Veljača u Izraelu zna biti, ako nema kišurine, vrlo ugodna za turiste. Nema velikih vrućina, sezona je jagoda pa će znalci mudro iskoristiti taj period. U veljači sad već davne 1992. u Izraelu se našao i slučajni turist – Radovan Fuchs. Turistički obilazak bila je krinka, a pravi razlog dolaska otkriven je tek nekoliko dana nakon dolaska u jednoj hotelskoj sobi u Tel Avivu. Doduše, u njoj nije bilo kreveta, ali je zato bio prilično veliki stol i mali šank sa zakuskom i pićem. S jedne strane stola sjedila su šestorica Izraelaca, što dužnosnika tamošnjeg ministarstva vanjskih poslova, što pripadnika Mossada. A s druge Fuchs, u maniri hrvatskog Jamesa Bonda, ne ispuštajući iz ruku torbu sa zagonetnim materijalom koji je bio alibi i mamac za Izraelce da prvi put sjednu i gotovo službeno razgovaraju s nekim iz Hrvatske o priznanju tada nove države, što je dotad bilo nemoguće.
Radovan Fuchs, nekadašnji čelnik Ministarstva znanosti obrazovanja i športa, ponovno je došao u središte pozornosti. Imenovanje Fuchsa posebnim savjetnikom premijera Andreja Plenkovića za provedbu kurikularne reforme i nije veliko iznenađenje jer je javnosti poznata njegova biografija, velikim dijelom vezana uza znanost i obrazovanje. No postoji i druga, dosad nepoznata potka Fuchsova životopisa, koja ga neizravno veže uz još jedan recentni događaj. Naime, u trenutku kad suradnja Hrvatske i Izraela doseže dosad najvišu razinu, kad Hrvatska od Izraela kupuje borbene avione, a potom je objavljeno i da će graditi tvornicu streljiva, upravo je Fuchs bio osoba koja je prva probila čvrstu izraelsku blokadu odnosa prema Hrvatskoj.
Fuchs, po struci toksikolog, od početka ratnih zbivanja uključio se u rad stožera saniteta Hrvatske, u sklopu kojega je djelovao i odjel toksikološke zaštite.
– Nije nam bio glavni problem identificirati ugroze, već kako – kad bismo nešto pronašli – dokaze predočiti u inozemstvu i međunarodnoj zajednici. Kao primjer, na samom početku rata, jedan ročnik JNA upao je u policijsku postaju negdje u Dalmaciji i počeo pucati. Pronašli smo da mu je organizam bio pun puncat PCP-a, halucinogena poznatog pod uličnim nazivom anđeoska prašina (Angel Dust). I što sad? Mi govorimo: “JNA drogira vojnike”... Aha. Stranci bi na to samo odmahnuli rukom: “Dajte, govorite gluposti”. Pripisivali bi to ratnoj propagandi. Neophodna nam je bila neovisna, strana potvrda naših nalaza, da neki vanjski laboratorij potvrdi naše rezultate da bi imali vjerodostojnost – stavlja nam Fuchs svoj rad u kontekst vremena.
Neuspješno lobiranje
U stožeru je Fuchs preuzeo vezu s inozemstvom budući da je bio aktivan u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i imao dobre kontakte. Radio je po principu prijateljskih usluga, nazvao kolege i zamolio ih mogu li pomoći, provjeriti nalaze, napraviti analizu i stati iza rezultata.
– I to smo obilato koristili – govori Fuchs.
Služila se tadašnja i takozvana JNA raznim metodama. Od najbanalnijih, pa bi bacali obično lišće iz zrakoplova kako bi izazvali paniku, jer nikad se ne zna je li i što na lišću, do sofisticiranijih. Poput famozne paučine. Iz zrakoplova tzv. JNA bacali su dotad neviđenu tvar, neke niti koje su se razvlačile i, očekivano, izazvale strah među ljudima.
– Paučinu smo analizirali i iako s toksikološkog aspekta nismo našli ništa, jer se ipak nisu usudili aplicirati neki agens, ona je bila izuzetno zanimljiva. Pada prvo kao bala pa se razvuče kao tepih, poput paukovih niti. Bila je ljepljiva za sve živo osim sama za sebe i pogodno sredstvo za aplikaciju bioloških borbenih sredstava. Na primjer, moglo se zalijepiti spore antraksa jer je kod bioloških i kemijskih agensa glavni problem kontrola površine na koje će pasti – objašnjava Fuchs.
Paučina je, uz strah i nelagodu među stanovništvom, izazvala još nešto – veliko zanimanje stranih obavještajnih službi, civilnih i vojnih, kojih je ovdje u to vrijeme bilo napretek. I stranim službama bilo je zanimljivo doći do fizikalnih i kemijskih svojstava da vide o čemu se radi.
– I mi smo shvatili da bismo to mogli iskoristiti – govori nam Fuchs.
U jednom je trenu otvoren kanal prema Francuzima kroz njihov konzulat u Zagrebu. Odmah su bili zainteresirani i konzul je organizirao da Fuchsa u Parizu primi šef vanjskopolitičkog odbora Parlamenta.
– Otputovao sam autom, s pismom konzula tako da me cijelim putem nisu zaustavljali niti mi pregledavali prtljagu. Ondje me dočekao šef vanjskopolitičkog odbora. Čini mi se da sam bio stavljen pod njegovu kontrolu, da se spriječi miješanje suprotne strane. Spavao sam kod njega, ujutro s njim odlazio na posao, poslijepodne opet s njim išao kući. Nakon što sam dva dana sjedio u njegovu uredu, napokon sam razgovarao s Francuzima – prisjeća se Fuchs i navodi kuriozum: sin tog Francuza kasnije se uključio u Domovinski rat na strani Hrvatske, a ovdje se i vjenčao.
Dobro, Francuska, ali što s Izraelom? Bi li ih se moglo “upecati” na paučinu da prvi put sjednu i razgovaraju s nekim iz Hrvatske? U to se vrijeme lobiralo prema Izraelu na sve, no inicijative su propadale jedna za drugom. Hrvoje Šarinić pokušavao je preko Dana Barama, Zagrepčanina po rođenju, koji je u Izrael emigrirao 1949. No, nije išlo. Pokušali smo i preko drugih veza. Ništa. Tada na scenu stupa general Zlatko Bienenfeld, otac Jakova Bienenfelda.
– Gle, mali, budemo mi tu nekaj napravili. To je idealna prilika da ih uvučemo u priču i odradimo nekaj oko toga. Možemo ih napecati da netko počne službeno razgovarati. Mi ćemo to prezentirati kao da tražimo pomoć od Izraela, što smo zapravo i činili. Složit ću neku priču pa ću to srediti svojim kanalima – prepričava generalove riječi Fuchs.
Taj je plan Radovan Fuchs predstavio predsjedniku Franji Tuđmanu. Znali su se otprije, ali to je bio njihov prvi službeni sastanak.
– Dobro, to je u redu, ali trebaju mi ljudi u diplomaciji. Vi ste znanstvenik, doktor – rekao mu je predsjednik Tuđman.
– Mislim da je bolje da ostanem gdje jesam, nema puno toksikologa pa možemo o tome govoriti kasnije, kad ovo riješimo. Što imam od toga da me pošaljete negdje obijati vrata, ovako sam korisniji – odvratio je Fuchs.
– Dobro. Idite i napravite sve što možete – otpravio ga je predsjednik.
Do tada je već Bienenfeld obavio svoj dio posla. Uspio je dogovoriti da će Fuchsa u Izraelu netko primiti. Tko, nije znao. Kada, ni to. Gdje, ni to. Bienenfeld je dogovorio logistiku: izraelsko veleposlanstvo u Beču, koje je pokrivalo bivšu Jugoslaviju i Hrvatsku, Fuchsu će i njegovoj supruzi izdati vizu. Naime, službena je priča bila da bračni par Fuchs ide na turističko putovanje. Troškove su sami podmirili. Zahvaljujući supruzi koja je tada radila u jednoj austrijskoj tvrtki i imala relativno dobra primanja.
Sinulo mu da ne zna ništa
Dok su planirali put nije bilo vremena za razmišljanje, ali kad je trebalo krenuti, večer prije puta, Fuchs je prvi put sjeo, razmislio i tek tada mu je sinulo da zapravo ne zna ništa.
– Idem u Izrael, a brifing i upute nula. Ništa. Što im mogu ponuditi? O putu je znao Tuđman, dan prije bio sam kod ministra obrane Gojka Šuška. Koga da sad zovem? Ostao je jedino predsjednik Vlade Franjo Gregurić. On je tada bio u New Yorku, u hotelu “Plaza”, uza zgradu UN-a, čekajući da ga pozovu da uđe u zgradu s nekim razgovarati – prisjeća se večeri prije puta.
– Trebam ići u Izrael – kazao je Greguriću.
– Da, naravno – odvratio mu je on iz New Yorka.
– U redu. Ali što ja njima mogu reći i dati?
– Daj im sve i reci im sve.
– A što da tražim?
– Traži isto kao predsjednik, da Izrael prizna Hrvatsku.
– Ako oni nešto pitaju, traže zauzvrat?
– Sve im daj.
S takvim je uputama Fuchs 10. veljače krenuo na put. Prvo po vizu, a onda, dan kasnije, u Izrael. Snijeg je padao kao nikad do tada, mililo se autocestom u Austriji. Nije bilo šanse da stignu na vrijeme u veleposlanstvo do kraja radnog dana. Hoće li plan propasti prije nego što je i započeo?
– Što ću, nazovem ih, a oni će ljubazno: Samo polako, pazite da vam se što ne dogodi. Kad stignete, dođite. Netko će čekati – odgovorili su mu. Vizu su dobili kasno te večeri, a drugo jutro su iz Beča zrakoplovom otputovali u Izrael.
– Stigli smo na aerodrom, ondje masa ljudi. Gledam hoće li me tko dočekati. Nitko. Supruga i ja čekamo. Satima. Gužva polako mine, no i dalje nitko ne dolazi po nas. Što sad? Nemam pojma. Idemo u neki hotel. Ne znam zašto sam si utuvio u glavu da idemo u Jeruzalem. Uzeli smo taksi i krenuli prema Jeruzalemu. Pita me vozač, kamo da vozim, u koji hotel. Hotel? Nemam pojma, uopće o tome nisam razmišljao, očekivao sam da će me netko dočekati. Pa ne znam ni jedan hotel! Tad mi padne na pamet jedan jedini. I to iz filmova, serija, iz Agathe Christie. Hotel “David”, rekoh. Tamo? Imate rezervirano?, pitao me vozač. Nemamo. Uh, to bi mogao biti problem, odgovara nam vozač. Hotel je uvijek pun – prepričava Fuchs.
No u hotelu, začudo, bila je prazna dvokrevetna soba. Recepcija, upisivanje, papirologija je uredno obavljena.
– Krenuli smo već prema sobama, kad recepcionarka poviče: Doktore Fuchs, vaša putovnica. Ostala je slučajno kod nje. Hmm. Kažem ja supruzi. Oni znaju da smo ovdje. Kako? Vidiš, nazvala me doktorom, a to nigdje ne piše u dokumentima, niti se ikad tako predstavljam – govori Fuchs. Znači, sad treba čekati. I što raditi?
Danima šetali bez cilja
– Hajdemo se prošetati – predložila je supruga.
Šetali su taj dan. Šetali su sljedeći dan. Šetali su i dan nakon toga. Vidjeli su sve i svašta. Doduše, više je vidjela supruga jer je Fuchs, neprestano vukući sa sobom torbu s uzorcima paučine, više gledao oko sebe i hoće li im tko prići. I bio izuzetno nervozan.
– U Hrvatskoj je rat, a mi ovdje turistički razgledamo – kazao je supruzi. Ipak, neki detalji su ga zabavili. Slučajno ili ne, uvijek kad bi ispred hotela uzimali taksi, dočekao bi ih isti vozač. Kad su krenuli na izlet u Betlehem, pokušali su ga “zaribati”, na brzinu su sjeli u drugi taksi i rekli odredište.
– Hm, znate, ne bih ja tamo. Nije baš mirno, ti klinci kad vide auto bacat će kamenje, a moj je auto nov. Ali znate tko vas može tamo odvesti? Onaj kolega, kazao je i upro prstom u “njihova” taksista”. On ima stariji auto – smije se Fuchs prisjećajući se kako su ipak završili kod svog vozača. Sljedeći dan poslijepodne stvari su se počele razvijati. Napokon su mu na recepciji hotela kazali da ga je netko zvao i da će ga ponovno nazvati. Telefon u sobi je zazvonio, s druge strane bio je muškarac koji se predstavio kao Gad. Fuchs je bio na iglama, a Izraelac ga je ispitivao o turističkim impresijama. I davao preporuke koje još lokalitete moraju obići. Tek nakon poduljeg neformalnog razgovora, predložio je sastanak, ali tek za dva dana u Tel Avivu. Predložio im je i hotel u kojem će odsjesti. Ali polako, dodao je, uzmite si još jedan dan, razgledajte još malo. Sastanak s Gadom bio je u podne u lobiju hotela. Podne, podne i pet minuta, nitko im ne prilazi. Fuchs se znoji, supruga, temperamentna, predlaže da preuzmu inicijativu i da ispituju ljude oko sebe jesu li oni taj Gad. Fuchs odbija. Naposljetku, utrčava mladac u hotel i zadihan im prilazi, uz isprike. I poziva da se prošetaju i popiju koktel. Ta sezona je jagoda, specijalitete s tim voćem moraju probati. Supruga se ispričala, otišla u sobu, a Fuchsova nervoza raste, dajte da to već obavimo. Izraelac je opušten. Sastanak je tek za sat vremena. Ne u nekoj instituciji, službenoj zgradi. Tu, u istom hotelu gdje su odsjeli Fuchsovi.
Napetost je rasla kako su se približavali sobi. Čekala su ih petorica. Stariji gospodin kojega su predstavili kao nekakvog državnog tajnika u Ministarstvu vanjskih poslova, mlađi, koji je od početka vodio razgovor i bio oštar i neugodan, dvojica stručnjaka vojne službe iz odjela posebnih sredstava ratovanja i još jedan, iz Mossada.
Mladac je postavljao pitanja. Prvo pitanje: Tko s hrvatske strane zna da ste ovdje?
– Krenuo sam odozdo – šef stožera, ministar Šušak, premijer Gregurić i predsjednik Tuđman – kazao sam.
– Dovoljno dobro.
– Drugo pitanje: Zašto ste skinuli ploču s maksimirskog stadiona koja je obilježavala događaj iz 1941. kad su ustaše pokušale na stadionu razdvojiti Židove, ali se cijeli stadion solidarizirao?
– Zbog rekonstrukcije i konzervacije. Ploča će biti vraćena – odgovorio je Fuchs.
– Treće pitanje: Tko kolje i ubija u vašem ratu?
– Rekoh: Obje strane. To je rat. Ali, naglasio sam, veliku većinu jugoslavenska vojska i srpske paravojne snage. Oni ubijaju posvuda, no ponekad to čini i hrvatska strana. Ali, važno je reći da se rat vodi na hrvatskom teritoriju. Unutar granica Hrvatske.
– Pošteno. Sad možemo razgovarati – kazao je i pitao: Zašto ste ovdje?
– Tražimo pomoć, imamo neke analize paučine, htjeli bismo vidjeti što vi mislite o tome. Ali mislili smo da bismo preko toga, možda, mogli inicirati razgovore o priznavanju Hrvatske – rekao im je Fuchs. S tehničke strane, Izraelce je jako zanimalo raspolaže li JNA aerosolnom bombom, no isto tako zanimalo ih je što je Franjo Tuđman napisao u svojoj knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti”.
Priznanje nakon SAD-a
– Rekao sam im da postoji cijeli niz zlonamjernih interpretacija knjige. Da je to sporno poglavlje svjedoka iz Jasenovca isključivo navedeno kao svjedočenje jednog aktera tadašnjeg zbivanja, ali nikako ne predstavlja stav predsjednika Tuđmana. Upravo suprotno – kaže Fuchs.
– Jeste li sigurni?
– Da. Uostalom, knjiga se upravo prevodi na engleski. Poslat ću vam je – obećao je i nastavio odgovarati na cijeli niz pitanja o Hrvatskoj i ratu.
Razgovor u hotelu trajao je dva sata. Bila je i kratka pauza kad su popili kavu i nešto pojeli. Stariji dužnosnik MVP-a gotovo je cijelo vrijeme šutio. Na kraju je progovorio.
– Kad se vratite kući, recite vašima da ne pokušavaju slati više nikakva pisma. Možete im prenijeti da će vas Izrael priznati dva dana nakon što vas prizna SAD, tog 7. travnja. Znali su već tada datum. Jednako tako vas molim da im prenesete da ne forsirate uspostavu punih diplomatskih odnosa jer za neke stvari treba proći neko vrijeme – kazao je.
Malo je bio u krivu. Izrael je Hrvatsku priznao ne dva, već devet dana nakon SAD-a, 16. travnja. No do uspostave punih diplomatskih odnosa trebalo je proći dosta godina.
Kako Fuchs gleda na odnose Izraela i Hrvatske sada?
– Nevjerojatno je gdje smo sada – kaže. No posjet Izraelu nije bio jedini Fuchsov kontakt s Izraelom. Prvi sporazum s tom državom, onaj o znanstvenoj suradnji, potpisao je upravo Fuchs i time otpočeo novu fazu odnosa između dviju država koji su danas na najvišoj razini.
Pedeset godina komunisticke propagande kontaminiralo je izraelsko-hrvatske odnose.Skrivao je Beograd svoj kvislinski odnos prema nacistickoj Njemackoj.Skrivali su da je upravo srbijanska prijestolnica bila prvi judenfrei grad u onodobnoj Europi. Danas su odnosi Hrvatske i Drzave Izrael dobri i prijateljski na obostranu korist. Mi se kao hrvatski narod moramo ispricati za nepotrebno i bezrazlozno zlo koje su pojedinci u nase ime pocinili. Sve zrve trebaju biti obestecene,a imovina zidovskih obitelji vracena. Hrvatska od Izraela moze puno nauciti.Treba sto vise prosiriti ekonomsku,kulturnu,politicku i svaku drugu suradnju. Zato jedno BRAVO za ministra Krsticevica.