Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica

Ili čovjek, ili stoka

Antifašizam, antikomunizam, antitotalitarizam... a zašto je i kamo nestao humanizam?
06. studenoga 2011. u 12:00 52 komentara 6 prikaza
josip boljkovac
Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Eto, dogodilo se i to da je zbog ratno-poratnih zločina uhapšen i prvi partizan, antifašist. I opet je Hrvatska u nečemu prva. Najprije je bila prva država ne samo u novijoj, nego valjda i cjelokupnoj zapisanoj ljudskoj povijesti koja je pobijedila u nekom ratu, a onda zapovjednike svoje pobjedničke vojske zbog ratnih zločina izvela što pred vlastiti, što pred međunarodni sud. Pri tom pobjeda nije izvojevana u nekoj huljskoj agresiji, nego u ratu oko čije pravedničke obrambene naravi i opravdanosti vlada iznimno velika suglasnost skoro čitavoga svijeta, osim poraženih koje se obično u tim stvarima, barem do sada, obično ništa nije pitalo. No, i to se mijenja, barem za male vojske, narode i države, jer velike su sile, a osobito ona najveća, još uvijek uglavnom izuzete. Dobrim dijelom i zbog te nedosljednosti, haški je presedan mnogim Hrvatima izvor frustracija, a ne ponosa što nam je pripala pionirska uloga u uspostavljanju nove svjetske pravde i ratnih običaja. Vjerojatno zato što su nas toj ideji pravde više silom priveli, nego što smo joj sami prionuli.

Jesmo li zaista toliko glupi?

Skoro da ima i neke čvrste logike u tome što je Hrvatska u pitanjima ratova, zločina i prava sada opet postavila presedan uhapsivši antifašistčkog partizana koji se također borio na strani pobjednika u jednako pravednom i opravdanom ratu kakav je bio i Domovinski i u kojem su, baš kao i u svim drugim na kugli zemaljskoj ikada vođenim ratovima, počinjeni i ratni zločini.

Ali, prilično je beznadno govoriti o logici civilizacije koja se vlastitom razumu i moralnim osjećajima narugala već onda kada je smislila i legalizirala tako grozomoran pojam kao što je ratni zločin. Malo je stvari oko koje su ljudi, bez obzira na vjeru, svjetonazor, naciju i rasu, prihvatili ili pristali na tako veliko suglasje kao oko jednog: da rat sam po sebi nije zločin i da se svako masovno klanje, bez obzira tko ga je počeo i zašto, može i mora voditi prema nekim unaprijed utvrđenim pravilima.

Štoviše, kako među prvima na vlastitoj koži uče baš Hrvati, ta bi pravila ubuduće trebala vrijediti za obje ekipe, ili koliko će ih već, od utakmice do utakmice, sudjelovati u tom sportu. Broj igrača, naime, nije ograničen.

Ipak, pod snažnim sam dojmom da Hrvatsku nije preplavio osjećaj zadovoljenja pravde nakon hapšenja partizana i antifašista Josipa Boljkovca pod sumnjom da je u isto vrijeme bio i heroj i zločinac. Ali, isto tako mi se čini da se neće raspaliti još jedna bjesomučna rasprava o partizanima i ustašama i o tome treba li se, može li se i smije li se između fašizma i komunizma, odnosno između Pavelićeve NDH i Titove Jugoslavija staviti znak jednakosti. Takva još jedna bjesomučna rasprava kao da jenjava i prije nego li je počela, suprotno očekivanjima onih kojima je uvijek bilo i još uvijek jest u interesu da se upravo o tome, i uvijek iznova samo o tome u ovoj zemlji najangažiranije, najžešće i najžučnije raspravlja i blebeće, po mogućnosti sa što manje razmišljanja.

Bez obzira koliko je samo ova predizborna kampanja, čak i prije svog službenog početka, srozala ionako krhke civilizacijske, kulturne i političke standarde jednog uljuđenog društva, i bez obzira koliko je opet uzeo maha i gotovo postao legalan jedan zloban, fašistički i rasistički diskurs, ja sam uvjeren da velika većina ljudi doista više nije baš tako glupa i blesava da ponovo nasjedne na huškanja i priče koje su se pred njihovim očima već jednom sasule u prah i pepeo najobičnijih prevara i laži.

Možda je moje uvjerenje neutemeljeno i bez pravog povoda, ali, zar nije vrijedno barem nakratko razmotriti i drugu mogućnost, a ta je da je napokon došlo i sazrelo vrijeme u kojem će se većina ljudi upitati: A gdje sam i što sam u svemu tomu ja?

Možda je došlo vrijeme da se ljudi jednom za svagda toliko zgroze nad onim što su postali da taj osjećaj užasa potraje dovoljno dugo da ga preuzmu i djeca kao opomenu i poticaj.

Ma ne može biti da vrsta koja je sasvim izvjesno obdarena razumom, a možda čak i dušom, pristane zauvijek ostati stoka koja samo čeka da joj netko pokaže u kom pravcu da pohrli na vlastito klanje. Ili tuđe. Isto je.

Veliki meštar sviju hulja

O ovakvim stvarima imam sreću često razgovarati s jednom mudrom i svjesnom građankom koja je nedavno, u jeku još jedne rasprave o antifašizmu, antikomunizmu i antitotalitarizmu, jednostavno upitala: a što fali humanizmu?

Zaista, kamo je nestao taj pogled na stvari koji u središtu svojih misli, riječi, djela i logike ima čovjeka? Nije nestao, samo je odgurnut u stranu i potisnut uvjerenjem o nemoći i nevrijednosti čovjeka kao takvog, samog po sebi, mimo bilo kojeg sustava.

Prirodno je da se političke elite samo usputno i dekorativno bave kulturom koja u sebi sadrži, pronosi i propagira humanističku baštinu, i na tim temeljima stvara novu. Jer, samo jedna knjiga pod njihovim klimavim konstrukcijama može prasnuti kao bomba, samo kad bi je dovoljno ljudi pročitalo i dovoljno ozbiljno shvatilo.

Meni je ovih dana ponovo u ruke došla Krležina novela “Veliki meštar sviju hulja”. Niste čitali? Jeste, ali davno? Imate je u svakoj knjižnici, možda i negdje u svojoj kući među starom školoskom lektirom, a trenutno i u svakoj knjižari u zbirci “Hiljadu i jedna smrt” što ju je ove godine izdala naklada Ljevak.

Strašno je čitati Krležin opis stanja nacije iz 1917. u tolikoj mjeri podudaran sa stanjem stvari u Hrvatskoj i svijetu 2011. Glavni lik, Ljubo Kraljević, suradnik “Hrvatskoga slova”, gleda i vidi tu ljudsku zajednicu kao kuću luđaka u kojoj se “bodemo otrovnim žalcima i uštrcavamo svoj otrov drugome pod kožu i naslađujemo se kad se pred nama svija u bolovima posljednjim”. Gleda politiku kao kokoš kojoj je lijevo krilo nagriženo i slabašno, a desno “sputano kapitalom i mnogim skandaloznim peštanskim, neobično mračnim i problematičnim vezama, tako da nema nikakve nade na oslobođenje do slobodnog poleta.” Vidi kuću koja se “nagiba sve više iz dana u dan i, sunca mi, stropoštat će se i pokopati sve naše glupe i slijepe stanovnike u ruševinama”.

A na samom kraju: “O kako bi bilo dobro da nas je više, pa da se borimo do posljednjeg čovjeka! Svi! Svi koji smo u kući...” Zadnje su riječi: “U pomoć!” Zavapimo ih jedni drugima. Mi ljudi, a ne stoka, koja niti misli, niti čita.

BILI ZAJEDNO NA VEČERI
Liječnik koji je pokušao oživiti Bandića: Samo se srušio, bio je to masivni infarkt
PET FAZA SNA
Jeste li se ikad zapitali zašto spavate više od osam sati, a nenaspavani ste?
  • -obrisani-:

    sklonjaja čedo

  • -obrisani-:

    Gnjusno i s zgražanjem čitam konstrukcije kriptokomunizma neoboljševizma nove praveDNOsti tj stare UDBAše novinare koji su i u VL instalirani. Uhićen je ratni i poratni zločinac megakalibra a ne nekakvi \" antifašist iliti pobjednik \"s kojim se pokušava podvući u ... prikaži još!u tekstu.Taj samozvani antifašizam je samo jedan bjedni pokušaj dugogodišnje revizije partizanske historije koja se temelji na mitomanijama,obmanama i dugogodišnjim lažima te indoktrinacijom od koje mnogi još uvijek neizlječivo boluju.Fujjjjjjjjj

  • -obrisani-:

    Ovaj komentar neka dobro pročitaju Dujmović,Despotović,Ivkošić i ostale ustaše.