Posve je uobičajeno da o glumcima razmišljamo kao o ljudima koji nam prenose tuđe riječi, tuđe emocije... ono šo su na papir stavili neki drugi ljudi – autori. No, postoje i glumci u kojima godinama živi želja da na toj pozornici koja im život znači progovore vlastitim riječima, publici pokažu neki svoj svijet. Jedna od njih je i glumica Marija Šegvić, koja se kalila u dječjim kazalištima i na nezavisnoj zagrebačkoj sceni, da bi tada dobili dugogodišnji angažman u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, iz kojeg je pred (zamalo) godinu dana prešla u HNK Split, vrativši se time i u svoj rodni grad. Uskoro (u petak 18. rujna), u Zagrebu, na sceni Centra za kulturu Maksimir predstavit će se kao autorica. Sama je napisala i izvodi monodramu „Krhotine od soli“, intimnu priču o gubitku djeteta u trudnoći koju donosi kao svojevrsni dijalog s s kultnim djelom Oriane Fallaci „Pismo nerođenom djetetu“, nevelikom knjižicom koja je obilježila živote generacije žena, koje su u njoj pronašle i utjehu i snagu.
Godinu dana je prošlo od vašeg povratka u Split, ulaska u ansambl Drame HNK Split. Što se sve dogodilo u tih godinu dana? Kako je bilo vratiti se doma?
Prelaskom u HNK Split započelo je novo razdoblje mog života i povratak na moje korijene, ali ne i povratak doma. Split je moj rodni grad i zauzima važno mjesto u mom srcu, ali ove ću jeseni napuniti dvadeset četiri godine svog “purgerskog staža”. Veći dio života provela sam na zagrebačkoj adresi, u mom Zagrebu koji me oblikovao ovakvu kakva sam danas i zaista ga osjećam svojim domom.
Ipak postati članica ansambla HNK Split za mene je bio emotivan trenutak ostvarenja mog davnog, dječjeg sna. Beskrajno sam zahvalna na prilici da svoj profesionalni put nastavim upravo tamo gdje se dogodio moj prvi susret s kazalištem i ljubav prema njemu koja je do danas ostala moje pogonsko gorivo.
No bila je to vrlo intenzivna glumačka godina i puni kazališni „pogon“?
Apsolutno da, na moju veliku radost. I prije nego što sam formalno postala članica ansambla HNK Split, sudjelovala sam u autorskom projektu Zlatka Pakovića „Građanin Matijanić“, a od 2020. godine dio sam ansambla predstave „Smij i suze starega Splita“ u režiji Gorana Golovka. Uskočila sam u ulogu babe File, tj. u ulogu koju je igrala pokojna Zoja Odak u toj dugovječnoj i legendarnoj predstavu koju smo igrali i na ovogodišnjem 72. Splitskom ljetu. U tom sam radu imala priliku upoznati sjajnu ekipu ansambla i s nestrpljenjem
iščekivat dan kada ću im se pridružiti. I moja je prva sezona bila intenzivna, obilježena fantastičnim projektima i suradnjama koje ću pamtiti. Upravo sam u prvoj produkciji “Daleko je Kandahar” Anite Čeko, u režiji Tee Alagić, upoznala i “svoju” dramaturginju. Između mene i Anite odmah se dogodilo istinsko kazališno prepoznavanje i u estetskom smislu kao i u pristupu radu te se sasvim prirodno rodila naša suradnja na “Krhotinama od soli” koje će za malo više od tjedan dana imati premijeru u Centru za kulturu Maksimir.
Prije nego se koncentriramo na monodramu samo se malo vratimo na Splitsko ljeto. Radili ste "Herrscht 07769" s redateljem Ivicom Buljanom. Rekla bih da je „običnim“ ljudima teško objasniti kako nastaju tako velike, ansambl predstave u uvjetima ljeta kakve imamo zadnjih godina?
Bio je to velik i uzbudljiv zadatak. Iscrpljujuć zbog ogromnih vrućina i zahtjevnog terena, ali ništa nas nije moglo zaustaviti. Kada sam čula da Buljan radi “Herscht 07769” mađarskog nobelovca Lászla Krasznahorkaija, pomislila sam kako bih silno voljela biti u podjeli i dogodilo se. Raditi s Ivicom pravi je užitak. Njegovo veliko znanje i obrazovanje, širenje područja mašte i kreativnog razmišljanja koje dijeli na probama, ogromno su bogatstvo za svakog glumca. Ponosna sam što sam mogla biti dio te čarobne predstave i stajati na sceni uz svoje kolege i našeg gosta Marka Mandića, koji nas je svojom posvećenošću i karizmom svakoga dana iznova inspirirao.
Meni je užasno žao kada se dogode na ljetnim festivalima takve amblematske predstave, da ne postoji pravilo da sve one moraju gostovati u glavnim kazalištima. Festivali su nacionalni, imamo nacionalne kazališta, pa zašto da to ne postane pravilo kazališnog života u nas?
Nemam dovoljno stručnosti ni znanja da na to pitanje odgovorim. Pretpostavljam da je kamen spoticanja novac. Velika gostovanja su i skup “sport”. Vjerujem kako se radi o nedostatku sredstava, a ne volje, želje ili potražnje. Mogu se samo složiti da većina kulturnih događanja ostane lokalno zatvorena i da sudjelovanje u njima iziskuje trud pojedinca.
Što je bilo ključno u odluci da se okušate i kao kazališna autorica, autorica dramskog teksta kojeg ćete sam i izvoditi? I kako se rodila ideja za „Krhotine od soli“?
U svom dosadašnjem kazališnom iskustvu imala sam veliku sreću. Radila sam puno, u kazališnim institucijama kao i na nezavisnoj sceni. Surađivala s mnogo redatelja, upoznala različite pristupe i poetike. U svakom sam procesu otkrivala neka nova područja i načine glumačke slobode i autorstva. Ali tko sam zaista ja u kazališnom mehanizmu ostajalo je tajnom. Postaviti samom sebi pitanje što ja imam i želim reći zavodljiva je i istovremeno zastrašujuća pozicija. Osjećaji izloženosti, ranjivosti, nesigurnosti, nedostatnosti, neprihvaćenosti, nepotrebnosti u glavi i tijelu. I upravo u pronalaženju hrabrosti, u odupiranju vlastitim strahovima, rodila se ova priča.
I tako ste došli do teme koja je duboko intimna, ali isto tako univerzalno ljudska, jer jasno je da će vaša priča dotaknuti mnoge žene. I ne samo žene.
Prva iskra za monodramu “Krhotine od soli” dogodila se u susretu mog osobnog gubitka djeteta u trudnoći i knjige “Jedan čovjek” Oriane Fallaci. Sasvim slučajno je u tom teškom razdoblju života završila u mojim rukama. Volim misliti da me pronašla. Nezasitno sam je čitala, točnije rečeno, gutala. Preuzela je ulogu moje prijateljice, sugovornice, bila mi je “majka”. Potpuno me obuzela Orianina hrabrost, borbenost, beskompromisnost, strastvenost, inteligencija, britkost u izražavanju, dostojanstvo, nježnost, krhkost ali i stamenost. Iz čiste potrebe i znatiželje krenula sam u istraživanje njezinog opusa. Kada sam konačno došla do “Pisma nerođenom djetetu” osjetila sam kako je upravo to mjesto s kojeg mogu krenuti u borbu sa samom sobom. Sakupljene materijale podijelila sam s Anitom Čeko. Početna ideja nije bila da i ja sama sudjelujem u stvaranju teksta, ali se moja potreba za pronalaskom vlastitog glasa nije mogla dogoditi bez mene koja govorim. I tako je započela ova avantura. Anita me svojim znanjem, strpljivošću i nježnošću vodila korak po korak u zauzimanje prostora vlastite slobode. Postavljale smo pitanja i tražile odgovor. Širile horizonte. Otvarale vrata autofikcije. Gradile dramsku strukturu. Učila me disciplini i preciznosti u oblikovanju vlastitih misli.
I onda je u cijelu priču ušao redatelj Hrvoje Korpar?
Za vrijeme pisanja okupila sam autorski tim svojih kolega, ali prvenstveno svojih prijatelja. Trebala sam znanje ali i njihovu ljubav kako bih se mogla upustiti u ovaj podvig. Bez Anite Čeko, Hrvoja Korbara, Lade Bonacci i Edite Sentić ništa od ovoga ne bi bilo moguće. U završnoj fazi ekipa nam se bogatila sjajnim suradnicima. Anamarija Asanović Karačić, Niko Sentić, Luka Gamulin, Ena Dvojak, Ivana Sansević. Svi zajedno okupljeni u produkciji UO Specijalni efekti. S nestrpljenjem očekujemo premijeru.
Otvori KEKS Pay
