Mjesto s naslovnice. Nerežišća. Proveli smo dan s mještanima na Braču čiji je susjed – ministar Lovro Kuščević – lice s naslovnica. Tema svih tema. Svih medija.
– Dečki, jeste za punjene paprike? – pita gospođa, naslonjena na prozor, čim smo ušli u Nerežišća.
– Uh, hvala vam lijepa, ali drugi put – odgovaramo.
– Ali, dečki, pa morate jesti – inzistira ona.
– Ma jeli smo...
– Kad? Muljate. Kad ste jeli? – ne da se susjeda.
– Hm... Jučer. Ali, nismo tu zbog paprika, mi smo novinari.
– Ma znam ja da ste novinari, pa to je sasvim jasno, ali ne možete gladni raditi...
Afere kao karte na briškuli
Toliko o gostoprimstvu u ministrovom mjestu. Žena nas je htjela počastiti. U mjestu odnedavno nema restorana. Iako iz metropole stigli uvjereni da će rijetko tko htjeti razgovarati s reporterima, pogotovo jer je mjesto malo, a tema vruća, bili smo u krivu. Koga god bismo zaustavili, kome god mahnuli, svi bi nas dočekali sa smiješkom. I načelnik, i susjed – jedan, drugi, treći... I čovjek koji se vratio u Nerežišća s obitelji iz Pertha, i gospođe koje odlaze s posla... Ministrove afere se slažu jedna na drugu kao karte tijekom briškule. Padaju na stol, jedna za drugom. Što o tome mislite?
– Vidi, nije nam ugodno što je mjesto u središtu pozornosti, nasred pozornice – počinje jedan filozofski ispred kafića Berica pa nastavlja:
– Neki iz mjesta likuju zbog toga što se ministru događa ovih dana, zbog svih tih optužbi o malverzacijama s gradnjom i zemljištima. Istina ti koji likuju, ne likuju toliko glasno. A oni koji su u na ministrovoj strani, oni su na neki način vezani uz njega, svaki iz svog razloga.
Drugi će objasniti:
– Mi smo Dalmatinci, znaš kako je u nas. Uvik imaš dvi struje. Ćakule su na toj razini. Jedni su za, drugi protiv. Pa jedan će reć: ‘Baš je lipo vrime’, a odma će se drugi javit i reć: ‘Kako lipo, pa vruće je za popizdit, šta govoriš, jesi poludija?! Na toj je razini i ova priča. Jedni su za, drugi kontra – govore.
– Ma nema šanse da je tako kako kažu na televiziji – kontrira treći.
Za njihova imena ih i ne pitamo. Srest će ministra susjedi već sutra, možda i danas, tu u Studencu, jedinom dućanu u mjestu. Ili u jednom od dva kafića – u Berici, odnosno Štradunu. Ili u Lidlu u Supetru. Ili na plaži. Svatko gleda svoja posla.
– Poznajem Lovru od 14. godine. I meni nije ništa loše napravio, dapače – kaže jedna žena. Drugi kaže:
– Priče su došle i do nas, čak i prije nego li se sve ovo zavrtilo. I znali smo da postoje neke parcele, no ne i koliko ih je. Ne želim se petljati, mali je otok, svatko svakoga zna.
U kafiću, pričaju nam – u petak ujutro, prekjučer, zanimljiv prizor.
– Bio neki novinar, evo, ka i vi. I objašnjava tu našem čoviku gdje su te kuće. I govori mu on: ‘Idi gore uza skaline pa onda skreni tamo livo...’ E, do kuda smo došli da novinari bolje znaju misto od domaćih... Vidjeli smo i dron! Pa to nikad nije bilo iznad Nerežišća.
Selimo k načelniku mjesta Svemiru Obilinoviću (53). Iako je radno vrijeme Općine završilo, on nas dočekuje bez problema.
– Ljudi, pa nisam ja načelnik od 7 do 15! Bila je neka vaša kolegica i napisala u tekstu: ‘Načelnik se izvan radnog vremena bavi...’. Pa kako to izvan radnog vremena? Ne mogu ja ujutro biti načelnik, a iza 15 više ne. Pa kad se probudim, opet ujutro, e, opet sam načelnik. Ne ide to tako – slikovit je Obilinović.
Mediji su se zainteresirali ovih dana za vašu općinu?
– Bome jesu. Telefoni zvone, mailovi s upitima stižu... Novinari dolaze i odlaze. 24sata, Telegram, N1, NovaTV, Slobodna Dalmacija...
Što kažu ljudi u mjestu?
– Malo tko je spreman pred novinarima iznositi mišljenja, ali mislim da dosta mještana daje podršku ministru. Iz onoga što ja mogu znati, sve što je napravio, napravio je u skladu sa zakonom – govori načelnik.
Neka na otoku vlada mir
Priča o ministru ovdje će stati. Vratit ćemo se još, kasnije, no tema ove reportaže su – Nerežišćani. Ljudi koji su se našli u središtu pozornosti. Ostajemo, dakako, još kod načelnika. On pali cigaretu pa kaže:
– Bio sam, prije nego što sam postao načelnik, čak i – matičar! Šesnaest godina radio sam kao matičar tu u Nerežišćima, Sutivanu i Milni. Evo, jednog sam vašeg kolegu, novinara iz Osijeka, čak vjenčao i na – Vidovoj gori. Svadba s najljepšim pogledom.
A vi? Tko je vas vjenčao?
– Ja sam se ženio u Sinju, u gradu svoje supruge. U crkvi Gospe Sinjske. I te je subote toliko puhala bura da se činilo da nikad nećemo isploviti iz Supetra. Ona je čekala u Sinju, a moj dio svata umalo je ostao na otoku. U zadnji se čas bura smirila i mi nekako stigli do crkve. I, eto, mi smo bračko-vlaška kombinacija, ali funkcioniramo. Sve štima! Pa ne bi trajali tri desetljeća.
Vjenčali ste ‘pola’ otoka?
– Sigurno je bilo stotinjak parova. Nije neka gužva za vjenčanja na Braču, je l’... Eto, srećem često susjeda, iz Postira kojem sam bio matičar. I on, kad se sretnemo, pokaže na četvero djece i kaže: ‘Obilinoviću, za ovo si sve ti kriv!’ A najstariji mi je bio gospodin Toma Vlast, tako mu je bio nadimak. Imao je više od 75 godina. A vjenčanje kod njega u kući. Neobično, i zbog godina i zbog ambijenta. Hlad, loza, lijep ambijent... – govori prvi čovjek mjesta. Šećemo, vruće je, više od 35 stupnjeva. Petak popodne. Nigdje nikoga. Dvojica na šanku u kafiću. Naručuju rundu piva, a djevojke iz općine odlaze kući.
– Nema iseljavanja. Eto, jedna je obitelj otišla u Austriju i jedna u Njemačku. Iz našeg mjesta ljudi ne odlaze u Irsku – govori Ivana Mrković Kusanović (36).
– Evo, ja sam se doselila na Brač. Došla sam 2007. , kada sam dala zadnji ispit na faksu u Varaždinu. Splićanka sam, ali vukao me otok. Našla posao i ostala. I udala se – govori Ivana.
Katarina Štambuk (30) cijeli je život u mjestu:
– Rodila sam se ovdje, u mojoj nas je generaciji bilo 15 u razredu u osnovnoj školi. Prije tri godine udala sam se, a moj Mario se iz općine Selca doselio u Nerežišća. Zadovoljni smo, radim u općini, a on u tvornici sardina u Postiri. Živimo miran otočki život. Eto, mogućnosti ima, praktički u Nerežišćima nema nezaposlenih. Nedavno smo tražili komunalnog radnika, ali nijedna prijava nije stigla. Na našem području, kažu u Zavodu za zapošljavanje u Supetru, nema radnika koji bi odgovarao tom poslu – govori ona.
Načelnik Svemir Obilinović objašnjava što je forte Nerežišća:
– Kamenarstvo nam je najjača grana. Imamo 862 stanovnika, a otprilike ih 120 radi s kamenom. Pa evo, s obzirom na napade na ministra Lovru Kuščevića, jedan će detalj pokazati koliko je on napravio za mjesto. Bio je, svojedobno, prijedlog zakona u kojem su kanili otocima zabraniti otvaranje novih kamenoloma. Upravo je na inicijativu tadašnjeg načelnika Kuščevića te njegovih kolega načelnika iz Pučišća i Selca za otok Brač praktički napravljen izuzetak. I danas mi, uz kamenolom Jadrankamena koji je tu desetljećima, imamo sedam novih kamenoloma arhitektonskog kamena i kamenolom tehničkog kamena. Nekad su sinonim za kamen, još od Dioklecijana, bila – Pučišća na Braču, a sad smo se i mi priključili. Danas su sinonim za brački kamen i Pučišća i Nerežišća.
Gospođe su već otišle kući, a prvi čovjek Nerežišća, mjesta koje je do prije stotinu godina bilo glavno središte Brača (danas je Supetar), vodi nas do kamene ploče. Ona je stajala na pročelju Bračke lože u sklopu općinske palače, danas je u Hrvatskom domu. Pokazuje prstom na natpis iz 1545. godine koji govori o parničenju. Na latinskom piše, a prijevod je: “U parničnim sporovima rađaju se neprijateljstva koja izazivaju tjelesne ozljede, troše se novčana sredstva, umara se duh, tijelo se svakodnevno mrcvari... Oni koji vjeruju da će dobiti spor nerijetko ga gube, a ako ga i dobiju, kada se uzmu u obzir napori i troškovi, u praksi ne postižu ništa”. Tadašnji stanovnici Brača na toj kamenoj ploči zaključuju: “Neka (na otoku) vlada mir Božji”.
Koja je budućnost mjesta?, pitamo načelnika.
– Imamo izvorni kamen. Imamo vrhunsku sirovinu, proizvod koji može postići vrhunsku cijenu. I tu ima mjesta za napredak, da kamen ne odlazi s otoka u izvoz u blokovima, nego kao gotov proizvod – kao stepenica, obloga za zid, šank... To bi povećalo prihode ljudi koji se bave kamenom. Imamo stočarstvo, evo čak 6000 ovaca na području općine. Poljoprivredu, obitelj Senjković u posljednjih deset godina ima 75.000 loza, OPG–ove i priliku za mlade obitelji da ostanu ovdje. U turizmu trebamo napraviti iskorak. Imamo 220 ležajeva, ali u pripremi je projekt da na području uvale Smrka realiziramo turističku zonu, hotel i naselje te 150 nautičkih vezova. Iako mnogi misle da smo mi mjesto u unutrašnjosti, tu su u krivu jer imamo čak 22 kilometra obale, više od svih mjesta na otoku. Pa ja sam kao klinac na kupanje, do Vele Farske, išao na konju, sa sedam ili osam godina. Danas je to druga priča, prije nekoliko mjeseci došao je asfalt na 300 metara do uvale. Ideja je da se poveže cesta od Murvice sve do Bola. Na dobrom smo putu – kaže on.
U mjestu je nekad radila tvornica Favorit. Kasnije je postala vlasništvo Plive. Sjetit će se mnogi bombona Helf i Kavabon, lizalica Rolly Pop... Mnogi su u Nerežišća dolazili raditi u tvornice. Bila je i konfekcija Venera, tvrtka koja je uz onu na Bledu bila najjača na području bivše države.
– Eto, i moja je supruga iz Sinja došla raditi u Veneru, tako smo se i upoznali – zaključuje Obilinović i pozdravlja nas.
U Nerežišćima se nalazi i najfotografiraniji brački motiv, dakako nakon plaže Zlatni rat u Bolu.
U mjestu čak - pet klavira
Borić koji raste iz krova crkve sv. Petra i Pavla.
– Crkva se otvara samo jednom godišnje, i to taman ovaj vikend! – govori Ivica Martinić (62), koji sjedi ispred svoje kuće sa psom. Mazi ga po glavi i govori:
– Viki je to... Stara je. Ima već 16 godina, više ne vidi, ali tu je, s nama, uživa na suncu – govori Martinić pa dodaje:
– Je l’ znaš ti da su Nerežišća prije Drugoga svjetskog rata imala – pet klavira! Pet! Plus onaj u Pustinji Blaca. Dakle, šest. Danas? Ne znam, možda više nijedan. Bio je to i prije bogat kraj, radili su ljudi vino za Talijane, bilo je novca. Pa eto ti, tu u našoj kući, tu se proizvodio ovčji sir koji je 1938. godine u Italiji, na natjecanju, dobio isti broj bodova kao i parmezan! Prvo mjesto! I to sir iz podruma ove kuće ispred koje sad sjedimo – govori on.
Mnogi tu spominju obitelj Dubravčić i liječnika koji je u 20-ima prošlog stoljeća imao “pola otoka”.
– Svi su u toj obitelji bili doktori. A zgodno je da se i njegova gospođa doselila u Nerežišća. I to iz Beča – poentira Martinić.
Nekoliko kuća dalje živi obitelj koja se vratila u mjesto. Iz Novog Zelanda. Odnosno, iz Australije. U dvorištu Vinko Bakić (63) i supruga Perica, ali i cijela obitelj. Sin Milan (34), njegova supruga iz Australije Stephanie (32) te djeca Perica (7), Lucija (5) i Anica (1,5). Svi su se vratili na otok.
– Milan je imao tri godine kad smo otišli s Brača na Novi Zeland. I sad se vratio. Sa svojom obitelji – govori otac Vinko.
Australka Stephani, supruga njegova sina se igra s djecom.
– Oni u vrtiću uče Bračane engleski, a oni njih hrvatski – kaže ponosna mama.
Zašto ste otišli?, pitamo oca.
– Ma u ono vrijeme meni nije ni trebalo da odem. Bio je to izazov, ne potreba. Neki su odlazili zbog potrebe, no ja sam ovdje imao karijeru. Imao sam bend, dalmatinski trio, svirao gitaru po Braču, ali i cijeloj bivšoj državi. Na Petrovaradinu, u Makedoniji, u tadašnjem najboljem hotelu u Jugoslaviji – hotelu Biser u Strugi... Ma gdje nisam. Dečki s kojima sam svirao danas sviraju kao bend Jasmina Stavrosa, to je moj bivši bend...
I zašto ste otišli?
– Išao sam vidjeti kako je, zvao nas je stric moje žene koji je imao ribarsku kompaniju. Deset godina bili smo u Aucklandu pa smo se zatim preselili u Perth. Radio sam svašta, kao bravar i mehaničar, čak i dijelove za Boeing 747. Ali, godinama sam bio tamo, osnovao obitelj, no vukao me Brač. Evo ti primjer da shvatiš. Fešta sv. Ane, a ja u Australiji. Gledam u pijesak. I nebo. Tamo nitko ne fešta. I svaki put kada je na otoku neka fešta zovem ove svoje Bračane na mobitel i kažem im: ‘Čuj, daj mi pusti malo preko mobitela, da čujem što se događa. Da čujem feštu’. I vratio sam se. Tamo nije moj dom. Nije mi bio gušt. Ne bi me moglo razveseliti...
Kako se živi dolje, na drugom stranu svijeta?
– Evo ti, imao sam susjeda u Novom Zelandu sedam godina. Kuća do moje. Ma mogao sam pljunuti na njegov balkon. I ja nikad, ali nikad nisam vidio tog čovjeka. Kupio kuću, prodao kuću, godine prošle, nikad se nismo ni upoznali. Pa kako ću tako živjeti? Ljudi se ne druže, svatko je za sebe... A to se ovdje na Braču nikad neće dogoditi... Nema šanse! – kaže Bakić.
Nedostajale su vam fešte?
– Naravno! Pa ja imam tu osam gitara, pojačala. Evo, sad je u subotu fešta. E, što će biti dobro...
Polako ali sigurno Dalmacija postaje hrpa betona. Mislim da će naši unuci proklinjat svoje pohlepne djedove i babe šta su napravili od prekrasne zelene obale i otoka