Iako do kraja Drugoga svjetskog rata još uvijek nije bilo masovnijeg doseljavanja na uže područje Dubrave, ipak već tijekom tridesetih i u prvoj polovini četrdesetih godina 20. stoljeća dolaze većinom mlađe radničke obitelji, i to na prostore uz željezničku prugu, a u dijelu Slavonske planski se gradi i kolonija.
Primjerice, u Donjoj Dubravi uz jeftinije zemljište važna je bila i blizina pruge koja je tada predstavljala značajnu prometnu vezu sa Zagrebom, a to je uz blizinu industrijskog pogona često bio dovoljan mamac većini radničkih obitelji da se naseljavaju uz željezničku prugu. Također je 1923. započela gradnja novog zagrebačkog ranžirnog kolodvora, što je privuklo pojedine obitelji na to područje.
Tijekom Drugog svjetskog rata u Donjoj Dubravi sagrađeno je radničko naselje dr. Ante Starčevića koje se 1941. započinje graditi prema projektu arhitekta Borisa Devidea, a gradnja je dovršena iduće godine. Do kraja Drugog svjetskog rata naseljavaju se i prostori starih sela Trnave, Čulinca, Starog Retkovca i Resničkog Gaja. Središnja ulica u Dubravi do 1934. bila je makadam i do 1945. nosila je naziv Glavna ulica.
U to je vrijeme lokalno stanovništvo uglavnom prometovalo kočijama uz tek rijetka motorna vozila. Tada je bila i rijetko naseljena. Uglavnom su tu živjele obitelji koje su imale trgovine ili obrtničke radionice, a ulicom su dominirale gostionice koje su nerijetko otvarane u istoj kući s trgovinama, a većinom su uz cestu bila polja.
Nakon Drugog svjetskog rata ulica mijenja ime u Ulicu prosinačkih žrtava, koje nosi sve do 1992. kada dobiva svoj današnji naziv – Ulica Dubrava.
od 6 kuća tri krčme i jedna gostiona, lol