Nazor” (2010.), nagradu “Ksaver Šandor Gjalski” za najbolji roman (2010.), nagradu “Fran Galović” za najbolje prozno djelo zavičajne tematike (2010.) i nagradu “Josip i Ivan Kozarac” za knjigu godine (2010.). Roman “Ničiji sinovi” izašao joj je 2012., “Jom Kipur” 2014., “Ezan” 2018., a “Štajga ili put u maglu” 2021. Objavila je zbirke priča “Kao pas” 2006., “Mjesečari” 2008., “Ruke Azazelove” 2011. i “Emet i druge priče” 2016., eseje “I past će sve maske” 2006., te zbirke poezije “Hiperbole” 2000., “Uznesenja” 2003., “Utvare” 2005., “Sofija plaštevima mete samoću” 2009. i “Ljudi ne znaju šutjeti” 2016. Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Živi i radi u Osijeku.

KLIMATSKE PROMJENE
Svjetska banka: Kroz 10 godina hrvatska bi obala mogla biti poplavljena i puna invazivnih vrsta, a poljoprivreda nestati
Schneider
Pametne tvornice
Ohrabrujemo i potičemo digitalnu transformaciju u zemljama jugoistočne Europe
  • goran2hr:

    Priča je bezvezarija, ali tko voli nanizane odvratne izraze, pronaći će nešto u njoj.