Još se i danas često citira govor Winstona Churchilla koji je 10. studenoga 1942. rekao: "Ovo još nije kraj. Nije čak ni početak kraja. Ali je možda kraj početka." Churchill je to izjavio nakon Druge bitke kod El Alameina u Egiptu, u kojoj je Bernard Montgomery pobijedio njemački Afrički zbor Erwina Rommela. Više povjesničara drži da je ova bitka, uz Bitku za Staljingrad, bila prekretnica tijekom Drugoga svjetskog rata te da je u velikoj mjeri pridonijela konačnom porazu nacističke Njemačke.
Danas se u našem susjedstvu vodi posve drukčiji rat, čije će posljedice i ishod još dugo ostati nejasni. To je stanje u Srbiji, osobito nakon već dvomjesečnih masovnih studentskih prosvjeda protiv režima Aleksandra Vučića, koji su kulminirali općim štrajkom u petak, kada su im se na ulicama priključili deseci tisuća ljudi po cijeloj Srbiji. Vučić je prvi put dramatično uzdrman, postaje sve nervozniji i agresivniji. Kako bi kontrirao prosvjednicima, isti je dan u Jagodini sazvao svoj miting koji je doživio potpuni fijasko. No Vučić još uvijek ima sustav iza sebe, medije, jaku mrežu podrške i mnoge koji su plaćeni da budu uz njega. Također, ima i mnogo nepismenih koji ga podržavaju, što se najbolje vidjelo po posjetiteljima u Jagodini. On prvi put nema adekvatan odgovor na prosvjede i zahtjeve studenata. Jer on se nametnuo kao vladar Srbije, prigrabio sve izvršne ovlasti koje inače po Ustavu nema, odlučuje o životu i smrti, a koruptivna i mafijaška mreža u sprezi je s vlasti. I sad ga studenti totalno ignoriraju i poručuju mu da on nije nadležan za njihove zahtjeve. Vučić osobno ne vidi sebe kao običnog čovjeka koji bi jednog dana mogao napustiti vlast i mirno piti kavu među običnim ljudima, kao što primjerice danas može Boris Tadić.

došao bude neki drugi ili vuk vučurović ili vučemilović ili tko zna koja vučina mada to mene osobno šta se tiče srbije ni malo ne brine