Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Čarobnjak

Autor je rođen 1947. godine u Vrbišnici, općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje. Klasičnu je gimnaziju završio u Zagrebu, diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974. i na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978. Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja. Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade Dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo u Križevcima 2010., te nagrade Rikard Jorgovanić za esejistiku u Humu na Sutli 2013. Živi, čita, piše i prevodi sa slovenskog i njemačkog jezika
14. prosinca 2015. u 09:28 3 komentara 489 prikaza
božidar brezinščak bagola
Foto: Privatni album

www.vecernji.hr/kratkaprica

Lutkarski umjetnik i majstor čarolija Hansjörg Kindler, u šezdesetak zemalja od Islanda do Kine poznatiji kao Trixini, potpisivao je svoje autograme i završavao osobna pisma čarobnim pozdravom. Čarobnjaštvo je doduše bilo jedno od profesionalnih zanimanja u njegovu osamdeset i jednu godinu dugom, krajnje razigranom, radodarnom i zanosnom životu, ali bilo je tek nešto popratno i uveseljavajuće, nešto čemu je prethodila mnogo značajnija čarobnost.

Prije svega rođenje u Schwarzwaldu ili Crnoj šumi, poznatoj po satovima s kukavicom, po ljupkim i bajkovitim planinskim kućicama, po jezerima u kojima se zrcale nebeske visine, po ljekovitim toplicama koje prizivaju ljudsku toplinu, te po izvorima najdužih rijeka na kontinentu koji žubore čežnjom za daljinama.

Bio je veselo dijete katoličke obitelji, odličan učenik pučke škole. Naročito se isticao svojim muzičkim talentom. Htio je na tom talentu zaraditi više njih. Stoga je odlučio nastaviti školovanje u najelitnijem njemačkom internatu, smještenom u dvorcu Salem nedaleko od Bodenskog jezera. Budući da nije pripadao plemićkoj obitelji, niti su mu roditelji bili jako imućni, obratio se direktoru internata tako srdačnom i jasnom zamolbom da ga on naprosto nije mogao odbiti. Moto internata glasio je: „Stvarati osobnosti!" I to na iskustvenom objedinjavanju odgoja i obrazovanja, prema takozvanim salemskim načelima koja se sastoje u tome da se polaznicima pruži prilika otkrivanja samih sebe, da im se omogući doživljaj uspjeha i poraza, te osposobi za predviđanje i planiranje.

U tom elitnom internatu zaradio je na svom muzičkom talentu još dva druga. Prepoznao je u sebi lutkarskog umjetnika i majstora čarolija, sposobnost umnažanja sama sebe i dočaravanja istančane osjećajnosti. Međutim, u trenucima šutnje i sabranosti u njegovim se primislima javljao zov Učitelja iz Nazareta: „Pođi za mnom!" Zov koji nije mogao odmah jasno razlučiti.

S nepunih osamnaest godina napisao je i objelodanio knjižicu o igrama s ručno izrađenim lutkama. Poslije položene mature pridružio se poznatoj lutkarskoj kazališnoj družini i krenuo na višemjesečnu turneju, usavršavajući na brojnim pozornicama tehnike lutkarskih igara. Usput se bavio čarobnjaštvom, upisao studij germanistike i uspio odslušati jedan semestar. Pročitao je desetak knjiga o čarobnjacima drevnih kultura koji su u svom okruženju igrali ulogu duhovnih veličina, iscjelitelja i proroka ili pretkazivača božanske volje. Razmišljanje o neobičnim sadržajima samo je izoštravalo zov iz dubina koji je naposljetku postao neodoljiv.

Lutkarski umjetnik i majstor čarolija upisao je studij filozofije i teologije te bio zaređen za katoličkog svećenika. Neko vrijeme službovao je na župi u zavičajnom Schwarzwaldu, a potom je kao eurosvećenik nastavio djelovati u Luxenburgu. Odlazio je u tamošnje bolnice i zatvore. Suočavao se s novim modelima razotkrivanja i skidanja maski. Postao je slušač koji ne želi soliti pamet drugima. Na bolesničkim krevetima i u zatvorskim ćelijama upoznao je nekoliko akademski obrazovanih glazbenika i jezikoslovaca, naučio je francuski, engleski i talijanski, a posebno se oduševio za umjetni jezik esperanto. Naime, neki ugledni crkveni dostojanstvenik poklonio mu je na samrti, prilikom primanja posljednje pomasti, knjigu o Ludwiku Zamenhofu, tvorcu novog jezika i pokreta za premošćivanje religijskih, kulturnih i svjetonazorskih razlika. Nadobudni svećenik odmah se aktivno uključio u Međunarodnu udrugu katolika esperantista, žarko uvjeren da esperanto uspješno uklanja jezične prepreke u odnosima među ljudima, gradi mostove razumijevanja i time doprinosi stvaranju jedne velike obitelji na cijeloj kugli zemaljskoj. Kao vatreni esperantist sudjelovao je na brojnim kongresima u raznim zemljama i gradovima. Postao je dopisni učitelj esperanta i jedan od najuvjerljivijih zagovornika esperantskog pokreta za mir i ravnopravnost. Prilikom javnih nastupa prvo bi privukao pažnju nazočnih svojim majstorskim čarolijama ili lutkarskim predstavama, pa tek onda nastavio razgovor o dogovorenim temama, znajući da će na sugovornike ostaviti željeni dojam. Dopisivanje na esperantu često je urodilo neočekivanim poznanstvima i razmjenom kojekakvih zabavnih sitnica, pa je tako čak i s dalaj-lamom dugo vremena razmjenjivao telefonske kartice.

Naravno da su njegova česta gostovanja u stranim zemljama bacala sjenu na svećeničko poslanje i brigu za bolesnike i zatvorenike u Luxenburgu. Obasjan sve očitijom ovozemaljskom slavom odlučio je napisati i objaviti knjigu vlastitih doživljaja pod naslovom Mađioničar s prstenom od plavog kamena. Na jednoj od promocija svog književnog prvijenca upoznao je ženu svog života i našao se na mukama zbog svećeničkog zavjeta na celibat ili beženstvo. Ali nije se dugo dvoumio. Iz čiste ljubavi odrekao se zavjeta na beženstvo te prihvatio geslo „Vjera je radost, a ne prijetnja!", geslo Starokatoličke crkve koja je nastala iz opozicije nekih njemačkih teologa na Prvom vatikanskom koncilu, odbacivši svećenički celibat, nerazrješivost braka i tajnu ispovijed. Prešao je u starokatolike i nastavio časno djelovati kao njihov svećenik u Paderbornu.

Za dostojno preživljavanje svoje obitelji bio je prisiljen osnovati vlastito kazalište lutaka te nastaviti s pisanjem i objavljivanjem knjiga. Čitateljstvo je s velikim pohvalama nagradilo njegovu knjigu dnevničkih zapisa s gostovanja u jugoazijskim zemljama pod naslovom Pletenica gospođice Li. Šarmantna gospođica dočekala ga je na peronu u kineskom gradu Guilinu, smještenom na obalama rijeke Lijiang. Bila je određena za njegovu pratilju tijekom boravka u tom gradu drevne kulture. Na rastanku mu je, oduševljena njegovim pričanjem, predstavama i čarolijama, poklonila svoju odrezanu pletenicu koju je godinama čuvala.

Ništa manje zapažena knjiga, premda s primjesama negativne kritike s katoličke strane, nije bila ni ona s pomalo zafrkantskim naslovom Ekumenski psi. Nadahnuće za tu knjigu bila je uspomena iz djetinjstva. Pas katoličkog župnika zalijepio se za kujicu evangeličkog pastora i ova je okotila tri šteneta koji su pomirili i zbližili njihove vlasnike.

Trixini je ostao dužobrižnik i poslije odlaska u mirovinu. Za vrijeme Domovinskog rata došao je u Hrvatsku da vidi kako može pomoći stradalima. Posjetio je izbjeglički centar Savudrija i redovno dopremao pomoć za muslimanske izbjeglice iz Bosne. U Zagrebu je sa svojim esperantskim prijateljicama osnovao društvo za pružanje svekolike pomoći hendikepiranim osobama, a naročito djeci.

Posljednje godine provodio je u bavarskom mjestašcu Riedenu. Kad je saznao da boluje od raka, tješio je sebe i svog primarijusa riječima da je odlazak s ovog svijeta najavljen već samim rođenjem. „Vi dobro znate da sam ja religiozan čovjek. Imao sam unatoč nekim problemima bogato ispunjen život, na čemu zahvaljujem Stvoritelju". Te riječi napisao je u svom oproštajnom pismu koje je nekoliko dana poslije njegove smrti stiglo na kućne adrese brojnih prijatelja, razumije se, sada s čarobnim pozdravom iz rajskih visina.*

 

Mate Rimac i Christophe Piochon dočekuju francuskog predsjednika Emmanuela Macrona ispred hotela Esplanade
FIZIČKI OBRAČUN
Rasistički ispad u Zagrebu, Rimac: 'Šokiran sam i tužan, napali su naše radnike'
Hrvatski Telekom
Temeljem korisničkih iskustava
Hrvatski Telekom osvojio nagradu za najbolju fiksnu mrežu
  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • stari_mačak:

    Trixini se rodio, živio i umro; da je tako možemo pročitati i u Wikipediji. Najozbiljnije. Dakle, u čemu je poanta ovdje napisanog teksta, to je tajna jer ovo s žanrom kratke priče ima veze kao pješak koji prelazi zebrom s ... prikaži još!s onom živom zebrom u afričkoj savani.