Nakon jednoga Cabareta u foajeu Gavelle glumci su uz cugu pričali viceve Franji Tuđmanu. On se toliko oraspoložio da je zaplesao s vrckavom Ankicom Dobrić.
– Predsjedniče, glumci znaju i puno viceva o vama – rekoh Franji.
– Dovedi ih! – pala je naredba i slijedila je nova serija političkih viceva. Grgić, Milovanović, Vujić...
– Ima još jedan, meni najdraži, ali ga se dečki boje ispričati.
– Ma nek pričaju, ne bum se naljutil.
I krene vic:
Otvara se renovirana rodna kuća Franje Tuđmana u Trgovišću. Deset minuta prije svečanog otvaranja u inspekciju stiže ministar Jure Radić i umalo se sruši od šoka.
– Pa što ste to učinili? Predsjednik treba stići svaki tren, a vi ste napravili diverziju! – vikao je na radnike i u nevjerici gledao krov robne kuće gdje je velikim slovima pisalo "Živio drug Tito".
– Čuj, Jura, daj si spij gemišta i mi bumo za dve minute to popravili.
Kad se Jure vratio iz birtije, na krovu je pisalo Živio DRUGI Tito! Dodali šljakeri slovo i, a Francek se vicu tako slatko i od srca nasmijao jer mu je Tito očito bio puno drag...
Sklapali i razvodili brakove
Ovo je samo djelić, samo jedna u dugom nizu urnebesnih, proživljenih i istinitih anegdota koje je svojim perom pribilježio novinar Miljenko Mitrović, kroničar skrivenih podruma i kutaka, jedan od sinonima noćnog života Zagreba posljednjih desetljeća, o čemu se danas raspredaju legende. Svoje burne doživljaje s plejadom poznatih osoba iz svijeta glume, sporta, politike i medija Mitrović je svojedobno objavljivao u kolumni "Kavkaz" na stranicama Večernjega lista, gdje je na lepršav i popularan način spojio kulturu, sport i viceve, bivajući godinama jednim od najčitanijih hrvatskih novinara.
Potom je svoje anegdote godinama dijelio s čitateljima Večernjaka u kolumnama "Špica" i "Zagreb by night", sve do mirovine, da bi se prije nekoliko mjeseci vratio u velikom stilu kolumnom u nedjeljom izdanju, svojevrsnom uvertirom u projekt koji tek slijedi. Naposljetku, svjetlo dana ugledala je Mitrovićeva knjiga "Tajne putnih pića" u Večernjakovoj nakladi, urednika Žarka Ivkovića, koja se s današnjim danom nalazi u prodaji u svim boljim knjižarama.
Premda Miljenko Mitrović skromno tvrdi da su autori ove knjige svi oni dragi, duhoviti i otkvačeni likovi s kojima je "gubio" dane i noći po birtijama i tulumima, o sebi govoreći tek kao o zapisničaru, nas u to nije uvjerio! Nakon podulje pauze, Miljenko je u ovim novim neobičnim zapisima, prebirući po svojim bogatim sjećanjima, donio nesvakidašnje portrete uglednih i popularnih likova s naše društvene scene.
Slavne osobnosti u tim su istinitim pričama opisane u trenucima privatnosti ili slabosti, nerijetko za šankom kultnih zagrebačkih kafića ili na veselicama, kada uz čašicu pića nesvjesno skidaju svoje maske. Protrčavši u tim svojim sjećanjima kroz protekla četiri desetljeća, Mitrović je – kako u pogovoru knjige navodi Miro Gavran – ispisao paralelnu povijest kojoj je osobno posvjedočio te dopisao brojne službene biografije.
Miljenko Mitrović rođen je 1952. u Zagrebu, stotinjak metara zračne linije od spomenika banu Josipu Jelačiću. Godinama poslije, upravo u tom zračnom krugu odvijat će se njegova stalna kretanja i noćna lutanja od Saloona, Karake, Baltazara do Gavelle. U tom zamišljenom, hedonističkom krugu koji obavija glavni zagrebački trg, ne širem od nekoliko stotina metara, pilo se i kartalo, sklapali su se poslovi i brakovi, neki i razvodili, prodavali se igrači, razvijali planovi za dolazak Univerzijade, slavili Badnjaci u godinama kada se nisu smjeli slaviti.
Ova igra slova i riječi koja je pred čitateljima nastala je u COVID izolaciji zahvaljujući prije svega upornosti Mitrovićevih prijatelja Joze Rotima i Darka Radišića.
– Kad se epidemija "zaigrala", u roku od mjesec dana "otišli" su mi vešmašina, pa frižider i ploča za kuhanje. Razmišljajući kako to riješiti mirovinom, Jozo i Darko izletješe s nemoralnom ponudom: "Mi ćemo to riješiti, a ti ćeš nam isporučivati poglavlja dugo skrivenih tajni, o kojima nisi pisao u 'Kavkazu', 'Špici'..." Pristanem i krenem olovkom po papiru, jer kompjutor do današnjeg dana svladao nisam. Ispunim dvije bilježnice, koje kći Anja "uvali" u komp i na stick. Jedini čitatelji bili su Radišić, Rotim i Gavran. Do danas – prisjeća se Mitrović.
Tajna smrti Ene Begović
Na stranicama njegove knjige ponovno su oživjele anegdote u čijem su središtu slavna glumačka imena kao što su Ivo Gregurević, Predrag Vušović, Bobi Marotti, Emil Glad, Goran Grgić, Vedran Mlikota, Siniša Ružić, Žarko Potočnjak, Mustafa Nadarević i mnogi drugi. Autor je zagrebao i ispod površine sportskog svijeta, pa su svoje mjesto u njegovim zapisima našli i Cico Kranjčar, Josip Kuže, Goran Ivanišević, Ćiro Blažević, Tomislav Židak.
– Kad bi šankovi mogli govoriti, Shakespeare i Dostojevski mogli bi se sakriti. Čega sve tu nije bilo, uz putna pića, najviše znaju konobari i barmeni koji su mi dio ovih anegdota prepričali, a ostatak smo skupa proživjeli i preživjeli. Braća Branko i Vlado Rački, Tonko, Rođo, Roki, Bjonda, Zadro, Marin, King, Đono, Tereza, Žac, Tona, Ivek, Ilija, Micek... Iako sam živio na Trešnjevci, gdje živim i danas, iz centra grada se praktično nisam micao, cijeli život sam tamo proživio – kaže Miljenko Mitrović, koji je prvu knjigu posvetio svom velikom prijatelju Pavi Kremeniću i njegovu "putnom piću".
Zanimalo nas je hoće li nakon čitanja knjige biti iznenađenih i uvrijeđenih, kao nekada kada bi uz prvu jutarnju kavu otvorili novine?
– Sa svim tim ljudima na neki sam način bio u prisnim odnosima, tako da su svi oni dobro znali da znam 90 puta više od onoga što sam napisao pa nisu previše prigovarali jer su znali što bih tek mogao napisati. Znalo je doći do malih kuršlusa, ali ne previše. No, nikada, ali nikada, zbog svojih tekstova nisam izgubio prijatelje...
Čovjeka koji je ispričao tisuće priča pitali smo i postoje li one još uvijek neispričane, kao i one koje nikada neće ispričati.
– Nikad neću pisati o svom prijatelju Josipu Kužeu, ali ću pisati o tajni smrti Ene Begović, o tome tko nije ubio Pukanića, tko je želio ubiti Radu Šerbedžiju, kako me Pero Kvrgić posvađao s Draženom Petrovićem i kako smo spašavali jetru Arsena Dedića!
Još uvijek vrijedi, što trijezan misli pijan govori.