Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Fali pjesnika

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
20. prosinca 2021. u 11:55 0 komentara 207 prikaza

Prije neki dan, dok smo šetali Vlaškom, prijatelj i ja vidjeli smo u haustoru neke stare i reklo bi se zapuštene, sasvim derutne i neupotrebljive zgrade natpis: "FALI PJESNIKA". Ja sam krišom očima prešao preko toga natpisa, pritom ne dajući naznake bilo kakve zainteresiranosti. S druge strane, ono što je u njemu taj natpis proizveo moj prijatelj nije mogao zadržati za sebe te je izvadio desnu ruku iz džepa svoje kožne jakne, bio je mjesec studeni i puhao je hladan vjetar koji je "bivanje na otvorenom" činio gotovo neizdrživim, i dotaknuo me, lupnuo po lijevom ramenu. Dvaput me lupnuo. Nisam mogao ne primijetiti njegovu suptilnost, ali hinio sam iznenađenost.

kratka priča Učinit ću sve

"Vidiš li što piše tamo?" rekao mi je pokazujući onom istom rukom kojom me lupkao po ramenu prema haustoru gdje je stajao taj natpis.

"Vidim", odgovorio sam šturo, u nadi da neće postavljati daljnja pitanja i tako otvoriti težak razgovor koji bi ipso facto bio isforsiran.

Sigurno je primijetio šturost mojeg odgovora, ali pravo džentlmenski zapeo je za to kao lajući pas na stranca. Pitanje koje sam si postavio u sebi jest: "Trebam li se u potpunosti upustiti u taj razgovor ili taksativno iznositi samo neke bitne dijelove svojih argumenata, a da pritom svoje "ja-pjesnik" ostavim neokrznuto?"

"Ti znaš da sam odustao od poezije", odlučio sam nadodati, nadoštukavajući svoj prijašnji odgovor iza kojega je bio uslijedio trenutak neugodne tišine. Bila je toliko neugodna ta tišina koja nas je pratila tih nekoliko sekundi da sam čuo šum studenog vjetra u svojim ušima i nesnosnu buku ulice.

"Što to znači odustati od pjesništva?" ne znam zašto, ali primijetio sam da moj prijatelj nikada nije, ni u službenom ni u kolokvijalnom govoru, upotrebljavao riječ poezija, mislim da mu je bila mrska.

"Znači li to", nastavio je, "odustati od samoga sebe, jer ako si ti pjesnik koji ne piše pjesme, čemu onda služiš?"

Šutio sam, pribojavajući se svađe koja bi mogla buknuti u neugasiv i razoran plamen. Krhko je ono što smo godinama gradili i stjecali: povjerenje, iskrenost, lakoću i jednostavnost prijateljevanja; no upravo na tome se temeljilo naše "svagdanje prijateljevanje" – riskiranje u slobodi i iskrenosti koje ne prelazi granicu finoga i tako ne dopušta nekoj "jabuci razdora" da nas u potpunosti i trajno promijeni, to jest razdvoji. Vrativši se iz svojih misli, postao sam svjestan da smo prešli cestu, ne znam ni sam kako, valjda preko pješačkog prijelaza, i nastavili ravno, prema Petrovoj crkvi. Moj prijatelj, koji se zbog prijašnjih misli bio zajapurio, smirio se, udahnuo je triput duboko na nos, ali nije vršio izdahe na usta, i nastavio: "Želim ti samo reći kako ti nisi odustao od pjesništva, jer da tome jest tako, ja ne bih u tvom skučenom stanu sabirao knjige, listove papira ispisane heksametrom, desetercem ili dvostruko rimovanim dvanaestercem! Ne bih bacao, kradom, oko na tvoj otvoreni laptop u nadi da ću vidjeti, ukrasti koji stih što si ga netom prije moga dolaska napisao. Ne, moj dragi prijatelju, ti nisi odustao od pjesništva, već od objavljivanja i njegova raspačavanja. A zašto je tome tako, samo ti i dragi Bog znate."

Moj prijatelj bio je jedan od onih koji pogađaju u sridu ilitiga udaraju na pravo mjesto, čak malo ispod pojasa, ako je to potrebno. Šutnja bi možda bila moja najbolja obrana, ipak je to stvar između mene i mene samoga, nema se što tu netko drugi pačati, a još manje zadirati u intimu odnosa mene i mene samoga.

"Gledaj prijatelju", prihvatio sam udicu koju mi je ponudio, "ti znaš za onaj stih: pjesnici su čuđenje u svijetu? Jasno da znaš!", dao sam sam odgovor na svoje, više retoričko pitanje i nastavio: "Samo, ima tu jedan mali problem. Jest da je on malen i ti bi mi mogao kontrirati i reći kako nije nepremostiv, ali je osnovan. Na tu osnovu gradi se dalje, ona je temelj svega. To jest: ja sam samo čuđenje u ovome svijetu. Budala koja opaža i zapisuje ono što vidi. Nema u meni pjesnika, ni rođenog ni priučenog. Sve je to privid i društvena kategorija u koju me ovaj svijet uporno svrstava. Biti pjesnik, poeta, kako je meni draže, nije posao ni zanimanje, to je stil života. To je stil života koji progovara o čovjekovoj bijedi. A ti mi reci tko želi čitati o tuđoj bijedi kad mu je već dovoljna njegova?"

Opet je nastala šutnja i kratka stanka. Turio je ponovno, a da nisam primijetio kada, desnu ruku u džep svoje kožne jakne. Bili smo u Vončininoj ulici, znao sam to po uzbrdici koja je vodila do Šalate, mjesta na kojem sam proveo, zajedno sa svojim prijateljem, četiri gimnazijske godine. I tada smo raspravljali i pokušavali dati odgovor na ono klišeizirano pitanje: "Što će biti s nama u budućnosti?" Takvo pitanje u meni je uvijek budilo onaj mladenački bunt, baš zato što sam pitanje svoje budućnosti vidio u svojoj sadašnjosti, a moja tadašnja sadašnjost, jednako kao i ova danas (to je ustvari neprekinuti kontinuum sadašnjosti) izgledala mi je odbojno, kao da nije moja i godinama je daleka. Da, smatrao sam se nesretnim djetetom zbog onoga što mi je kozmički red podario, a to je forma mentis i poeta nascitur. Ako je Isus imao svoj križ koji mu je bio namijenjen kao sredstvo spasenja ljudskog roda, onda sam ja taj križ (kojim je i mene otkupio) učinio još težim. Žao mi je što osjećam nezahvalnost prema djelu otkupljenja, ali jesam li ja toga bio vrijedan? I ako jesam, zašto jesam? Moj prijatelj, nakon što je porazmislio trenutak, rekao mi je blago i očinski: "Znaš, nije pitanje stila života i onoga što tebi omogućava pisanje tvojih pjesama; to je sasvim sekundarno, ti bi bez pjesničkog življenja bio pjesnik. Odnosno, izrazio bih se bolje, ti jesi pjesnik i sve što radiš: jedeš, spavaš, uriniraš… radiš kao pjesnik i baš ti to činiš pjesničkim. Meni se čini da si ti malo bojažljiv, jer što će reći oni koji se u pjesme razumiju? Ali da zaboraviš na njih i još nekoliko stvari koje te muče, ti bi uvidio da si nepresušno potreban ovome društvu; društvu koje je moje jednako kao i tvoje. Zar ne vidiš da gubimo formu misli i sve svodimo na tekstualne kratice? Zar ne vidiš da mladi imaju problema u formulaciji i ekspresiji svojih misli? Zar ne čuješ kako međusobno tečno, kao izvorni govornici, govore engleski jezik, dok s hrvatskim osjećaju Tantalove muke? Dakle, mon amie, ti nam fališ, jer FALI PJESNIKA!"

Naš razgovor, koji smo bili zapodjenuli još u Vlaškoj, tu je stao. Bili smo stigli do Petrove crkve i ja sam osjećao kako mi hladnoća probija do kostiju.

KRATKA PRIČA Lizikina muka

"Moj prijatelju, meni je hladno i možda ne bi bilo zgorega ući u tramvaj."

On je prihvatio moj prijedlog te smo sjeli u jedanaesticu koja je išla sve do Dupca. Ulazeći u nju, osjetio sam okužen zrak i ljude koji sjede ili stoje, koji su zadubljeni u svoje misli (mobitele) ili jednostavno promatraju svoju okolinu, koji se smiješe ili imaju hladnu ekspresiju lica – ljudi. Moj prijatelj i ja nastavili smo svoj put dalje stojeći u krcatom tramvaju. Šutjeli smo i ponekad se gledali u oči. Poznavali smo se do srži. Bio sam sretan, i to samo zato što sam znao da ću ga i sutra vidjeti u neko doba, te ćemo opet iskreno razgovarati o nečemu, bilo čemu. 

O autoru

Erik Matejak rođen je 2000. godine u Varaždinu. Završio je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Student je druge godine na Katoličko-bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U knjizi "Gartlic ljubavi: 40 najljepših ljubavnih priča iz Ozlja" objavio je priču "Moje drago Serce", za koju je i nagrađen. Osvojio je prvo mjesto na nagradnom natječaju "Ja sam pisac" nakladničke kuće Znanje za priču "Smrt Leonea Glembaya".

tužne priče glumaca
Imali su slavu i novac, a zbog loših odluka završili su na prosjačkom štapu, neki i ispred pučke kuhinje
američki nosač zrakoplova USS Carl Vinson
OZLIJEĐENO SEDAM OSOBA
Drama u Južnom kineskom moru: Američki F-35 srušio se na nosač aviona, pilot se katapultirao
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.