Naći majstora u Zagrebu je i prije potresa bilo teško, nakon njega gotovo nemoguće. Zagreb je u potresu postao grad gotovo bez dimnjaka, a građanima se "pomoglo" time što je mnogima zatvoren i plin dok ne poprave dimnjake. Ali ne obične, nego isključivo za kondenzacijske bojlere, a do onda neka se Zagrepčani i u koroni smrzavaju kod kuće dok ne nađu majstore.
A majstori su postali rjeđi od bijelih pandi: svaki razgovor s prijateljima, poznanicima i kolegama je sadržavao pitanje: "Znaš li nekoga tko bi mi..." Naravno da Zagreb ima odličnih majstora, ali je posla preko glave. Ako tražite električara ili instalatera, odgovor će možda biti: "Ne znam, ali znam jednog sjajnog keramičara" ili "imam jednog zidara, starijeg gospodina, ne radi brzo, ali u milimetar precizno...", piše Deutsche Welle.
No u toj potražnji su se u građevinske poslove upustili svakakvi tipovi pa će najčešći odgovor biti još jedan užas o fušu, astronomskim cijenama i uzaludnom čekanju da majstor dođe kad je rekao. Jer oni za koje se pročulo da su dobri majstori su pretrpani poslom: "Joj, gospon, ne bum vam ja to mogel prije jeseni, možda tek oko Božića!" Tu su čak i arhitekti izgubili živce: jedna zagrebačka arhitektica je zatvorila svoj ured i radije prešla u državnu službu. Jer kako kaže: "Nije bilo pitanje hoće li vas prevariti, nego samo gdje i za koliko."
Video: Dvije godine od razornog potresa u Zagrebu: Ovo su prizori koje nitko neće zaboraviti...
Ali i svjedoči da su i sami majstori u nevoljama: sve je postalo skuplje - ako i uopće stiže iz Kine ili tko zna odakle. Cijena drveta i građe se maltene utrostručila, slično je bilo s gotovo svim materijalom. Jer na primjer manje je poznato kako je i u kalkulaciji cijene keramičkih pločica dobra trećina cijena plina za peći u kojima se peče keramika. A kolika će ona biti na dan isporuke, to ne zna više nitko.
No daleko su najveći problem - ljudi. Tu se i majstori žale: "Čujte, dečko radi kod mene dva mjeseca i već nakon toga misli da sve zna. Onda ili sam počne uzimati poslove, ili ode u inozemstvo." Tko će raditi u Hrvatskoj za nekih 7-8 tisuća kuna ako čitava Europa vapi za dobrim majstorima?
Antun Trojnar je i sam građevinski poduzetnik, a ujedno je i predsjednik Udruženja obrtnika grada Zagreba. Da, majstori odlaze u inozemstvo, ali se u posljednje vrijeme i vraćaju: satnica i u jednoj Njemačkoj više nije toliko mnogo viša od onoga što mogu dobiti u Hrvatskoj. Povrh toga, mnogi nisu niti imali predodžbu što to znači živjeti i raditi u inozemstvu: čak i ako je plaća veća, daleko su veći i troškovi života, da o samoći niti ne govorimo.
Ali isto tako može potvrditi kako u Hrvatskoj nedostaje golem broj majstora: u građevinskom sektoru bi posla bilo za još 15, možda 20 tisuća stručnih radnika. To se pokušava nadoknaditi najprije radnicima iz susjednih zemalja, prije svega iz onih koje nisu u EU-u.
Naravno da svi znaju o ekipama iz Bosne ili Kosova koje tu rade, ali po slovu zakona bi bila prava muka dok bi ti ljudi ovdje bili posve legalni. Zapravo i načelno postoji mogućnost ne privatnim osobama, nego tvrtkama iz zemalja kandidatkinja za EU - dakle kao što je Srbija, pristup poslovima na području Unije, ali i to je prilično komplicirano. Jer problem je i ovlaštenje za neke radove: tako na primjer plinsku cijev nitko ne smije niti taknuti tko nije ovlašten - što obrtnika naravno košta. Tako i ti stranci onda prije svega rade grube građevinske poslove i kako potvrđuje gospodin Trojnar, to znaju raditi odlično. Ali to nije dovoljno za obnovu grada kao što je Zagreb.
Doduše već ima zagrebačkih obrtnika koji će znati napraviti i štukaturu i druge ukrase zgrada devetnaestog stoljeća, ali tu i sami majstori moraju učiti, kako se to nekad radilo. To znači i da je to prilično skupo i gdje je vlasništvo jasno, tu su zagrebački majstori i pokazali da mogu: obnovom kupole Etnografskog muzeja ili Sabora prije nekoliko godina. Ali inače - panorama Zagreba će teško opet biti ista ako nema jasne i konkretne potpore Grada. A tu se i dvije godine nakon potresa još uvijek više govori i raspravlja nego što se čini.
Udruženje i komora obrtnika isto tako pokušavaju osvojiti mlade ljude da postanu obrtnici. I prije korone su održavali Obrtnički sajam, a u posljednje vrijeme se prezentiraju i jumbo-plakatima, oglasima na zagrebačkim tramvajima i međugradskim vlakovima, na elektronskim medijima i preko influencera. Kako nam kaže gospodin Trojnar, tu i mladi i njihovi roditelji sve više shvaćaju kako postoji i nešto drugo osim gimnazije: u posljednjih šest godina se gotovo udvostručio broj učenika srednje obrtničke škole.
Ja sam mislio da je taj Deutsche Welle ozbiljan medij, a kad tamo cijedi se žuta boja u potocima.