U penziji sam, ali sve prije nego u mirovini! Zapravo, nikad nisam
toliko radio kao sada. Doduše, nikad nemoj reći nikad! Posljednje
tri-četiri godine, naime, u Lajtmanovoj vladavini “Večernjaka”, bio sam
iskorišten do maksimuma. Nisam tip koji bi se baš davao iskorištavati,
tako da se ne može govoriti o iskorištavanju sa strane, od drugih ili,
ne daj bog, odozgo. Za mene je uvijek, otkad znam za se, najvažniji bio
motiv, a ako je on postojao, ako sam ga osjećao, on bi u meni pokretao
motoriku do usijanja.
A ove posljednje godine, uređivanja novina za mene je bilo mnogo više
od zaposlenja. Prije bi se moglo govoriti o pozivu i intimnom nalogu,
ma što to značilo. A značilo mi je sve. “Večernjak” mi je, kao nikad u
životu, bio sam život. Osjećao sam da su to jednostavno “moje” novine.
Počelo je s izborom Ive Lajtmana za glavnog urednika. To više što su to
bili prvi, i jedini demokratski izbori, gdje su svi zaposlenici
najvećeg i najtiražnijeg lista u državi slobodno zaokruživali jedan od
dvaju listića, tajno glasujući za jednog od dvaju kandidata (uz
Lajtmana, natjecao se Milan Ivkošić). Dojmilo me se to kao prvi osobni
susret s nadolazećim demokratskim promjenama u novoj, i u krvavi rat
uvučenoj, Hrvatskoj.
Taj čin izbora glavnog urednika na slobodnim i demokratskim izborima
(ne znam je li se to kasnije još negdje ponovilo) doživljavao sam kao
zalog vlastite radne sredine stvaranja demokracije, a o kojoj smo svi
redom sanjali jer smo odrasli, i skoro pa ostarjeli, u nedemokratskom
režimu. Za Lajtmana sam se odlučio ne samo zato što je bio
izvanserijski novinar i odličan pisac, jer to isto bi se moglo reći i
za njegova protukandidata Ivkošića, nego zato što smo bili generacija,
više se družili i više zajedno gemišta (i života) ispili.
Netko bi mogao reći kako je u mom odabiru i izboru ulogu odigralo i to
što je Ivan Lajtman kajkavac (u Zagreb došao iz Međimurja), dok je
Milan Ivkošić štokavac (usput i veliki jezični znalac) s kamenjara
Imotske krajine. Takva podjela, koja bi ponekad, nažalost, dovodila i
do otvorenog međusobnog animoziteta i raskola na relaciji sjevernjaci i
“rolingstonsi”, za mene je uvijek bila neprirodna i štetna, pogotovo u
ratnim godinama, kad moramo biti složniji nego ikad.
Svoj ću stav spram toj krajnje ispolitiziranoj temi pokazati 2000. kad
sam se dao nakratko uvući u politiku (naravno, gradsku) i kad ću se
između simpatičnog kajkavca Zagorca Zlatka Canjuge i simpatičnog
štokavca Hrcegovca Milana Bandića (koji će me, usput, nasmijavati
svojim forsiranjem pojedinih kajkavskih riječi i fraza), odlučiti za
Bandića, bez obzira na njihove oprečne i tradicionalno zaraćene
političke stranke. Uvijek sam, ako se sjećate, bio apolitičan i uvijek
su mi bliži bili ljudi, nego njihove stranke.
Tako je bilo i u mom odnosu s Lajtamanom, koji je HDZ doživljavao kao
religiju, a s nekim čelnim ljudima vladajuće stranke i nove vlasti i
prijateljevao (Gaži, Manolić, Mesić itd.), za razliku od Ivkošića koji
je, koliko se sjećam, bio u Budišinom HSLS-u ili u HSP-u, ne sjećam se
više. Kako sam se malko više protegnuo u Lajtmanovoj predizbornoj
kampanji, naravno da sam, nakon pobjede na izborima, bio nagrađen
postavljenjem za pomoćnika glavnog urednika, a što me kao funkcija nije
moglo impresionirati. Ali zato sam je znao iskoristiti za kreativno
djelovanje i ništa mi nije bilo teško.
U redakciji sam praktički boravio od jutra do sutra. Kad god je trebalo
pokrenuti neki novi projekt, obnoviti ili koncipirati neku novu
rubriku, Lajtman bi kroz gusti dim cigarete, na onaj svoj malko usporen
način, uvijek prstom upro na me. Svaki novi zadatak i posao na
oživljavanju lista za mene bi bio novi izazov i prihvaćao bih ga bez
pogovora. I obavljao kako sam najbolje znao i mogao.
Legenda zagrebačkog i 'večernjakova novinarstva' u svojoj najnovijoj, autobiografskoj knjizi ispisao je i najtoplija poglavlja o prošlosti VL-a:
Zvonimir Milčec: U penziji, ali ne u mirovini!
