Prije nekog vremena, na jednom britanskom forumu javila se iznervirana majka. Njezino trogodišnje dijete udarilo je glavom u stup pa ga je dovela liječniku obiteljske medicine. Dijete su pregledali, nije bilo traga neurološkim ozljedama, i kad je već mislila da je liječnik završio s pregledom, on je zatražio da skine dijete kako bi mu pregledao tijelo.
Majci to nije bilo po volji pa je – u doba sveprisutnog zazora od mogućih neprimjerenih doticanja – iznervirano tražila da pregledu nazoči i medicinska sestra. No odgovor koji je dobila od drugih forumaša bio je miljama daleko od njezina razmišljanja. Hvalili su liječnika kao savjesnog, objašnjavajući da je riječ o protokolu, da svako dijete s ozljedom, pogotovo glave, mora biti pregledano da se vidi ima li znakova zlostavljanja.
Roditelj ili odrasli koji je doveo dijete a priori smatra se potencijalnim zlostavljačem dok se ne pokaže drukčije, a sve u svrhu zaštite djeteta. Koje ima svoja prava i država ih štiti, bez obzira koliko to roditeljima bilo mrsko. Roditelja ima svakakvih, krvna veza – koliko se god neki trudili definirati obitelj preko te poveznice – ne jamči da će pružiti najbolje djetetu. Još je svima u sjećanju dečkić, nazvan beba P, kojega su mama, njezin partner i njegov brat mlatili i ubili.
Ozljede su mu ponekad prekrivali – čokoladom. Indignacija je bila k tomu veća jer je Velika Britanija poznata kao država u kojoj je relativno lako “izgubiti” djecu. Prijava susjeda ili drugih roditelja rezultirat će ulaskom sustava u obiteljski dom i vrlo često izmještanjem djece po kratkom postupku. Tek kasnije će roditelj dokazivati da su uvjeti života u redu i da je sposoban brinuti se o djeci.
Nemali broj puta socijalne radnike nazivaju otimačima djece, ali se u posljednje vrijeme uvriježilo mišljenje da je bolje slušati službu i, koliko god to nekad bilo teško, surađivati. Zaštita djece je apsolutni prioritet i u tome mora sudjelovati cijelo društvo i cijeli sustav, od škole, liječnika i susjeda do socijalnih službi i policije. Neke države odlučuju griješiti na strani opreznosti, pušući i na hladno, druge i dalje smatraju da je primarna obitelj sveta.
No svako zlostavljanje ima ime i prezime, kako djeteta, tako i svih onih koji su donosili odluke o njegovoj sudbini, bilo da ga nisu dobro pregledali, da nisu reagirali na plač ili povraćanje, ili pak da su pogrešno procijenili rizik od roditelja koji uništavaju pa i ubijaju djecu.
Ravnateljica Centra za socijalnu skrb u Osijeku Ivka Kaurinović i ravnateljica Centra za pružanje usluga u zajednici - Klasje Miranda Glavaš-Kul o smrti bebe u dječjem domu
Nad onim što se događa u Velikoj Britaniji u svezi otimanja djece od državnih službi zgraža se cijela Europa. Čak se i neke serije na HBO u dotiču te teme.. Zazivati takav sustav otimačine djece u Hrvatskoj mogu samo neprijatelji djece.