Hrvati su lijen, neobrazovan narod koji nema radne navike, navikao je živjeti na tuđem novcu, i to je temeljni razlog zbog kojega nijedna vlada nije u stanju riješiti prave probleme, rekao je Nadan Vidošević 2009.
Rođen je 30. siječnja 1960. Njegov otac Ante je kao srednjoškolac, bio član HSS-a, zajedno s bratom završio je u postrojbama NDH, u domobranima. Pri povlačenju 1945. zarobljen je na granici sa Slovenijom. Bio je na Križnom putu. Pješačio je do Kovina na rumunjskog granici gdje ga je zatekla opća amnestija. Poslije je nastavio školovanje. Postao je financijski direktor Dalmacijacementa.
Njegova majka Marija rođena Tudor je iz splitske partizanske obitelji. Njen brat Tomislav poginuo je braneći Tita prilikom njemačkog desanta na Drvar. Sa završenim Ekonomskim fakultetom radila je u Jugobanci. U braku s Antom dobili su dvoje djece, sinove Nadana i Tomislava. Razveli su se. Otac se ponovno oženio a djeca su nastavila živjeti s majkom u podrumskom stanu kod njenih roditelja.
Veći dio djetinjstva provode s bakom i djedom s majčine strane.
Nadan je u osnovnoj školi bio vrlo dobar učenik. Pao je polugodište u petom razredu. U srednjoj je prolazio s vrlo dobrim ili odličnim. Kad je maturirao dobio je od roditelja automobil Dianu 6 uz uvjet da više ne vozi motocikl. Na Ekonomskom fakultetu u Splitu bio je „nemotivirani prosječni student, gotovo loš“.
Oženio se s 22 godine Inom, odgojiteljicom u vrtiću. Dobili su dijete. Diplomirao je 1984. , prosjek ocjena je 2,2, ali je fakultet završio „gotovo u roku“. Važno mi je bilo samo da tu brigu skinem s vrata, rekao je.
Odmah se zapošljava kao referent plana i analize u Tvornici salonita Vranjic, koja je bila u sklopu Dalmacijacementa gdje je radio i njegov otac. Dvije godine kasnije postaje šef knjigovodstva u tvornici cementa „Prvoborac“ (Dalmacijacement). 1989. je pomoćnik direktora u istoj tvrtki za ekonomsko-financijske poslove u Kaštel Sućurcu.
Uoči demokratskih promjena priključuje se HDZ-u. Nakon promjene vlasti 1990. postaje generalni direktor Dalmacijacementa koji je tada bio u stečaju. Na toj funkciji je bio tri godine. Dalmacijacement je prodan Talijanima. Optuživalo ga se za primanje mita. Objavio je stenogram tog sastanka iz kojeg se vidi da se protivio prodaji. Kaže da iz tog posla nije dobio „ni lipe“.
Bio je predsjednik Upravnog odbora Splitske banke, predsjednik Nogometnog kluba Hajduk. Iz tog perioda je i afera s nestankom novca od transfera nogometaša. Nekoliko ljudi iz uprave je zbog toga završilo u zatvoru. Vidoševiću se ništa nije dogodilo.
1993. je dobio nekoliko funkcija istovremeno. Postao je župan Splitsko-dalmatinski, zastupnik Splitsko-dalmatinske županije u Županijskom domu Sabora te predsjednik Odbora za lokalnu samoupravu, gospodarstvo i financije u tom domu. Iste godine postaje ministar, ulazi u vladu Nikice Valentića gdje dobija resor gospodarstva. Od Ministarstva obrane dobija stan koji će kasnije otkupiti i prodati za 2 milijuna kuna.
1995. preuzima Hrvatsku gospodarsku komoru gdje i danas predsjednik Uprave. Dvije godine kasnije pokrenuo je akciju „Kupujmo hrvatsko“. Otvorio je pet predstavništava HGK u zemljama jugoistočne Europe. 2005. je postao predsjednik Uprave Kraša.
2007. je pokrenuo akciju Be CROative kojom se u inozemstvu promoviraju hrvatski povijesni izumi i gospodarstvo u cjelini. Bio je predsjednički kandidat na izborima 2009. godine. Tijekom kampanje sukobio se s predsjedničkim kandidatom Draganom Primorcem koji ga je optužio da je zaposlio trojicu nećaka u HGK-u a da je i tajnica s njim u rodbinskoj vezi.
Primorac je tvrdio tada da njegov brat Damir ne može postati predsjednik suda u Splitu jer bi otvorio procese i protiv nekih predsjedničkih kandidata aludirajući na Vidoševića zbog Dalmacijacementa i Hajduka. Vidošević mu nije ostao dužan: Primorcu je rekao da je „pobjegao iz države dok se on za nju borio“ te da je „čovjek koji mlati žene“. Vidošević je ispao u prvom krugu. Njegov brat Tomislav, dugo je radio u Uredu predsjednika, a kasnije je bio hrvatski veleposlanik u Italiji.
Pažnju javnosti privukao je svojom imovinskom karticom. Izgradio je vilu na zagrebačkom Prekrižju, u Gorskom Kotaru ima imanje od 6,5 hektara s kućama, jezerom a planira na njemu graditi i skijalište. U Nemiri kod Omiša ima turistički objekt s apartmanima, zemljište u Pješčanoj uvali kod Medulina, zemljište i vikendicu na Kupresu, zemljište u Pisarovini, dionice, ušteđevinu, zbirku umjetnina, kolekciju satova.
Kada se otkrilo da je za Komoru od 2005. do 2010. kupio umjetničkih slika u vrijednosti od sedam milijun kuna, kazao je da su slike nabavljane za opremanje županijskih komora i inozemnih predstavništava te da je ta nabava dio šire društvene uloge Komore, a jedna od njih je pomoć umjetnicima.
Za izlazak Hrvatske krize 2013. je rekao da je potreban „širok front okupljanja“ a posebnu šansu vidi u „afirmaciji zemljopisnog položaja Hrvatske kao logične i najpovoljnije točke kontakta europskog i azijskog gospodarstva“.
Dobitnik je brojnih inozemnih priznanja za unaprijeđenje i razvoj gospodarskih odnosa, 1995. je dobio Red Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića i Red hrvatskog trolista. U braku sa suprugom Inom ima troje djece: kćeri Hanu i Zrinku i sina Antu.
Ovu sam biografiju "znao" i prije nego li sam je procitao. Iz partizansko-domobranske porodice .... toliko mnogo postigao ... a cestito nista nije radio. I ne cudi zasto takvi vole "ovaj sustav" koji im je visestruko "uzvratio" u odnosu naa ono sto su ulozili. O, kamo srece da je on jedini. Ali ovakovih ima previse u ovoj drzavi.