Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Film

'Gdje god je igrao ‘Testament’, film o NDH, imao sam tjelohranitelje, jer su mi dolazile strašne prijetnje'

Ako mladi ne budu gledali moje filmove, nije važno, ali protivljenje antifašizmu ostavit će duboke tragove
10. travnja 2021. u 21:30 56 komentara 17823 prikaza
Zagreb: Lordan Zafranović, hrvatski redatelj i scenarist
Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/10

Film “Dara iz Jasenovca” nisam gledao, a nasljednici Arsena Diklića, autora scenarija za moj projekt “Djeca Kozare”, ostavili su pravnicima i ekspertima za autorska prava da utvrde stanje stvari. Tim je riječima Lordan Zafranović obrazložio zašto ne želi govoriti niti se na bilo koji način više opterećivati tom temom, uz sve druge obaveze i poslove koje ima. A to sve drugo, uključujući izniman i bogat opus glasovitog hrvatskog filmskog redatelja, njegova prošlost, sadašnjost i brojni planovi za budućnost, još uvijek pružaju mnogo više zanimljivog materijala nego što stane u jedan novinski intervju, za čiji datum objavljivanja u Obzoru nismo nipošto slučajno izabrali upravo 10. travnja i 80. godišnjicu proglašenja NDH.

Filmski dragulj Ruski ‘Gospodar prstenova’ iz 1991. godine postao neočekivani online hit, a gleda se besplatno

Nedavno je u Pragu preminuo, a potom u Zemunu pokopan vaš mlađi brat Andrija. Koje je bilo njegovo mjesto u jugoslavenskoj, hrvatskoj i češkoj filmskoj umjetnosti, a što ste jedan drugome bili u životu?

Andro je bio zaista doktor filma, prije dvadesetak godina bavili smo se zajedno idejom da osnujemo Prvu filmsku bolnicu za liječenje filmova. Tražili smo sponzore, ali ideja nije do kraja bila prihvaćena iako smo razgovarali s nekoliko europskih doktora, s Wajdom, Menzelom, Chitilovom, Lelouchom i Vavrom. Kako nismo uspjeli naći sponzora, Andrija je nastavio u svojoj privatnoj ordinaciji. Zvali su ga producenti koji od materijala koji bi dobili nisu mogli sastaviti film pa bi Andro dolazio, pregledao bi materijal i dao bi dijagnozu, a zatim sistem liječenja i cijenu koja je potrebna za to. Vrlo često ti su se filmovi po njegovim instrukcijama nadosnimavali i tako bi od neuspješnog materijala stvarao filmove za široku publiku za kina. Montirao je 155 filmova, što je apsolutni rekord u europskim razmjerima. Bio je izuzetan filmski dramaturg i virtuoz u stvaranju atmosfere, naročito u montaži detalja koji su koji put značajniji od velikih scena. Radio je u cijeloj Europi, a gotovo da nema režisera iz bivše Jugoslavije s kojim nije radio. Bili smo gotovo istih ideoloških i estetskih usmjerenja tako da smo se izuzetno dobro nadopunjavali, dakle živio je u tami montaže gotovo cijeli život tražeći u tom tamnom rudniku pokoji neobrađeni dijamant koji je onda on u montaži pretvarao u dragocjenost velike vrijednosti. Svima nama on će nedostajati jer bi znao podignuti određene scene u neke nebeske visine.

Pročitao sam u jednim hrvatskim novinama kako vas predstavljaju kao “kontroverznog” režisera. Smatrate li se vi takvim i kakve su to kontroverze u prošlim vremenima izazivali vaši filmovi?

Ja nikad nisam razumio što to znači kontroverzno u umjetnosti, po meni su kontroverzna društva i politika koja se bavila mojim filmovima. I upravo ta kontroverzna društva dovela su me do toga da sam morao napustiti svoju vlastitu zemlju i svoje korijene, koji su do danas stalna inspiracija za stvaranje mojih filmova. To se pokazalo dosta tragično i ne razumijem što se to događa s filmovima koji u svojoj suštini pokušavaju govoriti i o najbolnijim istinama.

Zagreb: Lordan Zafranović, hrvatski redatelj i scenarist | Autor : Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Ovaj će intervju biti objavljen 10. travnja, na 80. godišnjicu proglašenja NDH. Kako je nastao vaš dokumentarac “Krv i pepeo Jasenovca” 1983. godine i kakve je kontroverze u ono vrijeme izazvao, kakva mu je bila sudbina?

Snimao sam neki dokumentarac u okolici Jasenovca i slučajno sam ušao na spomen-područje Jasenovac, našao sam se u ondašnjoj postavi muzeja, sve što sam tamo vidio bilo je toliko šokantno za mene i ekipu, ta količina zla i načini na koje je to zlo napravljeno nama ljudima, da sam počeo razmišljati o tom sunovratu ljudskosti i poniženju koje sam osjetio kao živo biće koje misli. Na povratku u Zagreb, u kombiju, netko je počeo pjevati operne arije i svi smo to prihvatili i iz sveg glasa zavijali da izbacimo iz sebe sve užase koje smo tamo doživjeli. Sljedeće noći odlučio sam sav svoj filmski autoritet i znanje staviti u funkciju da filmski analiziram to zlo koje je bilo oko nas i da pokušam sa sebe skinuti tu zločinačku košulju koliko mogu i koliko znam. Tako je nastao dokumentarac “Krv i pepeo Jasenovca”. Ni jedna strana nije bila zadovoljna tim filmom, srpska zbog toga što nisam stavio broj žrtava, a hrvatska zato što sam uopće otvorio tu temu. Međutim, film pronađe svoj put i na Beogradskom festivalu kratkog metra dobio je Grand prix, a Zagreb ga je počastio godišnjom nagradom, bio je kandidat za Oscara, ali ondašnji ministar vanjskih poslova Vrhovec depešom je zahtijevao da se film skine iz nominacije za Oscara.

Tema NDH imat će sudbonosnu ulogu i u vašem osobnom životu. Je li točno i pošteno reći da vas je koštala protjerivanja iz Hrvatske? Recite nam nešto o dramatičnim okolnostima svog odlaska.

Montirao sam film “Testament” u prostorijama Televizije Zagreb u Biankinijevoj ulici. Jednog jutra 1991. na vratima ostalih montaža, a bilo ih je desetak, bila su imena projekata koji se montiraju, iznenadio sam se da je gotovo na svim naslovima dodano “hrvatski”. Ušao sam u montažu gdje me pričekao ondašnji vrlo visoko postavljeni djelatnik televizije zadužen za sigurnost. Rekao mi je da moram u roku od 24 sata napustiti montažu. Znao sam ga još iz Splita pa mi je prijateljski savjetovao da napustim zemlju. Kako sam bio glavni producent, a televizija koproducent, sa svojim pomoćnikom podigao sam negative s televizije, stavio ih u portapak automobila i sa svojim pomoćnim režiserom napustio zemlju i ušao u Sloveniju. U Sloveniji su me dočekali moji filmski prijatelji i pomogli da preko noći prebacimo negative u Klagenfurt, zatim u Beč, pa Pariz, a iz Pariza konačno u Prag gdje sam film i završio. To je trajalo nekoliko godina. Film je dobio nagradu Literarnog fonda Češke Republike kao najbolji dokumentarni film te godine i prikazan je na Viennaleu u Beču, na Berlinskom festivalu i još na dvadesetak svjetskih festivala gdje je dobio čitav niz nagrada. Do danas koproducent, ondašnja Televizija Zagreb, današnji HRT, nije prikazao film iako sam u nekoliko navrata razgovarao s više predsjednika države da se film prikaže uz diskusiju o tom periodu, a to je period NDH. Možda je čitateljima interesantno da sam na svim festivalima gdje je igrao film imao osiguranje, jer su dolazile strašne prijetnje, tako da su tjelohranitelji koštali više nego rad na tom filmu.

Kako se, po vašem mišljenju, današnja Hrvatska nosi s naslijeđem NDH? Što vama govori činjenica da vaš “Testament” nikada nije prikazan na HRT-u?

Hrvatska je demokratska zemlja i članica EU, u kojoj je osnova te stare civilizacije antifašizam. Mislim da to hrvatski političari koji vode Hrvatsku moraju imati na umu, jer to je temelj slobodnog svijeta. Ja nisam ništa drugo radio osim što sam svoj filmski talent posvetio temi zla. Bez obzira na to koliko to može biti za jedan dio hrvatskog stanovništva bolno, to ne bi trebalo biti razlog da u svojoj vlastitoj zemlji budem izopćen i onemogućen da profesionalno radim, a to je danas činjenica.

regionalni festivali se udružili Je li budućnost filmskih festivala u spojenim izdanjima ili će mali festivali izgubiti šarm?

Vi ste još u Jugoslaviji krajem 1980-ih nudili nadležnim komisijama filmski projekt “Djeca Kozare” po scenariju Arsena Diklića. Zašto on tada nije realiziran?

Scenarij je Diklić u suradnji sa mnom napisao negdje krajem 1980-ih i tek smo počeli s financiranjem, a došlo je do prekida zbog rata koji je doveo do toga da tu temu nismo više mogli otvarati. Kad sam vidio prije nekoliko godina fotografiju utopljenog dječaka migranta na plaži jednog talijanskog otočića, potražio sam taj stari scenarij i iznenadio sam se njegovom kvalitetom i aktualnosti. Tragedija djece Kozare slična je tragedijama emigracije s istoka. Žice koje su postavljene za obranu od tih nesretnika koji traže spas u Europi potaknule su me da krenem u povijesno zlo koje je proizvelo strahovite tragedije na našem tlu.

Na temelju brutalnog prizora ustaškog pokolja u filmu “Okupacija u 26 slika” neki su zaključili kako bi vaš film “Djeca Kozare” sadržavao mnogo više eksplicitnog nasilja nego nedavno prikazana “Dara iz Jasenovca”. Međutim, na temelju nekih vaših izjava o Diklićevu scenariju i vašoj ideji čini mi se da bi bilo upravo obrnuto. Jesam li u pravu?

Što se tiče filma “Djeca Kozare”, mi nastojimo napraviti film velikih estetskih vrijednosti. Uzor su mi renesansni slikari i barokna muzika. Za svaki film radim unutarnju konstrukciju koju gledatelj ne vidi, ali je osjeća zbog njezine harmoničnosti. Ovaj put uzeo sam Leonardov zlatni rez idealne proporcije čovjeka raširenih ruku i nogu, koji stvaraju idealni krug ili zlatni rez. Dva trokuta koja polaze od ruku prema nogama i od nogu prema glavi tvore tu harmoničnu konstrukciju u kojoj je jedan trokut zlo, a drugi trokut dobro; dobro ide prema ljudskoj glavi i ovaj film završava pobjedom dobra i nadom da će to dobro preživjeti svako zlo. Unutar takve konstrukcije realiziram scenarij Arsena Diklića dodajući tekstu scenarija svoje vizije koje ću, nadam se, ostvariti uz pomoć raznih producenata iz bivše Jugoslavije, Češke i Francuske, a nadam se i velika mi je želja da se tu nađe i Hrvatska. Prijavili smo ovaj scenarij zajedno s mojom redateljskom koncepcijom na natječaj HAVC-a za proizvodnju dugometražnih filmova pod naslovom “Zlatni rez 42 (Djeca Kozare)”. Tema je ozbiljna i vrlo potrebna u ovom vremenu, a ja sam izuzetno raspoložen da snimimo jedan novi film s novom estetikom, estetikom videa namijenjen ne samo kinogledatelju nego gledatelju na kompjutoru i mobilnom telefonu.

Zagreb: Lordan Zafranović, hrvatski redatelj i scenarist | Autor : Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Mislim da premalo ljudi zna, a i ja sam saznao tek nedavno, gledajući vaš intervju iz 2019. s nažalost danas već pokojnim kolegom Željkom Matićem, da ste vi još u Jugoslaviji, u suradnji s Mirkom Kovačem i Filipom Davidom kao scenaristima, željeli snimiti film “Pobjeda” o petnaest dana rata nakon završetka Drugog svjetskog rata, odnosno o Bleiburgu. Kakva je bila sudbina tog projekta?

Mi iz te famozne ekipe, Mirko Kovač i Filip David te ja, ostvarili smo dva velika scenarija: jedan se zvao “Revolucija”, a drugi se zvao “Pobjeda” i oba su završila neslavno jer su ondašnje, naročito vojne vlasti, to s gnušanjem odbile. Film “Pobjeda” govorio je istinu o Bleiburgu, ali ta istina u to vrijeme nije mogla probiti barijere ideologije. Možda će jednog dana, kao i sada “Djeca Kozare”, izaći na svjetlo dana. Scenariji su napisani i čekaju možda jednu buduću generaciju da to materijalizira u filmskom mediju, koji će, nadam se, preživjeti ovu krizu.

Hrvatska publika uglavnom ništa ne zna ni o filmovima koje ste u međuvremenu snimili u Češkoj i drugdje...

Ako vam kažem da sam bio punih deset godina europski autor bez biografije, jer iz Hrvatske nisu dolazili moji filmovi na razne retrospektive i festivale, i da sam bio potpuno izopćen iz hrvatske kinematografije sve do početka novog milenija, to vam dovoljno govori o tome na koji način se vlast u Hrvatskoj odnosila prema meni. Uglavnom su zakinuti mladi gledatelji, zakinuti su za određene korijene na kojima su rasli bez informacija o jednom drugom i drugačijem viđenju, koje mogu slobodno prosuditi vrlo značajnim za razvoj jedne generacije koja je došla nakon rata devedesetih godina. To što nisu gledali neke moje filmove, to nije ni toliko važno, ali brisanje i protivljenje tom antifašizmu i jedna vrsta vulgarne revizije Drugog svjetskog rata i poraća je nešto što će ostaviti duboki trag u razvoju ove nove generacije. Svatko od nas je za to odgovoran, ja u jednom malom dijelu koji se odnosi na filmsku umjetnost, a ostali u velikom dijelu koji se zove politika. Agresivni nacionalizam nije nikada nikome donio nikakva dobra osim mržnju. Ljubav je osnovna premisa u našem razvoju, a istina nam je učiteljica koja nas uči humanosti i ljubavi koja je neophodna da bismo živjeli zajedno.

U vašoj filmografiji na IMDB-u navodi se i film naslova na engleskom “Balkan Island: The Last Story of the Century” o ratu u Bosni i nacionalizmu koji je do njega doveo, prema knjizi “Ostrvo Balkan” Vidosava Stevanovića, s fantastičnom međunarodnom glumačkom postavom od Anice Dobre, Rade Šerbedžije i Bekima Fehmiua do Klausa Marije Brandauera i Olympije Dukakis. Ali, to je također jedan od vaših nerealiziranih projekata, zar ne?

Nažalost. Bili smo pred samim snimanjem i čitava je ekipa već bila u Bitoli koja bi bila savršen grad da odglumi Sarajevo. Glavni producent bila je tvrtka Zepter koja je u jednom trenutku zbog nekih razloga od svega odustala. Američkog reportera trebao je glumiti Mickey Rourke koji također ima neke balkanske korijene. To je jedan od najboljih scenarija koji sam imao u rukama i osobno mi je jako žao što film nije realiziran jer bi bio temeljni kamen za shvaćanje svih tih tragedija koje su se događale u tom ratu. Stalno se vraćamo na taj film za koji svako malo netko pokaže interes, ali on bi bio strašno skup i sumnjam da Europa danas ima snage za tako nešto. Možda Amerika, ali Amerika je daleko. Ali on je uvijek aktualan.

Stara oko 4000 godina U prašnjavom podrumu pronašli najstariju reljefnu kartu u Europi

Na kojim projektima trenutačno radite?

Radim na dva projekta paralelno. Jedan je već spomenuti “Zlatni rez 42”, a drugi je “Caruso” s kojim sam se počeo baviti još 2008. godine. Taj je projekt dugo bio u Jadran filmu koji nije napravio ništa. Nudio sam ga i u Češkoj, ali bez obzira na nekoliko vrhunskih recenzija tamošnjih filmskih eksperata, nije prošao jer to ipak nije češka, nego dalmatinska tema, tako da je to ostalo visiti u zraku. Ja sam radeći na tome shvatio da ne možete raditi neke vlastite teme ako iza vas ne stoji neka država, a ja takvu državu, bez obzira na dva državljanstva, češko i hrvatsko, zapravo nemam. Danas je kinematografija u cijeloj Europi svedena na nacionalne fondove na kojima prolaze državljani tih zemalja i oni koji su za njih važni, a oni koji su isključeni su tipovi kao što sam ja. Nema ni velikih samostalnih producenata koji bi takve projekte mogli podržati. Sve su državne komisije ad hoc formirane na način da njihovi članovi uglavnom daju sredstva svojim prijateljima, koji im onda vrate kada na njih dođe red da budu u komisiji. Tako je u Hrvatskoj, a tako je manje-više u svim zemljama. Zbog toga je teško i gotovo nemoguće zatvoriti financijsku konstrukciju nekog filma, osobito ako je povijesno zahtjevniji kao što je “Caruso”, koji smo sada u posljednji čas prijavili kao seriju od deset epizoda na natječaj HRT-a i nadamo se najboljem.

O kojoj se priči radi?

To je crna komedija koja bi se gledala u suzama i sa smijehom u isto vrijeme. To bi bila jedna Dalmacija koje više nema, ali koja je strahovito autentična, s humorom koji je crnji i oštriji nego mediteranski općenito, a tu mislim u prvom redu na Italiju i Francusku. Tako nešto nije rađeno od Malog i Velog mista i mislim da bi to bio krupni filmski korak dalje u tom smjeru.

Tko je autor scenarija?

Prvu verziju napravio je pokojni Borislav Vujčić, na temelju koje sam ja napravio posljednju verziju, kao i sada verziju za televiziju u obliku serije.

Zagreb: Lordan Zafranović, hrvatski redatelj i scenarist | Autor : Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Tko je bio splitski Caruso?

Caruso je bio ulični pjevač koji je umislio da je bolji od Carusa pa su ga onda bogati Splićani uhvatili u đir kao svoju žrtvu. Podilazili su mu i rekli mu da je zaista bolji od Carusa i onda organizirali jednu vrlo opasnu i tragičnu igru. Preko svojih prijatelja u Metropolitanu sredili su da mu se pošalje službeni poziv da nastupi u New Yorku i onda su mu organizirali veliki ispraćaj na taj put. Čak je došao i pravi brod s dva-tri fumara koji se onda zaputio prema splitskoj sjevernoj luci, kamo su tisuće građana koji su ga ispratili otrčale u stampedu da ga dočekaju kao da je već stigao u New York. To je jedna od velikih teatralnih slika starog Splita u kojem je humor bio toliko crn da je jadan čovjek od svega toga pomalo i poludio. I ja ga se sjećam iz vremena dok sam bio dječak, kako smo mu bacali novac koje smo nekad znali i zalijepiti da se dodatno muči. Naravno, Caruso je samo jedan od likova jer to je priča o raspadu jedne stare aristokratske familije, o raspadu jednog čitavog društva, to je priča i o ulasku Talijana u Split, o dolasku fašizma. Po svemu tome priča je bliska “Amarcordu” i to bi bila i moja posveta Felliniju, s tim da ona ima i mnogo toga što nema ni kod Fellinija, ni u Italiji, a što ima Split.

Koliko znam, razgovarali ste sa Seidom Serdarevićem o ideji da za Frakturu napišete knjigu...

S obzirom na moje ogromno sudjelovanje ne samo u filmu nego i u političkom životu, jer se oko mene uvijek politika bavila filmovima, razgovarali smo o tome da bi bilo interesantno napraviti knjigu o tim susretima filma i politike, pogotovo s obzirom na činjenicu da ja tu spajam iskustvo iz prošle i sadašnje države, a da sam neko vrijeme živio i u Parizu, i u Beču, a pogotovo u Pragu. Mislim da bi to čitateljima bilo interesantno i trenutačno u jednoj kancelariji u Pragu, koju sam dobio na raspolaganje, prikupljam ogromnu arhivu u kojoj su i tisuće fotografija s raznih strana svijeta. Bila bi to knjiga o svim vrstama događanja, osobito političkih, oko mojih ostvarenih i neostvarenih filmova, a isto tako i o događanjima unutar same ekipe na snimanjima što ponekad zna biti zanimljivije i od samog filma koji se snima. Kada odvojite ekipu od svijeta i svakodnevice građanske sredine i bacite ih na tri mjeseca na neki otok, događaju se čudesni odnosi. Temperatura se podiže na višu razinu, ljudi postaju ogoljeni, čisti i slobodni pa se počinju događati razni spojevi i sukobi, stvari za koje u normalnim civilnim okolnostima ne biste ni u snu pomislili da se mogu dogoditi. Ja sam pola života proveo u hotelima i na terenu i mnogo je toga što sam doživljavao unutar ekipe i na raznim teritorijima gdje smo snimali.

Što su vama danas Zagreb i Hrvatska?

Zagreb u kojem sam ja živio bio je prekrasan grad, banja od grada. Imali smo Jadran film, producenta svjetske kvalitete. Tu i tamo nas je ideologija sprečavala da idemo do kraja, ali mi smo svakim filmom osvajali sve više slobode. Te smo probleme rješavali svojim autoritetom i Zagreb je ostao za mene oaza stvaralaštva, barem taj Zagreb koji sam ja poznavao. Kasnije se sve to srušilo. Došlo je neko novo vrijeme, došla je nova država, novi ljudi, a mene su proglasili da nisam prijatelj Hrvatske, što mi je potpuno apsurdna i glupa, ali u isto vrijeme za mene i moju familiju i vrlo opasna kvalifikacija. Deset godina nije me bilo ni na jednom festivalu ili retrospektivi, bio sam čovjek bez biografije. Počeo sam se vraćati tek kad su Račanovi socijalisti došli na vlast, ali i to je razdoblje bilo vrlo bolno i obilježeno i kod njih strahom od mene, odnosno od toga kako će drugi ljudi, i birači, reagirati na mene. Uvjerio sam se tada još jednom kako politika zna biti vrlo prljava. Priliku za rad dobio sam ponovo s televizijskom serijom o Titu. Za to se založio tadašnji predsjednik Mesić, a pitali su i Sanadera, kojeg sam znao još iz Splita. S obzirom na to da se u ono vrijeme Sanader obračunavao s desnicom u svojoj stranci, ja sam mu došao kao naručen pa je to pustio. Otvorio se tada neki propuh, moglo se ponovo disati, a tu seriju ja sam shvatio kako jedan svoj dug prema periodu Jugoslavije. I na tome je manje-više ostalo. Nisam više mogao prodrijeti na hrvatski teritorij što se tiče filma. Promijenili su se ljudi i moji filmovi koje sam prijavljivao na natječaje jednostavno nisu prolazili, uz jednu novost. Počeli su me odbijati uz pozitivne recenzije, što je najnovija perverzija tih ad hoc komisija u kojima se, u suštini, vrti jedan vrlo mali krug ljudi.

A Prag i Češka?

Česi su me prihvatili kao svoga, a Prag je, uz Zagreb, grad u kojem sam proveo najveći dio svog života. Počeli su mi slati i predlagati i mnoge scenarije. Ali, kad bih pročitao neki scenarij, bez obzira na njegovu kvalitetu, shvatio bih da bih na realizaciju, kako to već biva na filmu, morao potrošiti barem tri godine. A izgubiti toliko vremena na nešto me u suštini ne zanima meni nije bila privlačna ideja. Također sam neko vrijeme predavao režiju na čuvenoj školi FAMU, što mi je također oduzimalo mnogo vremena, a na kraju ne bi bilo pravih rezultata jer ja nisam sam mogao birati svoje studente. Ta škola više nije ni sjena one škole koju smo mi pohađali sa svim onim autoritetima od kojih smo mi učili. FAMU je tada bio velik jer je bio vezan uz znameniti Barandov studio gdje smo mi odmah mogli snimati u profesionalnim uvjetima i s profesionalnim glumcima koje smo sami mogli birati. Učili smo kroz proces stvaranja filma koji traje nekoliko godina i zbog te je prakse ta škola bila velika. Danas toga više nema i FAMU se sveo na razinu tisuća drugih, što državnih što privatnih škola koje znamo i koje sve nalikuju tečajevima. Kada ih završe, studenti se suoče s realnošću i tek tada shvate da ne znaju zapravo ništa. Tako da sam prekinuo i s tim i danas sam opet ono što sam uvijek i bio: slobodan.  

'OSTAO SAM PAF'
Aleksandar Stanković ispričao kako mu se upucavao Neven Ciganović: 'Bilo mi je neugodno'
Croatia osiguranje
Podrška poljoprivrednicima
Kako domaće osiguranje podupire razvoj poljoprivrednika i domaće proizvodnje
  • Prekosutra:

    Nije ni mjesto a ni prstor za dokazivanje koliko je ovaj Zafranovic falsificirao. Falsificirao je! U ”svoje” je filmove ubacivao scene iz poznatih dokumentiranih zlocina koji nisu imali ni geografskog ni inog dodira s Jasenovcom... i da ne nabrajam. Tipican ... prikaži još! primjer zlocuda i propagatora komunistickog rezima. Da se razumijemo! Ne osporavam zlocine pocinjene od strane ustaskog rezima. Ali ovaj je pripadao i pripada krvniku hrvatskog naroda!

  • mksdk:

    Pravo pitanje nije da li si dobivao prijetnje, nego da li si ih zaslužio. Ako si lagao i falsificirao, a jesi, onda si zaslužio i prijetnje.

  • Zeneka:

    Apsolutni parazit, čitav život 50-ak godina parazitira na istoj temi, debilno!!