Ovogodišnji Izvještaj o napretku Hrvatske, čija je objava najavljena za danas, bit će, osim ako se ne dogodi nešto nepredviđeno i neočekivano, posljednji takav izvještaj koji će Europska komisija sastaviti o našoj zemlji; nakon ulaska u Europsku uniju pisat će izvještaje o konvergenciji.
Osim do sada napozitivnijega tona Izvještaja, da je Hrvatska na završetku pristupnoga postupka, pokazuje i tvrdnja Europske komisije da za ulazak naše zemlje već priprema tzv. novčarski paket, odnosno, izračun koliko će se novca iz središnje bruxelleske blagajne slijevati godišnje u Hrvatsku do kraja 2013. godine, kada završava trenutačna Financijska perspektiva, sedmogodišnji proračunski okvir EU.
Kada bi se po novim zemljama članicama obazirala da pokuša dokučiti što je čeka nakon ulaska u punopravno članstvo, prema broju stanovnika, usporedbu bi Hrvatska mogla potražiti u Slovačkoj. No, iako Slovenija ima više no upola manje pučanstvo, bolji je primjer za usporedbu.
Za razliku od Slovačke, koja je pripadala planskome gospodarstvu, Slovenija i Hrvatska ipak su izrasle iz istoga političkoga i gospodarskoga sustava koji je miješao socijalizam i tržište i u kojemu su obje do rata, koji je Sloveniju poštedio, bile na sličnome stupnju razvoja.
Slovenija je od 1992. godine, kada je zatražila sklapanje Europskoga sporazuma o pridruživanju, pa do kraja 2003. godine, pred ulazak u Europsku uniju, iz pretpristupnih fondova dobila ukupno 449,4 milijuna eura pomoći ili prosječno 40,85 milijuna godišnje.
Postavši članicom, njezin udjel u zajedničkoj europskoj blagajni višestruko je porastao, pa je tako, na primjer, u 2007. godini u europski proračun uplatila 317,1, a iz njega povukla 582,1 milijuna eura. Neto dobitnicom ostaje i do kraja ovoga proračunskoga sedmogodišta, tijekom kojega će povući oko 4,5 milijarde eura, a uplatiti oko 2,5 milijarde.
Dapače, godišnji udio Slovenije u zajedničkome europskome kolaču sada je čak dvostruko veći no što je to bio u prve dvije godine članstva.
Treba to ponajviše zahvaliti vještini slovenskih pregovarača, koji su se u Pristupnome ugovoru izborili za izjednačavanje slovenskih poljoprivrednika s onima iz starih zemalja članica po izravnim uplatama već od 2007. godine (ostale će nove članice to uglavnom postići tek 2013. godine), za znatna izdvajanja u seoski razvitak, te za sufinanciranje projekata sa 85 posto iz ustrojnih fondova Europske unije.
Taj udio inače u pravilu ne prelazi 75 posto iako je ove godine, zbog gospodarske krize, svima privremeno povećan na 85 posto.
Hrvatska je, za usporedbu, iz fonda CARDS (od 2000. do 2004. godine) te PHARE, ISPA i SAPARD (u 2005. i 2006. godini) ukupno dobila 530,8 milijuna eura, dok će iz objedinjenoga predpristupnoga fonda IPA od 2007. do 2010. godine moći povući do 589,9 milijuna, odnosno godišnje prosječno 112,1 milijuna.
No, kako smo bliži članstvu, tako godišnji iznos IPA-e namijenjen Hrvatskoj raste – za ovu nam je godinu namijenjeno 151,2 milijuna eura.
Nakon aulaska u članstvo Hrvatska bi iz europskoga proračuna mogla grabiti oko milijardu eura godišnje bude li imala kvalitetne projekte. Projekte koje se financira iz kohezijskih fondova EU, namijenjenih razvoju ispodprosječno razvijenih područja, mora se, međutim, započeti vlastitim novcem, a potrošeno se potom nadoknadi iz europskoga proračuna.
To predmnijeva da mjesne vlasti imaju za to dovoljno novca u vlastitoj blagajni, što u Hrvatskoj nije slučaj. Zbog izostanka decentralizacije sva je prilika, dakle, da će nerazvijeni ostati nerazvijeni, a da će Hrvatskoj namijenjeni novac iskoristiti netko drugi!
Ako dođe do decentralizacije tako da razvijeni budu u jednim pokrajinama, a nerazvijeni u drugima, onda autorov zaključak da će nerazvijeni to i ostati, stoji. Međutim ako se uspostave \"miješane\" regije u kojima razvijeni dijelovi vuku razvoj svojih nerazvijenih dijelova i opet će rezultat biti isti. Kako Hrvatska nema formalnih regija, usporedimo stanje u županijama. Grad Zagreb je još odmah poslije završetka II. svjetskog rata pripojio sebi okolne seljačke općine koje zaista nisu imale uvjete za razvitak. I što se s tim općinama dogodilo? One su ukinute i pripojene Zagrebu (Gračani, Šestine, Markuševac itd), ali su se samo kozmetički razvijale, da bi poslije uspostavljanja hrvatske države bile stambenom i poslovnom izgradnjom bez prethodne ili bar istovremene gradnje prometne i komunalne infrastrukture, definitvno upropaštene. Dakle, umjesto da Zagreb ulaže u te bivše općine, on koristi njihovo relativno jeftino zemljište - posebno makinacijama kojima se neprestano vrši pretvorba negrađevinskih u građevinska područja - da bi iz njih isisao njihove prirodne prednosti i pretvorio ih u urbano smeće kojemu je onemogućen pristup upravo zbog uskih, zavojitih ulica s velikim uzdužnim nagibima (strminama) i bez nogostupa.