Suditi o filmu koji niste gledali, neprofesionalno je i neozbiljno, da ne kažemo glupo. No u slučaju srpskog kandidata za Oscara, filma “Dara iz Jasenovca” Predraga Antonijevića, razbuktala se oštra rasprava na neviđeno, posebice u srpskoj javnosti, a sve na temelju kritike uglednog američkog magazina Variety čiji je kritičar Jay Weissberg film ocijenio uglavnom “jeftinom i senzacionalističkom propagandom”. On je jedan od nekoliko novinara i pripadnika stručne filmske javnosti koji su film uopće gledali jer prikazan je samo u Gračanici, čime su ispunjeni formalni uvjeti za kandidaturu, dok u američku distribuciju on kreće 5. veljače, a beogradska premijera zakazana je tek za 22. travnja, na 76-godišnjicu proboja jasenovačkih logoraša. No američka kritika bila je dovoljan okidač da se i na IMDB-u pa i Facebooku između Srba i Hrvata pokrene rat u ocjenjivanju filma, očito utemeljen na mjestu rođenja, ne na temelju odgledanog uratka ili njegove umjetničke kvalitete.
Oglasili su se u srpskim medijima i tvorci filma, koji su i prije pokušavali naglasiti da film ne izjednačava hrvatstvo i ustaštvo.
– Na kritiku se obično ne odgovara, ali ovo nije kritika. U 40 godina karijere još nisam vidio ovako nešto. Ovo nije kritika, niti je takvom smatraju distributeri kao ni mnoge organizacije koje se bave holokaustom. Svi su zatečeni – rekao je redatelj filma dok je njegova scenaristica Nataša Drakulić za Nova.rs napomenula da je u pitanju zluradi tekst, a ne kritika i da ga shvaća kao besplatnu reklamu. Sam autor teksta u Varietyju, podsjetimo, ne spori da je film utemeljen na povijesnim činjenicama, niti spori da su Srbi i srpska djeca stradala u ustaškim logorima, ali smatra upitnom namjeru koja stoji iza snimanja ovakvog filma. Weissberg propituje iskrenost redatelja i scenarista da filmom obilježe stradanja u Jasenovcu i poručuje kako su užas tog logora “pretvorili u propagandu”.
– Počnimo s činjenicama: hrvatska fašistička vlada tijekom Drugog svjetskog rata, ustaše, bili su krvoločni nasilnici koje su podržavali neki od moćnih članova Katoličke crkve. Zloglasni po svom sadizmu, ustaše su na metu uzeli Srbe, ali i Židove i Rome, po uzoru na svoje nacističke saveznike, propagirajući politiku “mi protiv njih”, čiji su otrovni korijeni ponovno izašli na vidjelo punom snagom tijekom raspada Jugoslavije 1990-ih godina. Neosporno, kompleks Jasenovca bio je ozloglašen čak i među koncentracijskom logorima smrti zbog okrutnosti svojih zapovjednika i njihovih podređenih. Oko 80.000 zatvorenika, uglavnom Srba, u Jasenovcu je ubijeno između 1941. i 1945. godine te iako Jasenovac zadržava posebno mjesto u kolektivnoj svijesti Srba, o njemu izgleda nikada nije napravljen igrani film – piše Weissberg. Te su činjenice neupitne, nastavlja američki kritičar, no ovaj film za njega ima dvostruki problem.
– Odiše neskrivenim antihrvatskim i antikatoličkim tendencijama, namjerno naglašenima kako bi rasplamsale postojeće razmirice između Srbije i njezinih susjeda. Drugo, u načinu na koji uživa prikazujući sadizam u kontrastu s dječjom nevinosti, ne ostavlja prostora za bilo kakvo promišljanje o opasnostima nacionalizma, ubilačkog rasizma i genocida, nadomještajući ga jeftinim senzacionalizmom i sentimentalnošću. Kada uz “Daru iz Jasenovca” ne bi postojao i suvremeni kontekst, bila bi to još samo jedna drama o holokaustu koja koristi nasilje slično kao i, primjerice, filmovi o serijskim ubojicama. Ali pozadinu toga ne možemo zanemariti te u ovom slučaju način na koji srpski nacionalisti koriste Jasenovac kao bojni poklič pretvara ovaj film u propagandu – smatra on.
Kada već spominje potencijalnu državnu propagandu, ona bi mogla proizaći i iz činjenice da je film „Dara iz Jasenovca“ financiran potpuno iz budžeta Republike Srbije. Na natječaju Filmskog centra Srbije za sufinanciranje filmova s nacionalnom tematikom dobio je 61 milijun dinara, a osnovan je i poseban fond za njegovu međunarodnu promociju. Nakon tog, po mnogima problematičnog natječaja čiju su valjanost dovela u pitanje brojna udruženja filmskih radnika, „Dara iz Jasenovca“ je u studenom izabrana kao srpski kandidat za Oscara.
Filmski kritičar Ivan Velisavljević za Danas.rs napomenuo je da film nije gledao, ali da ga očito nisu gledale ni kolege koje su bile „na njegovoj mitskoj projekciji za novinare“, a sada o tome šute.
– Kada genocid nad Srbima stavite u strategiju kulture, lako nagrdite one koji su protiv takve strategije da mrze vlastiti narod i podržavaju genocid. A takva strategija podrazumijeva da se država promovira kao da je robna marka, a užasne patnje njezinih građana baš zgodne da je malo reklamiraju. Time se strašna istina genocida i holokausta unižava i jeftino rasprodaje. Tako je i cijeli kontekst oko filma “Dara iz Jasenovca” trgovački – on je od početka jedna kombinacija. Ako prođe – odlično, temom genocida i ulogom žrtve mijenjamo sliku o Srbiji. A ako ne uspije, opet odlično – u pitanju je svjetska zavjera protiv Srba. Najbolje je ekipi trgovaca koja je ovu kombinaciju s državom dogovorila – nije bitno kakav je proizvod, novac će stići – napominje kritičar.
Inače, ovo nije prvi put da se događa “rat filmovima”. Slične borbe vodile su se i između Srba i Albanaca kada je objavljena “Balkanska međa”, ali i kada su Srbi davali jedinice filmu Angeline Jolie “U zemlji krvi i meda” prije no što su imali priliku vidjeti ga.
Propagandna svrha ovog filma neupitna je, i kao i sve ostalo sto dolazi iz srbije temeljeno je na lazi ili izvrtanju cinjenica. Od prikazivanja katastrofalnog poraza u kosovskoj bitci i samog Kosova kao srpskog teritorija, preko preuvelicavanja bitnosti Karadjordja i Karadjica, slavljenja terorista Principa do negiranja srpske suradnje s nacistima u 2. svj. ratu i nepriznavanja Sisackog odreda kao ako ne prvog onda jednog od prvih organiziranih vojnog otpora nacizmu u Europi i svijetu. Zlocini srba kao npr Momcila Pop Djujica ne spominju se a bilo je takvih nebrojeno. Da, bar na podrucju Hrvatske nisu imali logore, sto je prirodno, no od svakog sela gdje su upali i pobili stanovnistvo na najzvjerskije necine fakticki su radili mikro logore. No puno bitnije od toga je da nasi mediji, pogotovo vecernji pisu u prilog nasim odnedavnim neprijateljima (fakticki postoje oko stoljeca i pol, prije su bili samo dio otomanskog carstva i potpuno nepoznati u Europi a pogotovo svijetu kao takvi) koji su spletom okolnosti oslobodjeni turskog porobljivanja odmah poceli s tezama o nebeskom narodu i pokusajem ekspanzije na podrucja gdje nikad nisu bili s izlikom gdje je jedan srbin tu je srbija. A bilo ih je posvuda jer su oduvijek bjezali pred bilo kakvom silom, bili prihvaceni od drugih naroda i nakon par generacija pocinjali s retorikama o vjekovnim srpskim zemljama,