Protekla je godina bila jedna od onih za koje mnogi misle da bi ih bilo najbolje zaboraviti. Ali to je i godina koja neće tek tako proći. Ako nam se “normalan” život počeo urušavati već u ožujku prošle godine, kada smo izgubili kontrolu nad novim virusom koji je munjevito osvojio svijet, “normalnost” nam se neće vratiti sve dok svijet ne pobijedi virus. Na to ćemo očito morati čekati još mjesecima, najmanje do sredine sljedeće godine, možda i dulje.
To znači da će 2020. potrajati još najmanje do lipnja 2021. Zbog toga bi bilo bolje da se suočimo s tom bolnom i “izgubljenom” godinom kako bismo iz tog traumatičnog i jedinstvenog iskustva pokušali izvući neke pouke, pogotovo mi u Hrvatskoj, koji smo uz pandemiju koronavirusa doživjeli i dva katastrofalna potresa, jedan na proljeće i drugi na samom kraju godine, koji su pojačali osjećaj opće nesigurnosti i nestabilnosti. I pandemija i potresi razotkrili su naše brojne slabosti. I jedna i druga katastrofa ponovno su uputile na važnost javnog sektora i često olako prezrene države, pogotovo nakon prošle gospodarske i financijske krize, u kojoj se javni sektor najčešće prikazivao isključivo kao teret realnom sektoru.
Bez državne inicijative i bez snažnog javnog sektora – ponajprije zdravstvenog sustava u koronakrizi, a interventnih službi u potresu – teško je i zamisliti ozbiljnu reakciju na ove dvije katastrofe. Ovih smo dana nakon katastrofalnog potresa koji je izazvao pustošenje apokaliptičkih razmjera na Banovini ponovno svjedočili erupciji solidarnosti. Građani iz svih krajeva Hrvatske, ali i iz susjednih zemlja, pokazali su spremnost da pomognu ljudima u nevolji. Tu su i političari koji pokušavaju ostaviti dojam da kontroliraju potpuni kaos koji je nakon potresa zavladao na pogođenom području, pogotovo u zabačenim selima. Međutim, od ozbiljnih i odgovornih političara u ovakvim se situacijama ipak očekuje puno više od pukog prešetavanja i slikavanja među razvaljenim zgradama. Od njih se očekuju akcija i konkretni potezi države, kao i kratkoročni i dugoročni planovi sanacije šteta. Pojedinačni entuzijazam u katastrofama ovakvih razmjera jednostavno nije dovoljan. Pojedinačne inicijative osim toga uvijek počivaju na improvizaciji, a situaciju u Petrinji i drugim pogođenim mjestima nemoguće je sanirati improvizacijom i pojedinačnim akcijama dobrote i humanosti. Zato je, umjesto improvizacije, potrebna organizacija i krizno upravljanje, koje mora doći od države i državnih institucija, a ne samo od pojedinaca i humanitarnih organizacija, kolikogod njihove pojedinačne akcije bile uspješne i plemenite.
Od Hrvatske bi se očekivalo da je u tome posebno uspješna, s obzirom na to da je Hrvatska danas jedina članica Europske unije s recentnim iskustvom vođenja rata na vlastitom teritoriju, što znači da bi državne institucije i građani trebali znati kako se treba ponašati i kako funkcionirati u izvanrednim situacijama i egzistencijalnim krizama. Čini se, na žalost, da je Hrvatska i taj ratni kapital – jedan od rijetkih koje je valjalo sačuvati – proteklih godina uglavnom zanemarila i izgubila, iako naša politika istodobno ustrajava na pasioniranom obilježavanju i slavljenju svake važnije ratne obljetnice. Hrvatska je za teških ratnih godina naučila kako organizirati funkcioniranje zdravstvenog sustava i u nemogućim okolnostima, pod granatama, naučila je živjeti s desecima i stotinama tisuća prognanika i izbjeglica, najprije iz Hrvatske, a zatim i iz Bosne i Hercegovine, znala je organizirati ekonomiju u ratnim prilikama, znala je osigurati opskrbu stanovništva, jer bolesni su bili zbrinuti, a gladni nahranjeni.
Što nam se u međuvremenu dogodilo da je Hrvatska nemoćna i izgubljena pred svakom ozbiljnijom krizom? Iako je od potresa u Zagrebu prošlo nešto manje od godinu dana, u tom je periodu više napravljeno u političkoj instrumentalizaciji i eksploataciji te krize – i to lansiranjem čelnika Fonda za obnovu Zagreba Damira Vanđelića u izvjesnog HDZ-ova kandidata za gradonačelnika Zagreba – nego u obnovi porušenog u potresu, a sada bi građani Petrinje trebali povjerovati obećanjima o brzoj obnovi njihovih domova. Situacija je slična i kada je riječ o zdravstvenoj krizi. Hrvatska je od proljeća prošle godine, kada je bila primjer dobrog upravljanja koronakrizom, do danas postala jedna od najgorih članica EU po gotovo svim kriznim parametrima – bilo po incidenciji zaraze, bilo po smrtnosti. I u tom je slučaju – kao, uostalom, i u slučaju sanacije posljedica razornog potresa – potreban vjerodostojan plan upravljanja krizom, koji Hrvatska, čini se, nije imala. Iako je sve upućivalo na zaključak da će drugi val biti opasniji i smrtonosniji od prvoga, hrvatska je politika ponovno improvizirala, propustivši donijeti odgovarajuće mjere, koje su mogle usporiti širenje zarate i spasiti ljudske živote.
Slično je i s potresom, koji je usto i upozorio na zastrašujuću zanemarenost i zapuštenost potresom najpogođenijeg dijela Hrvatske. Područje Petrinje i Banovine samo je 50-ak kilometara udaljeno od Zagreba, a čini se kao da je riječ o drugoj zemlji i drugom svijetu. Problem je što u Hrvatskoj postoji puno takvih gradova i sela, koji su nakon devastacije u ratu doživjeli dodatnu devastaciju i depopulaciju u miru. Hrvatska se politika ponaša kao da je Hrvatska samo Zagreb i još možda nekoliko urbanih centara na obali, dok za to vrijeme ona druga Hrvatska, zanemarena i zaboravljena, doslovce propada. Na potezu od dalmatinskog zaleđa preko Like pa sve do Karlovca i dalje prema Banovini i Slavoniji proteže se ta druga Hrvatska, koja se ne vidi iz Zagreba, Rijeke i Splita, niti se može vidjeti s autocesta. To je Hrvatska napuštenih sela i naselja, koja su najprije bila “hrvatska” ili “srpska”, a danas su prazna i ničija, s oronulim zgradama i pustim ulicama, na kojima i dalje postoje prometni znakovi koji rijetke vozače obavještavaju o njihovim imenima i ograničenjima brzine, iako više nema ljudi zbog kojih su ta ograničenja uvedena. Vladajuća politika u protekla dva i pol desetljeća, i jedne i druge najveće stranke, odgovorna je za takvo stanje. Za zanemarivanje, za korupcijski model vladavine, za vlast koja služi partijskim elitama, kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini, a ne građanima. To je naša najveća tragedija, a ne potres i pandemija. I to je razlog zbog kojeg se Hrvatska krizama i katastrofama više ne može suprotstaviti kao ozbiljna i odgovorna država.
I lijevo-liberalni novinari počeli hvalit tuđmanizam, dane slavne,dane ponosne? Samo polako,svi će te vi postat neki novi "preobraćeni"Tomac ili Milanović. Danas predsjednik Milanović nalikuje više Tuđmanu od njegove "političke djece". Jasno da je sve funkcioniralo devedesetih.Tad se znalo "tko kosi,a tko vodu nosi"!I čija je zadnja za sve. Ovo danas je javašluk! Najkrivlja je intelektualna Hrvatska.Kad je netko čuo da se HAZU javi? Da su s ekonomskog fakulteta uputili kritike ekonomskog smjera zemlje? Ili ponudili pomoć?Kad je pravni fakultet organizirao neki panel,javnu raspravu na temu reforme pravosuđa i državne uprave? Kad je netko čuo Crkvu da spominje neki novi "grijeh struktura"? Diletantizam,neznanje,apatija,poltronstvo uvuklo se u sve pore društva! Zamisli ,Miro Tuđman drži stranu Plenkoviću i ruši sve ono što je njegov otac stvarao devedesetih? Što ti treba više od toga?? Nestalo je ljudi,vizionara,domoljuba,srca - ostali su samo beskičmenjaci i kukavice!!