Dok je Zlatko Vitez bio Tuđmanov ministar, mnogima je isposlovao putovnice, posve netočno i zlurado neki govore da ne voli Srbe.
DJEVOJKE U KALIFORNIJI PLAČU ZA HRVATIMA
Restoran Vinodol, zubarska ordinacija Dvojković (srpanj, 2022.)
U eri kiselih krastavaca, kad su ljetne vrućine i požari glavne vijesti, iznenadiše me Amerikanci.
I eto novih priča. Da se narugam krastavcima.
U restoranu Vinodol, u kojem gazduje moj stari znanac Dražen Boban, na ručku Marko Žagar, nekoć najvaterpolist Amerike, i njegova lijepa i simpatična supruga Marina.
Na drugoj strani stola Marin Dašić, hrvatski vaterpolski reprezentativac (nedavno i sam najbolji igrač u SAD-u) i Nikola Miljenić, naš plivački olimpijac.
Uz njih zajednički prijatelj Amerikanac Branko Borgudan.
Pijuckamo i smijemo se.
Prepričavamo anegdote.
– Napuštam mladost i odlazim u Lille, koji trenira Petar Kovačević. Stvara se jaka momčad – kaže sad već bivši mladostaš i najbolji strijelac "žabaca".
Njegov prijatelj Nikola Miljenić završio je studije u L. A.-u i vrnuo se u Hrvatsku.
– Jedne su Olimpijske igre iza mene. Sad se pripremam za druge – kaže Nikola, sin bivšeg ministra pravosuđa Orsata Miljenića.
I Nikola i Marin bili su ljubimci američkih tinejdžerica.
– Djevojke u Kaliforniji proglasile su dan žalosti kad su ova dvojica zgodnih i stasitih momaka napustila L. A. – uz osmijeh će Branko i Marko.
– A još kad cure čuju da Nikola i odlično kuha, bit će mnoštvo kandidatkinja za Orsatovu snahu – dodaju.
A onda sam malo počeo laprdati ja.
Čestitao sam Marku i Marini osmu godišnjicu braka, koju su proslavili u Međugorju, pa počeo s pričom o Johnu Wayneu i vaterpolistima komunistima.- To je prvo poglavlje knjige "Tajne putnih pića", koju su ponijeli u Ameriku.
Kako su svi u društvu, osim doktorice Marine, znali Duleta Antunovića, ispričah im anegdotu o svom starom prijatelju.
Duleta je početak rata zatekao na klupi Partizana. Brzo se vrnuo u Zagreb i postao prvim izbornikom vaterpolske reprezentacije.
Često smo u Charlieju i Gavelli ostajali do totalnog ljuljanja.
Kad je grunula bomba ispred američke ambasade, postavili su ježeve. Policajci su u gluho doba jutra zaustavili Duška u "totalki".
– Gospodine, otvorite gepek!
Dule je na jedvite jade izronio iz auta i dogegao se do gepeka, no nikako ključem nije uspijevao pogoditi bravu.
– Vi ste, gospodine, pijani – konstatirao je policajac.
– A dašta sam!
– Dajte mi dokumente.
Jedva je pronašao vozačku, u kojoj je na ćirilici pisalo: Dušan Antunović. Bulevar Lenjina 185, Beograd, Srbija
Policajac u šoku.
– Što vi radite u Zagrebu?
– Ja sam izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije.
– Ma ti si moj kurac, a ne izbornik – ljutito će policajac i nazove postaju iz koje su potvrdili da Dule govori istinu.
Smekšao se policajac pa ponudio da ga vozi doma.
– Hvala, ne treba. Nije prvi put da vozim pijan.
Rekoh im kako se Duško na mene ljutio kad bih mu govorio:
– Fućkaš sport u kojem dresove nose na glavi!
Shvatim da previse pričam. Zatvorim gupček.
Idem po knjige koje su otputovale na more pa u Ameriku. Sretno.
Ni slutio nisam da ću u zubarskoj ordinaciji Drage Dvojkovića pronaći nastavak američke priče.
U čekaonici naletim na Veljka Tukšu i njegovu suprugu Dunju.
– Živimo u Americi. Ja sam u mirovini, a Dunja radi kao učiteljica – reče mi bivši igrač Dinama i prisjetimo se anegdota iz njegovih igračkih dana.
Kad je zaprosio svoju lijepu Dunju, Veljko se otisnuo do uprave kluba k tadašnjem direktoru prof. Marku Juriću.
– Ja bih da mi isplatite ratu ugovora jer se ženim.
– Nemoj, Veljko. Premlad si za brak. Što će to tebi? Iskoristit će te neka – pokušavao ga je odgovoriti prof. Jurić.
– Direktore, uzalud me odgovarate. Već sam djevojku zaprosio i pristala je.
– Pa tko je mlada? – znatiželjan je bio Jurić.
– Vaša kćerka Dunja.
Možete zamisliti facu budućeg punca koji ga je odgovarao od ženidbe. A kasnije je bio jako ponosan na zeta.
Kad bi Cico Kranjčar iz solo akcije zabio golčinu, Jurić bi na tribinama uskliknuo:
– Jeste vidjeli kako mu je Veljko dodao loptu iz auta?!
Na gostovanjima je direktor Jurić dozvoljavao prvotimcima Dinama da imaju pravo potpisa na račun za jedno piće.
Fakini Kuže, Čedo, Bonić, Džemo… brzo su se sjetili da piju i jedu koliko ih je volja i falsificiraju Tukšin potpis.
Kad je profa vidio sto računa s potpisima svoga zeta, nije se oglašavao.
Priča i prisjećanja koliko te volja.
Rastajemo se.
I tko zna kad.
I tko zna gdje.
NEMA SALOONA, KARAKE, GAVELLE
Šetnja gradom (srpanj, 2022.)
Neki dan u Karaki pomažemo Pavinoj supruzi Blagi u transportu frižidera.
Bruno i ostali "gusari" napustili brod pa utroba kultnog kafića zjapi prazna.
Čeka novog gazdu.
Tuga.
Predlažem čelnicima Dinama da preuzmu Karaku pa naprave kafić – muzej posvećen generaciji '82.
Da ne propadne.
Da se ne ugasi.
Saloon su davno barbari razvalili pa Srezovići pokušavaju spasiti što se spasiti da.
Možemo! sigurno može izdati minimalne tehničke uvjete što bi bilo dovoljno da jedna istinska znamenitost Mandušina grada ponovno proradi.
Vratite gradu najstariji disko ovog dijela Europe!
Ili mijenjajte Možemo! u Ne možemo!
I Gavella je godinama zaprta.
Otkako je Pavo odletio tamo gore, kultni lokal kao da je nestao skupa s njim.
Valjda bumo otprli lesu najesen – optimist je ravnatelj Dražen Ferenčina.
I sam sam optimist.
Fali nam to okupljalište glumaca, sportaša, glazbenika, boema i simpatičkih gradskih "klošara".
Toliko o tome, a sad evo još nekoliko srpanjskih ficleka:
1.
Nenad i Predrag Raos su blizanci i moji stari prijatelji. Godinama međusobno ne komuniciraju.
Kažu da i tantijeme od tate Ivana za "Prosjake i sinove" stoje nedirnute u banci.
Braća nikako da se dogovore.
– Gdje je Predrag?
– Na Hvaru.
– Otiđi tamo pa se pomirite.
– Vraga, kad bi se pojavio tamo, on bi se pravio da me ne poznaje.
Očito ništa od moje mirovne misije pa ispričam Nenadu vic o blizancima:
Fata i Suljo dođu kod doktora i kažu da su dvojajčani blizanci.
– U čemu je problem? – pita doktor.
– U tome što su oba jaja kod Sulje.
2.
Ispred Milčecova parka sretoh i jedva prepoznah glumca Dražena Kühna.
Sijeda izobličena brada, a la Luko Paljetak.
– Novi imidž? – trznem ga.
– Ma jok. Snimam kod Hitreca film za djecu u kojem igram starog djeda.
3.
U Sherlocku na kavicu često svrati Milan Šečković. Lista Večernjak, a ja ne izdržim da ga ne pitam:
– Zašto ne otvoriš Zagorec u Frankopanskoj? Propada i postaje ruglo u centru grada.
On odloži novine i pokaže mi srednji prst.
– Nisam lud. Platio sam ga pet milijuna eura pa mi ne pada na pamet da budem gazda gostionice.
KAKO JE CIGO POSTAO HRVAT
Opatovina (srpanj, 2022.)
I treći pokušaj da odgledam "Svoga tela gospodar" na Opatovini propada.
Premijera krcata. Subota obara rekord gledanosti.
U utorak bez praznog mjesta.
Gledam i slušam iz Vitezova vugleca kako ljudi na tribinama guštaju. Smiju se, a ja opet brbljam sa Zlatkom.
Kad sam ugledao prelijepu Tenu Nemet Brankov, prisjetismo se vremena kad je Vitez pripremao njezina tatu Slavka Brankova-Cigu za prijamni na Akademiji.
Cigin raskošni talent i Zlatkova glazura odmah su uočeni.
Cigo je primljen.
A onda problem s ispunjavanjem indeksa. Došla na red rubrika – narodnost.
– Zlatkić, kaj da napišem?
– ?
– Pa ja sam z Varaždina, tu sam se i rodil, kajkam. Napisal bum da sam Hrvat.
– Napiši kak se osećaš.
Naš ti Cigo upiše u indeks Hrvat i sretan odjuri u Varaždin da se pohvali tateku.
– Primljen sam!
– Bravo, sine. Čestitam! – uzvrati tata Miloš, oficir JNA i zvezdaš.
A kad otvori indeks i ugleda ono "Hrvat", počne mu se pušiti iz uha.
– Ko ti je ovo napisao?
– Pa sam!
– Ko ti je pomagao?
– Pa Zlatkić.
– E pa nek te on i školuje!
I bogami Vitez ga je i odškolovao.
– Kaj odškoloval... Šlepal sam ga celi život – reče mi histrionski mag.
Inače za Viteza posve netočno i zlurado govore da ne voli Srbe.
Kažu da mu je i nadimak "nacek" zbog toga. Totalno pogrešno.
– U ono ratno vrijeme bil sam bez posla zbog imena i prezimena. Čak mi ni moj kum, vrlo utjecajan u kazalištu, ni dal da delam. Samo me Vitez redovito ubacivao u sve histrionske predstave. Kad je osetil da nemam penez za režije, znao mi je unaprijed platiti dvadesetak predstava. To mu nikad nebum zaboravil. Pokazal se čovjekom u teškim vremenima – često mi je ponavljao glumac Slobodan Milovanić.
Veliki dinamovac. Kajkavac. Trešnjevčan. Moj prijatelj. Omiljeni filmski glumac Nikole Babića i Vinka Brešana. Ima tu još priloga za priču.
Ratno vrijeme. Na Opatovini "Diogeneš".
Jedan gledatelj promatra plakat i čudi se:
Dragoljub Lazarov
Edo Vujić
Danko Ljuština
Žarko Savić
Mladen Crnobrnja
Slobodan Milovanović
…
Čita i glasno komentira:
– Gdje ih je ovoliko pronašel?
I još jedna scena koju na Opatovini ne zaboravljaju.
Poznati, vrlo poznati glumac malo se zaigrao na šanku prije predstave pa galami:
– Ja ne bum glumil sa srbekima.
Sluša to Vitez sa strane pa, kad je ponovio isto, odvali mu šamarčinu da je odletio preko šanka.
Brzo se skubicirao i pravac na scenu.
Kad je bio Tuđmanov ministar, tolikima je isposlovao putovnice da mi je zajednički prijatelj Ivo Vuković jednom prilikom rekao:
– Vitez je hrvatski Schindler!
Ima ih puno koji to mogu potvrditi.
P. S.
Sutra opet idem na Opatovinu.
Nadam se da će u ovom toplotnom udaru bar jedna "šamrla" biti slobodna.
Što si srbeki baš toliko talentirani da su baš oni bili glavni glumci u Zagrebu? I ne samo glumci. Novinari, oficiri, milicajci, direktori?