Naslovnica

Hrvatska, zemlja zaborava

Dobroćudni će debeljuškasti medicinar s “duplonkama”, iz nekadašnjeg Studentskog doma Moše Pijade, sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća biti proglašen političkim zloduhom, koji remeti ideološku svetost Jugoslavije, titoizma i idilu tzv. bratstva i jedinstva.
18. kolovoza 2010. u 12:00 107 komentara 11 prikaza
sreter
Foto: VL

Unatoč tome što se kod nas već poslovično slabo pamti, a brzo zaboravlja, ipak će i danas biti i onih koji će se sjetiti dr. Ivana Šretera. Upravo na današnji dan, prije devetnaest godina, dr. Šretera su presreli pakrački pobunjenici, oteli i odveli u logor Bučje ponad Pakraca. Iz toga se logora doktor nikada nije vratio, za njegovo ubojstvo nitko nije odgovarao i uobičajeno - “nitko ništa ne zna”.

Slučaj dr. Šretera je hrvatska paradigma, model ponašanja, i današnje i negdašnje Hrvatske. Negdašnje neslobodne, koja je progonila svaki hrvatski šušanj, i današnje, koja slabo pamti i još slabije tumači i prosuđuje svoju nedavnu prošlost.

Dobroćudni će debeljuškasti medicinar s “duplonkama”, iz nekadašnjeg Studentskog doma Moše Pijade, sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća biti proglašen političkim zloduhom, koji remeti ideološku svetost Jugoslavije, titoizma i idilu tzv. bratstva i jedinstva.

A sve zbog toga što je kao mladi liječnik u rubriku “zanimanje” penzioniranom oficiru JNA umjesto riječi oficir upisao, tada politički nepoćudnu i ideološki sumnjivu hrvatsku riječ, časnik. Tada je počela politička hajka. Predvodio ju je ondašnji partijski komesar u kulturi, književnik, Goran Babić, koji piše javnu potjernicu za Šreterom, i za hrvatskim jezikom. U to vrijeme “hrvatske šutnje”bio je to politički smrtopis dr. Šreteru.

Kao mali podsjetnik svima onima koji ta vremena ne pamte, slabo pamte, ili ih pak veličaju, tek nekoliko pjesnikovih rečenica, koji ujedno i tuži i sudi. Babić piše:
“...No, što je htio naš liječnik, medicus iz Lipika, iz kraja gdje je ljekovite vode i rasnih konja? Zar njega, čedo Hipokratovo, zanima gramatika, pravopis, lingvistika općenito, zar morfologija i sintaksa mogu imati kakvog utjecaja na sastav bubrežnog kamenca? Da ga, možda, ne pokreće jedan drugi ili drukčiji interes, pogubna jedna znatiželja, koja se doduše, ovoga puta, zadržala na tome da izmijeni riječi, a sutra (istom idejom vođena) može jednako tako izmijeniti injekciju?”
Potom književnik – ideolog daje i preporuku “kako beštiju valja liječiti”, tj. dr. Šretera, pa u konačnici, “ako ništa ne pomogne”, “zna se što preostaje, zemljica čarna, trava zelena”.

“Esej” Gorana Babića pretvoren je u javnu histeriju i u presudu od pet mjeseci zatvora dr. Šreteru. Presuda je kasnije preinačena, no doktor je ipak pet dana bio u zatvoru zbog jedne jedine hrvatske riječi. Kada je Hrvatska krenula k samostalnosti dr. Šreter je postao vođom pakračkog HDZ-a, a Babić kao član SK Pokreta za Jugoslaviju otišao u Beograd, pretpostavivši, kao i neki drugi Hrvati (pogotovo književnici prije njega) svako “jugoslavenstvo” Hrvatskoj i hrvatstvu. Šreter je bio gorljivim Hrvatom i hadezeovcem, ali nije bio bukač i galamdžija.

Bio je miroljubiv i humanist. Usprkos tome sugrađanima i znancima bilo je dovoljno da je Hrvat pa da ga presretnu i odvedu na zlokobno Bučje, da ga snađe “zemljica čarna, trava zelena”, gdje su ga spremili oni koji su propadajuću Jugoslaviju kanili pretvoriti u što veću Srbiju. Šreter je i u nastajućoj Hrvatskoj postao tragičnom paradigmom, stradao je kao i svaki Hrvat koji se na prostoru predviđenom za tzv. Krajinu, nije slagao s mogućnošću nastanka te srpske paradržave.

I kao i sve njemu slične Hrvate u toj tzv. RSK odveli su susjedi i znanci, a ne u krajeve pobune odnekud pristigli dobrovoljci. Već su dugo pak za sva stradanja Hrvata samo oni krivi dok su domaći, aboliranti, bili samo “šoferi” i “kuvari”, koji o ničemu ni danas pojma nemaju. Pa tako ni Veljko Džakula o Ivanu Šreteru, premda je bio zapadnoslavonskim srpskim liderom u to vrijeme. Da nema jezične nagrade po njegovom imenu, za novu hrvatsku riječ (osnovanoj uz potporu poduzetnika Marijana Bušića i prijatelja), i on bi već možda bio zaboravljen kao i mnogi slični koje je Hrvatska već zaboravila ili ih zaboravlja.

  • GIUSEPPE6464:

    bitno je suditi našim Generalima, a Džakuli, Stanimiroviću i sličnim NE. I sad će još ti zločinci, zbog kupovanja partnerstva, moći otkupiti stanove koje su napustili 1991. kako bi mogli stvarati veliku srbiju. STRAŠNO. Sve njih prvo treba pred sud ... prikaži još! a ako nisu krivi onda tek mogu otkupiti stanove.

  • kumajela:

    Sveti Sava sišao s nebesa i sanio svojoj sestri Savki sapet suhih smokava. Ovo je bila jezična vježba za male Hrvate po našim otocim u vrijeme kraljevine Jugoslavije. Hvala ti Bože što si nas oslobodio pa ma kako da smo ... prikaži još!mo to krvavo platili.

  • -obrisani-:

    Gdje su sad oni što vole reći (čitaj lagati) da je Hrvatima u Jugoslaviji bilo dobro ?