Akademski slikar Hrvoje Marko Peruzović renesansni je čovjek. Preplavljen, pozitivno rečeno, umjetničkom hiperaktivnošću i kada ne slika, riječima izražava ono što ne može crtom i bojom. Dobitnik je tako prve nagrade Post Scriptum za književnost na društvenim mrežama, nakon čega je objavljena pjesnička zbirka “Nekoga moramo voljeti”. Od tada je napisao materijala i za drugu knjigu, a svakodnevno nas na Facebooku vedri i aforizmima poput: “Nije mi jasno kako ništa ne razumijem”, “Oscar was born to be Wilde” ili “Tu me cijede, tu kupujem”... Primarnu ljubav – slikarstvo, točnije svojih 25 godina na likovnoj sceni, proslavit će retrospektivom u zagrebačkoj Mimari. Duhovito naslovljena “Nacrt za retrospektivu“, izložba od stotinjak radova, od studentskih dana do recentnih ostvarenja, otvara se 13. ožujka, a tim povodom prošetali smo razgovorom njegovim životom.
Gledajući vaše cikluse, stječe se dojam da su tematski raznih autora. Lako prelazite s akta, biljnog i životinjskog svijeta na apstrakciju i sakralne motive.
Sve nastaje u logičnom slijedu. Vezujemo se na naše prethodnike i pokušavamo ostvariti svoj autentičan izraz. Tako se i naši vlastiti radovi vezuju na ono što smo radili prije toga. Spektar mog interesa jest širok i volim tu dinamiku pa kad se zasitim jednog, prelazim na drugo, često potpuno oprečno. Čovjek se ne smije uspavati u onome što običavamo nazvati “comfort zone”.
Autor ste mozaika na pročelju crkve u Zagvozdu. Potreba za slikanjem sakralnih motiva proizlazi iz vjere ili istraživanja?
Taj mozaik bio je zahtjevan projekt i jedan od najvećih radova koje sam izveo. Često radim sakralnu tematiku nevezano uz narudžbe, a slikam iz unutarnje potrebe. Nekad je to što radim možda preradikalno za prosječnog promatrača, to jest vjernika. No smatram da sakralno djelo mora pobuditi vjerske osjećaje, bojom i oblikom sugerirati ono transcendentno. To je osnovna funkcija takvog djela. Trebalo bi biti blisko i razumljivo većini. I to je izazov.
Odvajate li striktno crkvu i vjeru?
Treba imati na umu da postoji Crkva kao institucija sa svojim zemaljskim problemima praktične naravi i da postoji duhovna Crkva kao mistično tijelo Kristovo. To su dvije različite stvari i ne mogu se gledati kroz istu prizmu. Svatko za sebe mora raščistiti taj fenomen. Veliki je problem nerazumijevanje nekih osnovnih pojmova, isto kao i potpuno pogrešno shvaćanje vjere. Ljudi uzimaju stvari zdravo za gotovo a to je loše. Potrebno je raditi na spoznaji, što iziskuje određene napore. Istinskih vjernika ima uistinu malo.
Crtač ste u punom smislu riječi, a ta ljubav davnih dana počela je putem stripa.
Istina. Mnogo je majstora, ali Hugo Pratt i njegov Corto Maltese nešto su posebno. Dragi su mi i Jean Giraud tj. Moebius, Alfonso Font i Sergio Toppi. Čitajući stripove kao dijete, želio sam napraviti nešto slično. S vremenom sam se okrenuo slikarstvu, ali taj prvotni utjecaj stripa u nekim je radovima ostao vidljiv do danas.
Pola života proveli ste na moru. Odakle fascinacija njime?
Vjerujem da je većina ljudi fascinirana morem, to je nešto elementarno, arhetipsko. Iako sam rođen i proveo pola života u Zagrebu, moji korijeni su brački. Ljeta sam provodio u Dolu, odakle je moj otac. Mama je Zagrepčanka, s Trnja. Odrastao sam u Novom Zagrebu, živio niz godina u Bolu. Desetak godina i u Splitu, gdje sam završio srednju školu. Profesija slobodnog umjetnika omogućila mi je da mijenjam adrese i ta mjesta su me odredila i kao čovjeka i kao umjetnika.
Sada ste se vratili u Zagreb. Koje su zamke otočkog života?
Otok je poseban prostor, mitska Arkadija. Da bi se u potpunosti shvatio, na njemu treba boraviti dugo. Naročito zimi. Otok mi je mnogo dao, ali ima i svoja ograničenja. Nakon nekog vremena osjetio sam zasićenje i teškoću izolacije. To mi je kao umjetniku počelo predstavljati problem. Čovjek se na toj otočkoj frekvenciji previše opusti, izgubi poticaj za rad. Počeo mi je nedostajati grad i ljudi i odlučio sam vratiti se na .
Na sceni ste 25 godina. Koliko se posao umjetnika promijenio s razvojem modernih tehnologija i društvenih mreža?
Počeo sam izlagati još za studija na zagrebačkoj Akademiji. Tako sam i nakupio toliki staž i više od pedeset samostalnih izložbi. Sjećam se prvih izložbi i kako je tada sve bilo mnogo kompliciranije i skuplje. Danas je tehnologija olakšala sve. Komunikacija je mnogo jednostavnija. Društvene mreže sjajan su alat i to nastojim iskoristiti. Međutim, one nose i negativne strane, a to su površnost, prezasićenost, kaotičnost i nepouzdanost. Virtualan život počinje nadomještati stvaran i to je nešto što treba osvijestiti.
Kako je živjeti u Hrvatskoj sa statusom slobodnog umjetnika?
To nikada nije bilo jednostavno. Danas mi se čini još i teže. Situacija nije dobra. Imali smo i rat i tranziciju i to još uvijek jako dobro osjećamo. Malo je umjetnika koji mogu pristojno živjeti od svog umjetničkog rada. Većina je prisiljena raditi dodatne poslove za egzistenciju. To je neizvjestan, ali unatoč svemu lijep život. Velika je sreća raditi ono što voliš.
Biste li imali više angažmana da ste politički opredijeljeni?
Vjerujem da bih, ali to su kratkoročni uspjesi. To je uvijek dvosjekli mač. Kod nas je uopće sve previše ispolitizirano. Stvaraju se kojekakvi tabori. Ljudi paze da se kome ne zamjere. Tržište gotovo uopće ne postoji pa veliki dio kulture ovisi o državnom novcu. Umjetnost često služi i kao smokvin list ili kao propagandno sredstvo za određenu ideju ili interesnu skupinu. Umjetnik treba čuvati neovisnost, biti slobodan i neopterećen da bi mogao stvarati iskreno i kvalitetno. To nije jednostavno, ali bitno je da si pravilno postavite prioritete. Tako se može osigurati kakav-takav mir.
