"Ako želiš biti sretan jedan dan, odspavaj. Ako želiš biti sretan jedan tjedan, oženi se. Ali ako želiš biti sretan cijeli život, radi posao koji voliš!", govorio je tako veliki kroničar Zagreba, fotograf Pavao Cajzek. I doista, rođeni Čakovčanin (1923.) bio je zaljubljen u svoj posao i metropolu, što se na njegovim fotografijama i čita, a gotovo čitav radni vijek, od 1959. godine pa sve do umirovljenja 1985., bio je fotoreporter Večernjeg lista. Konstantno je opravdavao dodijeljen mu naziv najomiljenijeg zagrebačkog fotoreportera, bio je radoholičar, slikao je sirotinju, ali i velike događaje, prijateljevao s Tinom Ujevićem, Miljenkom Stančićem, Josipom Vaništom... Po njemu je nazvana i nagrada Hrvatskog novinarskog društva.
Fotografije zrače toplinom
U ponedjeljak, 20. studenog u 20 sati, u zagrebačkoj Kinoteci održat će se svečano obilježavanje stote godišnjice Cajzekova rođenja, a tom prigodom bit će predstavljena donacija njegove vrijedne ostavštine koju je Muzeju za umjetnost i obrt darovala obitelj autora. Bit će prikazan i dokumentarni prilog "Pavao Cajzek – fotoreporter" snimljen za ovu prigodu, a koji daje Cajzekov portret kroz arhivski materijal HRT-a popraćen panelom u sklopu kojeg će govoriti fotoreporteri i njegovi kolege Josip Bistrović, Dragutin Havranek i Siniša Hančić te Iva Prosoli, voditeljica Zbirke novije fotografije MUO-a.
VEZANI ČLANCI:
– Pavao Cajzek jedan je od onih autora koji je ostao u memoriji grada zahvaljujući tome što je 1994. u povodu 900. godišnjice Zagreba u Klovićevim dvorima održana njegova prva i jedina izložba popraćena monografijom. Bila je to ujedno i najposjećenija izložba te godine, a inicirali su je njegovi kolege fotoreporteri Havranek i Bistrović. Cajzek nije bio samo fotoreporter koji je fotografirao zbivanja u gradu, on je portretirao i umjetnike, tako da su mnoge njegove fotografije i u njihovim monografijama, bio je fotograf i na setu kultnog filma "Tko pjeva zlo ne misli", a k tome bio je i jedan o najaktivnijih fotoreportera u gradu – kazala je Iva Prosoli iz MUO-a pa nastavila:
– Ostavštinu smo dobili 2019. od obitelji, konkretno njegove kćeri i nasljednice, u trenu kad smo radili novi stalni postav Zbirke fotografija čiji je važan dio bila fotoreportaža u što smo uvrstili i jedan dio njegovih fotografija. Došao je potres, oštećenje MUO-a, dvije godine seljenja i niz projekata pao je u drugi plan pa tako i digitalizacija Cajzekove donacije koja obuhvaća tisuće negativa, pozitiva, dokumentaciju, izreske iz novina s objavljenim prilozima autora, nagrade i osobne predmete. Velik je tu i broj tema, od državnika do umjetnika, političkih događaja, Hrvatskog proljeća, koncerata, modnih revija, izložbi, zagrebačke svakodnevice.
On sam govorio je da od svega najviše voli fotografirati Zagreb i da, kad u Zagrebu izlaziš na teren fotografirati neki događaj, ako nisi upoznao barem dvije nove osobe, nisi napravio ništa i nisi za taj posao. To sve govori upravo o njegovu pristupu i objašnjava zašto je njegova fotografija tako intimna, topla, često i duhovita. Uvijek je prilazio čovjeku i sa svima razgovarao. Uglavnom, za sada smo digitalizirali 50-e godine njegova djelovanja, tu govorimo o nekih 8000 fotografija, radimo dalje na digitalizaciji cijele ostavštine, a potom slijede i Cajzekova retrospektiva i monografija planirane za 2026. godinu po povratku u obnovljeni MUO. Što se tiče Cajzekove poetike, Prosoli je uspoređuje s poetikom Toše Dabca.
– Štoviše i najpoznatije fotografije Toše Dabca, one iz ciklusa "Ljudi s ulice" nastale su kao fotoreportaže što se do nedavno nije znalo. Dakle, Cajzek i Dabac slični su u esenciji jer i Dabac je izlazio na ulicu, komunicirao s ljudima i to se vidi u načinu na koji mu se oni prepuštaju. Po meni, Cajzek ima i dodatnu toplinu, kod njega je na fotografiji još više izražen humanizam – smatra Prosoli dodajući da svi s kojima je o Cajzeku razgovarala dijele stav da je bio krajnje simpatičan, drag, skroman i otvoren čovjek... prekrasan. Isto će vam reći i njegov kolega, fotoreporter Josip Bistrović koji na pitanje je li važno sačuvati fotografsku ostavštinu Pavla Cajzeka, kao iz topa odgovara:
– To je jako važno jer u to vrijeme kad je on radio, 1950-ih, 60-ih 70-ih pa i 80-ih godina nije bilo toliko puno ljudi s fotoaparatom. Iz tog vremena vrlo je teško naći fotografije koje opisuju svakodnevni život, a on je bilježio baš to, obilazio zagrebačke ulice i snimao sve tada posve obične, svakidašnje stvari, koje danas izgledaju neobično, primjerice policajca u kućici na Mažuranićevu trgu ili parkirane automobile na Jelačićevu trgu. Toga danas više nema. Cajzek je bio kroničar Zagreba.
Dokumenti jedne epohe
Na isto se nadovezao i Siniša Hančić, rekavši: "To je vrijedna kulturna baština. Dokumenti vremena jedne epohe koja je važna i neponovljiva, koja nam prikazuje ne samo Zagreb već i njegove stanovnike kojih više nema i ulice koje su praktički nestale". Nakon smrti Pavla Cajzeka 1999. godine, zbor fotoreportera Hrvatske posmrtno mu je dodijelio priznanje za posebno predan doprinos hrvatskom fotonovinarstvu, čime je postao i jedan od prvih članova Kuće slavnih hrvatskog fotonovinarstva. I dok čekamo realizaciju velike retrospektive njegova rada, u ponedjeljak ga se prisjećamo u Kinoteci na događanju koje je organizirano u partnerstvu Muzeja za umjetnost i obrt, Večernjeg lista i agencije Pixsell.
Otvori KEKS Pay
Zgodno je vidjeti na ovoj cb fotografiji da su ljudi nekada bili puno mršaviji.