Dvadeset i dvije kune – iznos je koji roditelji moraju poslati u školu – za ispite određenih predmeta koje će tijekom školske godine rješavati njihova djeca.
S tim se troškom roditelji suoče svakom školskom godinom – i uvijek postave isto pitanje – moraju li platiti ispite i, ako ih već plaćaju, zašto ih ne mogu dobiti nakon što su iz njih djeca ocijenjena ili zašto im se barem ti isti ispiti ne daju krajem školske godine?
Riječ je, naime, o standardiziranim ispitima, koje pripremaju nakladnici, a koje je odobrila Agencija za odgoj i obrazovanje i koji gotovo svake godine naljute i školarce i roditelje. Prve jer, da se njih pita, svakako ne bi platili ispite koje im ulaze u prosjek, a druge jer drže da je kupnja ispita zapravo slika lijenosti nastavnika da sami učenicima sastave ispite. Činjenica jest – takvi standardizirani ispiti dio su pomoćnih nastavnih materijala – baš zato ih roditelji nisu dužni platiti. Dapače, dužni su početkom godine od profesora i nastavnika o istom trošku biti obaviješteni unaprijed i o tome dati svoje mišljenje.
– Učitelj/ica u dogovoru s roditeljima može odlučiti hoće li za pisane provjere znanja kupovati gotove ispite. Dakle, roditelji bi svakako trebali reći svoje mišljenje, i to na prvom roditeljskom sastanku vezano uz kupnju bilo kojih pomoćnih nastavnih sredstava – poručili su tako iz Ministarstva obrazovanja nakon što se i ove godine dio roditelja suočio s troškom ispita. No bez obzira na odluku roditelja, koja uglavnom završi potvrdno, kako bi djecu poštedjeli eventualnih problema i “sramote” ako ispite odbiju platiti, odluku o korištenju standardiziranih ispita profesori i nastavnici donose na stručnom vijeću – tamo se prvo dogovore iz kojeg će se to područja koristiti standardizirani testovi jednaki za sve učenike. Tek onda se pitaju roditelji. Dapače, pojedini nastavnici isto pitanje postave i svojim učenicima – daju im na izbor – žele li standardizirane testove ili žele da i te veće ispitne sadržaje sastavljaju sami profesori. I tu odluka učenika uglavnom završi na standardiziranim ispitima jer, kažu tako učenici, ispiti koje bi sastavili pojedini profesori bili bi teži od standardiziranih. I baš to, uvjeravaju mnogi profesori, glavni je razlog zbog kojeg se odlučuju na te “gotove” ispite kako bi prema svim učenicima bili jednaki. A pravila sa standardiziranim ispitima su jasna – oni se ne mogu kopirati, učenici ih mogu koristiti samo ako ih roditelji kupe, daju se roditeljima na uvid, a profesori su ih dužni čuvati do kraju kolovoza bez obzira na to što nastava završava u lipnju.
Vidi ti to, roditelje smeta što standardizirani ispiti pokazuju sliku lijenosti profesora (standardizirane ispite sastavljaju profesori, a onda se agencija dogovori što može a što ne), a djeca ih biraju jer ne žele personalizirane ispite profesora koji mogu biti teži.Čini mi se da roditelji nemaju pojma što im djeca žele, ni obratno, ali važno je da bi svi što veću ocjenu u imenik. Problem je u tome što nam je obrazovanje toliko fragmentirano da pravi standardizirani ispit, koji daje šansu za kvantizaciju onih najboljih je najvjerojatnije apsolutno nemilosrdan prema prosječnoj populaciji, pa na kraju standardiziran ispit bude slična sramota kao i državna matura, gdje oni iz bolih škola, po mogućnosti iz Zagreba imaju daleko veću šansu nego ljudi iz rubnih dijelova države, neki put čak i ako ti već hendikepirani učenici uzmu i instrukcije.