Ako Odbor za imenovanje gradskih ulica i trgova zagrebačke Gradske skupštine prihvati zahtjev Građanskog odbora za ljudska prava, Centra za mirovne studije i Dokumente, u Zagrebu uskoro ne bi bilo Avenije Gojka Šuška. Prihvati li Gradska skupština zahtjev tih udruženja, Avenija Gojka Šuška definitivno bi nestala. Prijedlog je da se toj zagrebačkoj ulici vrati nekadašnje ime, tj. da opet bude Avenijom izviđača. Jer, prema objašnjenju Zorana Pusića iz Građanskog odbora, “Gojko Šušak nije zaslužio ulicu u Zagrebu”. Kako prije nekoliko godina takvo traženje nije prošlo, predlagači se nadaju da sadašnje hoće i da će ulica sa Šuškovim imenom napokon biti preimenovana.
Zašto se predlaže ukidanje Avenije Gojka Šuška? Zato što je bio Hercegovac, ministar obrane ili Tuđmanov suradnik? Ne, u zahtjevu se ne spominje ni jedno, ni drugo, ni treće. No, ne mora se sve uvijek napisati i izreći. Ali se spominje da je udrugama koje predlažu ukidanje Šuškove avenije on sumnjiv, jer da je kao ministar obrane u ratno vrijeme “izravno odgovoran za neprocesuiranje i nekažnjavanje počinitelja ratnih zločina”. Teška optužba!
Očekivati je da će za nju, kao razlog za traženje uklanjanja Šuškove ulice, biti predočeni i dokazi. Do tada će zahtjev za nestankom Avenije Gojka Šuška biti samo inicijativa grupe građana koja ga ne podnosi ili zato što je bio hrvatski ratni ministar obrane, ili Hercegovac, ili prijatelj i najbliži suradnik predsjednika Tuđmana. Zbog jednog, drugog ili trećeg. Ili pak zbog svega toga. Bez dokaza o Šuškovoj krivnji, traženje skidanja ulične ploče s njegovim imenom može jedino biti demokratsko pravo onih koji ga ne mogu smisliti čak ni mrtvog. Osim toga, za “građansku Hrvatsku” važniji su izviđači nego “neki Hercegovci”.
Nasuprot nedokazanim sumnjama – činjenica je da je Gojko Šušak bio ratnim ministrom obrane Hrvatske, da je zaslužan za naoružavanje Hrvatske, za ustroj Hrvatske vojske, za njezinu ratnu pobjedu, pa tako i za konačno oslobođenje Hrvatske.
Možda je u tome i njegova krivnja? Kao ratni ministar pobjedničke vojske valjda bi u svakoj državi u njezinom glavnom gradu imao barem ulicu. Ako se u Zagrebu i u Hrvatskoj misli da ne treba, Hrvatska će tako reći više o sebi nego o Šušku. Kao što je svojedobno i “najdemokratskiji radio” – koji (je) svima soli(o) pamet o demokraciji, slobodama, ljudskim pravima, o postulatima građanskog društva i pravne države, a državi godinama nije plaćao porez i ostao joj dužan milijune – najviše rekao o sebi, pustivši u eter jednoga svoga liberalnog slušatelja koji se, tolerantan i liberalan, demokratski osvrnuo “na Šuškovo vrijeme” (ministar je već bio mrtav), vajkajući se da ga je “trebalo staviti u čamac, a onda izbaciti u vodu, pa s veslom po glavi”.
Nije tajna da mnogima Šušak nije bio drag, da ga nisu trpjeli, da su ga mnogi i podcjenjivali, da su se sprdali da je “pica-majstor”. Jedini je problem što ih demantiraju činjenice. Osnovna je da je bio ministrom vojske koja je dobila rat. U svoje vrijeme taj je “pica-majstor” igrao tenis s američkim ministrom obrane. Dok su taj “hercegovački primitivac” i prijatelj mu Wiliam Perry opušteno i prijateljski igrali tenis, danas nam se premijerka veseli što je dobila autogram američkog predsjednika!
E, vala, jesmo uznapredovali! A vjerojatno ćemo još. U “novoj, europskoj Hrvatskoj”, kao da i neće biti mjesta za prošlost i za sjećanja. Pa i na činjenice, i na istinu. Mi zapravo već živimo u vremenu mentalnog iščašenja u kojemu nedavna nacionalna prošlost sve manje vrijedi, u vrijeme kada činjenice sve manje vrijede, kada se nameće naopaka logika: što je više činjenica, to gore za činjenice. Zašto se onda ne bi moglo dogoditi i da izviđači budu važniji od Gojka Šuška?
Familiji Pusić je antihrvatstvo politički program na kojem uspješno grade karijere. Do kad?