- Sve je u našem kampu bilo uobičajeno. Radilo se, međuljudski odnosi izvrsni, Libijci prijateljski raspoloženi. A onda, mislim da je bio ponedjeljak, čuli smo za nemire u zemlji. Nastavili smo raditi sve dok poslodavac iz američke tvrtke nije zaustavio proizvodnju. Počela je evakuacija strojeva i opreme milijunske vrijednosti. Odlučeno je da i mi napustimo zemlju. Bilo je različitih kombinacija – cestom pa avionom do Tripolija, avionom u Hrvatsku... Onda je stigao mail da krećemo 25. veljače poslijepodne – priča Karlovčanin Hrvoje Žakula, radnik Geofizike, koji je iz Libije, iz Zellaha, stigao u subotu navečer.
U kampu, nedaleko od toga grada, bio je od 25. siječnja. Drugi put, prvi put je otišao u rujnu prošle godine i proveo 74 dana.
Konvoj spasa
– Odlično je bilo. Čovjek se oduševi atmosferom koja vlada među radnicima, i nama iz Geofizike, i Libijcima. Ljubazni su, srdačni, pošteni, prijateljski raspoloženi... Takvi su bili sve vrijeme. Kad smo odlazili iz kampa, plakali su – kazuje.
Iz svojeg kampa krenuli su u konvoju vozila, u prošli petak prema aerodromu u Zellahu.
– Na jednom kontrolnom punktu prvi smo put vidjeli ljude s puškama - prisjeća se Žakula.
Avionom su došli u Tripoli. Prošli su kontrole i sjeli u avion za Hrvatsku.
– Dolili smo gorivo, a onda smo čuli da neće pustiti da poletimo dok ne platimo 6000 dolara. Počeli smo skupljati novac, ali navodno je to riješio netko iz našeg veleposlanstva - kaže Žakula.
Goriva ipak nije bilo dovoljno, pa je avion sa 108 putnika umjesto u Zagreb sletio u Split.
– Pomislio sam: "Evo me doma, sad mogu i pješice!" Čekali smo oko dva i pol sata i poletjeli u Zagreb – opisuje otkrivajući da je u svemu bilo najteže znati da se njegova obitelj brine za njega.
Kada je, oko 23 sata, avion sletio na Pleso, u zagrljaj mu je potrčala supruga Manuela.
Neću te pustiti natrag
U tri godine braka, kaže, prošli je tjedan bio najteži.
– Čuli smo se mi, on je tvrdio da je sve u redu, da ne dižem paniku, ali... Pokušavaš se kontrolirati. Izvana sve izgleda u redu, a iznutra se raspadaš.
Neopisiva je to bol i onaj tko to nije prošao ne može ni zamisliti kakva je – kaže. Hrvoje, elektrotehničar koji u zemlji nije nalazio posla kojim bi mogao prehraniti obitelj. Kaže da još ne zna što će dalje. Ovisit će to o tvrtki u kojoj je zaposlen.
– Ne vjerujem da će ovdje biti posla kojim možeš prehraniti obitelj. To je razlog zašto ljudi odlaze van – kaže i dodaje da je spreman u inozemstvu ponovo raditi ono što je u Hrvatskoj radio šest godina – “rudarski posao, na probijanju tunela”.
Od Libije nije odustao.
– Kad više ne bude opasnosti, mislim da će to opet biti država u kojoj se može zaraditi - smatra.
– Ne! Neću te pustiti natrag – poručuje Manuela.
ali ono sto je tragicno u cijeloj ovoj prici jest cinjenica da hrvati moraju trbuhom za kruhom u svijet, ukljucivsi i na razne platforme diljem svijeta, dok ove hrvatske politicke protuhe gaze po vlastitom narodu i poklanjanju hrvatske nacionalne resurse stranim kompanijama za spas vlastitih lijenih i lopovskih guzica. pa tako u hrvatskoj, istrazuju i crpe plin, a sutra i naftu, strane (trenutno najvise talijanske i madjarske) kompanije koje osim zagadjivanja prirode i naplacivanja visoke cijene navedenih energenata, zapravo djeluju stetocinski na cijelo hrvatsko gospodrastvo.