Bila je to jedna od ljepših obiteljskih uspomena. Sredina osamdesetih, a šestogodišnji Karlo s roditeljima kod familije u Njemačkoj. Zajednički izlazak i usputni susret s aparatom za kockanje. Dječaku su se trenutačno oči zalijepile za šarena svjetla i sličice što iskaču nekim svojim redom. Netko od odraslih, zabavljen očitom dječjom fascinacijom, u Karlovo ime ubacio je jedan žeton. Početnička sreća se iskazala, mašina vraća sto maraka! Bilo je to prije 35 godina, ali Karlo se živo sjeća svega, pa i cike i općeg veselja zbog neočekivanog dobitka.
Danas se taj Siščanin pita je li ta epizoda imala ikakve veze s tim kako je poslije krenuo njegov život ili bi sve bilo isto i da nije bilo tog susreta s, u dječjim očima, magičnom mašinom. Kako god, rano je ušao u sivu statistiku ovisnika o kocki. Službene brojke kažu da broj kockara ovisnika u Hrvatskoj premašuje 40.000, i to sa stalnom tendencijom rasta. Karlo vjeruje da je ta brojka barem dva-tri puta veća od službene, pogotovo od kad se u taj porok može zagaziti i bez da se ustane iz naslonjača u dnevnoj sobi, putem interneta.
Sam nije imao tu komociju, ali poker aparati su i devedesetih bili vrlo dostupni, u lokalnim kafićima. Dobro ih je upoznao još kao dijete. Već od svoje jedanaeste godine povremeno s jednim, dvojicom prijatelja zalazi u takve kafiće i smjenjuje se za poker aparatom, a sa šesnaest-sedamnaest mu više nije trebalo društvo i mjesta na kojima se ostavlja puno više od novca kreće posjećivati otprilike jednom tjedno. U svojim dvadesetima ozbiljno je zaglibio, već u 21. dospio je do faze da troši više nego što može privrijediti, a od tada datira i prvi kredit u nizu uzet da podmiri kockarske dugove. Ali i da od najbližih sakrije što se događa. Ukupan kockarski staž danas mjeri s dva desetljeća.
– Najgora, najteža, ma najodvratnija ovisnost – teško je četrdesetogodišnjem Karlu Gradišaru i naći prave riječi da opiše košmar koji je prije punih pet godina ostavio iza sebe.
– Ne tražim opravdanja, ali bilo je to odrastanje u ratnim godinama i u ratnom području... Uzbune i podrumi, granate, oklopna vozila i tenkovi ispred kuće... Odjednom, više ništa nije bilo isto. Nestala su i neka djeca s kojima sam se igrao, raštrkala se po svijetu... Godinu dana sam i sam bio kod rodbine u Njemačkoj. Kad se na sve to nadoveže pubertet, poneka neuzvraćena simpatija, osjećaj da niste prihvaćeni u društvu... lako je skliznuti u neku ovisnost. Bilo je u to vrijeme puno toga što dječji mozak ne razumije i ne može obraditi. Pa ni sad nisam siguran što je bilo uzrok i pogrešno, ali definitivno je zbog kocke puno toga otišlo ukrivo... – kazuje Karlo, kojem djetinjstvo nije olakšala ni činjenica da su mu se roditelji razveli.
Ali zato mu je ulazak u svijet kocke donekle olakšalo i to što je imao više od vršnjaka. Uvijek je raspolagao džeparcem, majka s kojom je živio dobro je zarađivala, a priskakali su i baka i djed. U početku su to, naravno, sve bile sitne svote. Ali, sada zna Karlo, za ući u problem s kockom dovoljno je i deset kuna. Iako, u toj dobi nitko ne shvati da ima problem, eksperimentiranje s poker aparatima u rangu je s prvom zapaljenom cigaretom, ispijenim pivom.
– Da, sve to skupa bilo je u početku neka vrsta nezrelog dječjeg frajerisanja, način da se bude zanimljiv i prihvaćen u društvu vršnjaka. Poslije vam, pak, društvo i ne treba, čak postaje suvišno... – započinje Karlo priču o najmračnijem dijelu svoga života.
– Sada kad gledam na to razdoblje, vidim da je to zapravo bio neki bijeg od stvarnog života i svakodnevnih problema, povlačenje u samoću. U tom vječnom polumraku, bez prozora i bez satova, sami ste, ne znate je li dan ili noć, niste u realnosti, grozničavo maštate o dobitku, uglavnom gubite i stalno iznova i iznova pokušavate. Što je najgore, mene porazi u toj prvoj ozbiljnijoj kockarskoj fazi nisu obeshrabrivali. Bavio sam se sportom, igrao tenis i čak u dječjoj dobi imao rezultata na državnoj razini, i jednako sam se srčano počeo nadmetati i s aparatima. Naravno, bez rezultata. Povremeno dobijete, ali zapravo nikad niste na dobitku, jer stalno igrate dalje. Ili su vam dugovi veći od dobitka, ma koliki on bio, ili jednostavno želite više. Izgubljene svote u moje su studentsko doba poprilično narasle. U to vrijeme sam, inače, i radio, preko tjedna u djedovoj firmi, a vikendima u disku. Ali, teško je izdržati tempo u kojem ste na kraju mjeseca kratki za deset ili petnaest tisuća kuna izgubljenih na kocki. Malo tko tu stane, pa nisam ni ja i počeo sam posuđivati novac, dizati manje kredite da pokrijem dugove i namaknem za dalje. Paralelno sam živio i normalan život, izlazio s društvom, zabavljao se, imao djevojke...
U tome možda i jest najveće prokletstvo kocke. Na narkomanu ili alkoholičaru relativno se brzo vidi da nešto nije u redu. Kockar, za razliku od njih, može dugo skrivati svoju ovisnost, zadužiti se, povući za sobom u problem jako puno ljudi, a da ni najuža obitelj ne primijeti što se događa. Tako je bilo i u mojem slučaju, najbližima je postalo jasno o čemu se radi tek kad sam i ja sam uvidio dokle sam dogurao i priznao si da imam problem. Ali, vjerujte mi, kad to kockar shvati, u tom je trenutku već dužan najmanje 50.000 eura – govori iz iskustva Karlo, kroz čije je prste za kockarskim aparatima iscurilo puno, puno više od te svote.
Posljednje dugove još uvijek plaća, potrajat će još koju godinu da dođe na nulu, ali više mu ne pada na pamet pokušati riješiti se duga kraćim putem, za kockarskim stolom.
– Ma kakvi, sretan sam da sam se tog pakla riješio. Gledajte, moj prvi kredit koji sam uzeo da vratim dugove bio je 10.000 kuna, a kada zbrojim koliko sam u međuvremenu potrošio na kocku, plus svota koja mi je preostala za vraćanje, to će na kraju sigurno biti oko 800.000 eura. Iza mene je dvadeset godina aktivnog kockanja, dvadeset godina dvostrukog života u kojem se sve vrtjelo oko novca i kocke. Već sam se i oženio, dobio dijete, a i dalje sam lijegao i budio se samo s jednom mišlju, imam li novca za kockanje i ako nemam, gdje i kako ga nabaviti. Živite u noćnoj mori, pod pritiskom poznanika kojima ste dužni, banke kojoj morate vraćati kredit, kamatara koji više ne žele čekati, želje da ponovo zaigrate i krug se ne zatvara, svaki put iznova opet ulazite klubove s aparatima, kasina, kladionice i, na kraju, u novi dug. Nebrojeno sam se puta vozio na posao, a u glavi mi se vrti samo jedna misao: kako nabaviti novac. Pod pauzom to riješiš.
Pravi, okorjeli kockar laže, mulja, i na kraju se uvijek nekako snađe. Presipate iz šupljeg u prazno, ali postanete prilično vješti u tome. Inače, ja sam cijelo vrijeme radio, imao solidan posao i solidna primanja kao i sada. Naravno, to nije bilo dovoljno. Novca kockaru nikad dosta, pa sam pored svog posla radio još koješta. Dosta sam trgovao, i to autima, slikama, zlatom, umjetninama, vrijednosnim papirima... Prodao sam i od svojih stvari sve što se moglo. Na bubanj je otišao čak i dragocjeni zlatni sat moga djeda, koji bi na nekoj aukciji možda postigao cijenu i više od deset tisuća eura, a ja sam ga nekom mešetaru dao za svega nekoliko desetaka eura samo da bi taj dan imao s čime ući u kockarnicu... – žali Karlo za tom uspomenom, svjestan da je bio u vrzinom kolu iz kojeg ga nije mogao izvući niti jedan posao.
– Da, što god sam radio i poduzimao, u biti se ništa nije mijenjalo, novac je dolazio i još brže odlazio. Sve vrijeme pomalo sam vraćao dugove, ali stalno sam upadao u nove. Bile su to mučne godine u kojima me zapravo ništa nije zanimalo osim kocke. Tih košmarnih dana ne bih uopće jeo, spavao, ne bih se tuširao... A kad sam napokon u jednom trenutku stao i izračunao da na raznim stranama dugujem ukupno milijun kuna, e, tu je napokon lagano krenulo i otrežnjenje. NIkad nisam imao namjeru nekoga prevariti, zakinuti, ali shvatio sam da sam se zakopao i da je sve manje načina da dođem do novca. U to vrijeme su me već prijatelji zaobilazili u velikom luku, kretao sam se u krugovima sličnih ljudi, među kamatarima i po bankama. Toliko sam dobro upoznao naše banke i financijski sustav da bih mogao raditi u HNB-u – šali se Karlo, kojem je veliki teret s pleća pao kad je o svemu počeo govoriti.
Brak mu je u to vrijeme već bio na klimavim nogama, ali dobio je podršku na mjestu gdje nikad i nije izostala, od majke.
– Slutila je ona i prije, sumnjala, u strahu od strašne istine nije se puno puta ni usuđivala ništa pitati, a niti bih joj ja tada rekao svu istinu – iskren je Karlo, za kojeg je borba tek počinjala.
– Kockao sam iza toga još nekoliko godina. Ali sve teže sam podnosio takav život. To su dani i dani kad nemate što donijeti kući gdje vas čekaju žena i dijete, niste ništa jeli, nemate ni za cigarete i idete doma pokisli. Ne vesele vas više ni dobici, jer kad kockate patološki, uvijek na kraju gubite. Uostalom, ni jedan dobitak, ma koliki bio, nikad nije dovoljno velik da povratite sve što ste prije izgubili. Moj najveći dobitak bio je, inače, 73.000 kuna. Cifre od deset, dvadeset tisuća kuna vam s vremenom prestanu išta značiti, a onda u nekom trenutku uvidite i da pripadate skupini mračnih, ofucanih i neurednih ljudi, smrdljivih od duhanskog dima, koje jedino zanima hoće li imati sutra za kockarnicu. Osjećao sam da to više neću moći dugo izdržati, mislio sam da će me od tolikog stresa jednog dana strefiti srčani ili nešto drugo – kaže Karlo kako se bližio trenutak kad je napokon kockanju rekao definitivan kraj.
Za dijete razvedenih roditelja na koncu je bio ključan kraj njegova vlastitog braka. Tu zajednicu više nije mogao spasiti, ali nije želio da njegova Kiara odrasta poput njega, uz samo jednog roditelja, dok se drugi samo povremeno pojavljuje kao neka usputna, nevažna figura. Odvikavanje od poker aparata, ruleta, kartanja, kladionica... nije bilo ni lako ni jednostavno. Ponovno mu se prikrala i stara znanica, koju je upoznao u momačkim danima, anksioznost, ali odluka je bila čvrsta, a Karlo se nije libio ni potražiti pomoć. Opet je, reći će, velika potpora stigla i od majke, a nit vodilja, glavni motiv i inspiracija, bila je njegova, u tom trenutku, mala, šestogodišnja djevojčica.
Borba sa samim sobom isplatila se. Danas Kiara živi s njim, mamu viđa redovito, a dani su nalik svakodnevici u svim sretnim obiteljima. S tim da u njihovu, zbog potresa koji je oštetio kuću u kojoj je živjela Karlova majka, pripada i Kiarina baka.
– Dosta nas je taj potres uzdrmao. Trese i dalje povremeno, ali, život ide dalje, a moji dani sada izgledaju posve drugačije nego nekada. Ustajem u sedam, donesem drva, naložim peć, budim kćer da se sprema u školu, spremam doručak, mami koja se oporavlja od korone dam lijekove, vodim kćer u školu, popijem čaj s mamom i dogovaramo se što ćemo za ručak. Radim od doma i onda sjedam za laptop, poslijepodne idem po kćer, vodim je na tenis ili ples, ide i na instrukcije iz engleskog, ako treba pomažem oko zadaće, igramo se našim kućnim ljubimcem, malim zekom... A ako je lijepo vrijeme, ponekad odemo negdje biciklima, često zajedno idemo u nabavu... Navečer pogledamo neku smiješnu seriju, a kad smo raspoloženi, snimamo za naš Tik-Tok kanal na kojem imamo gotovo 10.000 pratitelja – opisuje svoj novi život Karlo, koji ima i svoj YouTube kanal Karlitov život.
Kanal je posvećen stvarnim događajima i iskustvima iz njegova života. Karlo koji je danas bez ijednog poroka, ostavio se i cigareta, ne pije čak ni kavu, na kanalu iskreno i optimistično govori o svojoj borbi s kockom, ovisničkim epizodama o marihuani i alkoholu, problemima s anksioznošću, ravnopravnom roditeljstvu i tatama kao važnoj karici u dječjim životima.
– Živimo lijepo i mirno – reći će zadovoljno Karlo, koji je svoj YouTube kanal otvorio samo s jednim razlogom.
– Volio bih pomoći ljudima koji su zaglibili u porocima kakve sam ja imao. Malo me je u zadnje vrijeme u snimanju usporila korona, svi smo je prošli, donijela nam ju je Kiara iz škole. Ali, nastavit ću s videima. Kad bih uspio pomoći i samo jednom čovjeku, bio bih prezadovoljan – poručuje Karlo Gradišar.
