Kada je David Betz, kanadsko-britanski autor i dugogodišnji profesor na King’s Collegeu u Londonu, Odjelu za ratne studije, objavio dva znanstvena eseja pod naslovom „Građanski rat stiže na Zapad”,(The Future of War is the Civil War, 2023; Civil War Comes to the West, Part II: Strategic Realities, 2025) u kojima je iznio tezu o znatnoj vjerojatnosti izbijanja unutarnjih sukoba u većini zapadnoeuropskih zemalja, odmah je privukao pozornost znanstvene javnosti.
Kao što Betz tvrdi, sigurnosni sustavi zapadnih zemalja, time i vladine institucije, trebali bi se oduprijeti sklonosti odbacivanja ili podcjenjivanja prijetnje unutarnjih nestabilnosti budući da su u nizu zapadnoeuropskih zemalja prisutni neki od čimbenika koji se u znanstvenoj literaturi povezuju s rizikom od građanskog sukoba - duboka politička polarizacija, snažno slabljenje potpore etabliranim strankama, rast tzv. populističkih pokreta, društvene podjele povezane s politikama identiteta kao i promjene u međunarodnom poretku, dodala bih i „savršenu oluju“ koja je u jesen 2026. Europu suočila s iznimno opasnom energetskom i ekonomskom krizom. Njegova je temeljna teza da se političke i društvene okolnosti u dijelu zapadnih zemalja mijenjaju na način koji povećava mogućnost ozbiljne unutarnje destabilizacije.
Naime, ranjivost zapadnih liberalnih država na unutarnje potrese ili čak građanske ratove, proizlazi iz činjenice da su zapadne vlade zbog politika koje vode izložene sve većem strukturalnom civilizacijskom pritisku. Nakon što su prokockale svoj legitimitet, gube sposobnost mirnog upravljanja multikulturalnim društvima koja su nepovratno podijeljena migracijskim i identitetskim politikama, ali i posljedicama pedeset godina dugih neoliberalnih praksi koje rezultiraju izrazito snažnim socijalnim izazovima. Tako, liberalna demokracija posustaje u mnogim zemljama - etablirane stranke gube potporu, a tzv. populistički pokreti prelaze s političkih margina u politički mainstream.
Tri velike europske države - Francuska, Njemačka i Velika Britanija - trenutačno se nalaze upravo u takvom stanju, a situacija se ubrzano pogoršava. Neke druge EU članice poput Irske, Švedske, Nizozemske pa i Španjolske također su zahvaćene destabilizacijskim procesima. Teza o građanskom ratu koji prijeti Zapadu logičan je zaključak utemeljen na standardnim i dobro poznatim načelima društvenih znanosti, stoga se hipoteza o vjerojatnom raspadu multikulturalnih društava duž linija identiteta i drugih rascjepa nameće sama po sebi. Naime, demografsko-geografska struktura i politička polarizacija koja iz nje proizlazi predstavljaju mjerljive društvene pojave, budući da geografi već najmanje pola stoljeća upozoravaju na krhkost suvremenog urbanog života. U tom kontekstu, „kulturne ratove” valja promatrati kao izraz dubokih društvenih podjela koje, u određenim okolnostima, mogu povećati rizik od nasilne eskalacije.
Naime, nedavna pobjeda AfD-a na pokrajinskim izborima u Saskoj-Anhaltu, gdje je stranka osvojila 43,8 % glasova nastavljaju se na njen rezultat na saveznim izborima 2025. (20,8 % glasova i 152 od 630 mjesta u Bundestagu). Dva tjedna poslije, na pokrajinskim izborima u Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju, CDU nije uspio prijeći ni izborni prag od pet posto potrebnih za ulazak u parlament. Najjača stranka ponovno je bila AfD s 38,2 posto. Istoga dana u Berlinu na izborima je pobijedila Ljevica i vjerojatno će upravljati glavnim gradom Njemačke. U Berlinu je CDU ipak bila druga po broju glasova, dok je AfD završila na trećem mjestu. Navedeni rezultati potvrđuju znatan izborni potencijal AfD-a, osobito u kontekstu političke polarizacije i izraženih regionalnih razlika u Njemačkoj. Svakako, rastući uspjeh AfD-a izazvao je novi val zabrinutosti unutar njemačkog političkog establishmenta te ponovno otvorio pitanja zbog čega „tradicionalne“ stranke koje desetljećima oblikuju njemačku politiku sve teže zadržavaju vlastito biračko tijelo. Friedrich Merz i CDU, nekoć dominantna politička snaga njemačkog konzervativnog spektra, danas se, s izrazito minimalnom podrškom biračkog tijela, suočavaju s posljedicama dugotrajnog političkog nesluha za nezadovoljstvo velikog dijela građana politikama koje izravno utječu na njihovu svakodnevicu i stanje sigurnosti u zemlji - od migracijskih i ekonomskih politika, preko socijalnih pitanja, pa sve do odnosa prema rusko-ukrajinskom sukobu, osobito opsegu vojne i financijske pomoći Kijevu. Upravo je u tom rascjepu interesa građana i političkih elita, AfD prepoznao prostor za vlastitu političku ekspanziju, nudeći biračima razumne odgovore na navedene izazove.
Dok pritisak na Alternativu za Njemačku raste zbog optužbi za desničarski ekstremizam i zahtjeva za njezinom zabranom, njezina vanjskopolitička stajališta nude stranci snažan argument koji odbija kvalifikaciju koketiranja s nacizmom. Dok vlada Friedricha Merza zagovara povećanje vojne potrošnje i nastavak potpore ratu u Ukrajini ili agresivni militarizam, AfD se protivi daljnjoj eskalaciji i zauzima mirotvorniji stav. Upravo taj raskorak otežava jednostavno poistovjećivanje AfD-a s nacizmom, što su pokazali i protekli izbori. Vidljivo, njemački birači nisu osobito skloni riskirati budućnost zemlje s takvim politikama, osobito uz istodobne planove za povećanje vojne potrošnje i ponovno uvođenje obveznog vojnog roka čemu se protivi ogromna većina mladih birača.
Naime, pitanje rata u Ukrajini i odnosa prema Rusiji postali su važna linija političkog razdvajanja. Dok CDU/CSU, SPD i Zeleni naglašavaju potrebu za nastavkom potpore Ukrajini i jačanjem europske obrane, AfD zagovara pregovore i normalizaciju odnosa s Rusijom, protivi se daljnjoj vojnoj potpori Ukrajini te upozorava na opasnost da Njemačka postane izravno uvučena u rat. Nema mnogo dvojbe da Rusija nastoji iskoristiti postojeće društvene podjele i političke prijepore u europskim državama, kao što to desetljećima rade i zapadne vlade koje nastoje proširiti vlastiti utjecaj u različitim dijelovima svijeta. Problem nastaje kada se gotovo svako političko neslaganje s dominantnim europskim politikama počne interpretirati prvenstveno kao posljedica ruskog djelovanja. Ruske dezinformacijske operacije nedvojbeno mogu pojačavati postojeće podjele, no iz toga ne proizlazi da su one njihov primarni uzrok. Skeptičnost dijela europskih birača prema nastavku potpore Ukrajini postoji neovisno o ruskoj propagandi i proizlazi iz stvarnih pitanja o troškovima rata, učinkovitosti dosadašnje pomoći, dugoročnim sigurnosnim interesima Europe te spremnosti građana da podnose njegove ekonomske i socijalne posljedice.
Ovaj trend također je vidljiv u Velikoj Britaniji, gdje se posljednjih godina ubrzano mijenja način na koji politički i vojni vrh govori o odnosima s Rusijom. Britanska vlada u strateškim dokumentima iz 2025. govori o „novoj eri prijetnji”, potrebi prelaska na „spremnost za ratovanje” i pripremi države za mogući prijelaz u ratno stanje. Dakle, britanski politički mainstream, od tradicionalnih stranaka, medija, ali i think thankova ubrzano usvaja mentalitet opsadnog stanja potaknut nerealnim očekivanjem neizbježnog rata s Rusijom. Taj se trend ne ograničava samo na Britaniju, proteže se na brojne članice EU-a. Pomaže objasniti i zašto političke snage centra, koje su se nekad smatrale vrlo razumnim i odgovornim, gube tlo pod nogama pred onima koje se smatra marginalnim, rubnim i, naravno, ekstremnim. Naime, apokaliptični militarizam i odbijanje bilo kakvog diplomatskog rješenja, odavno više nije tek opsesija marginalnih pojedinaca, ovaj je narativ postao sastavni dio političkog i sigurnosnog diskursa europskog mainstreama - od raznih generala i visokih vojnih dužnosnika, čelnika europskih vlada, glavnog tajnika NATO-a, Marka Ruttea, pa do predsjednice EK, Ursule von der Leyen. Upravo su političari etiketirani kao radikali krajnje desnice ili krajnje ljevice, iznenađujuće, postali glavna oporba tom suludom ratobornom stavu.
Riječ je o modelu političkog vodstva koji nas vodi u srž problema - čelnici zapadnih postdemokracija odbijaju se suočiti s vlastitim unutarnjim političkim, gospodarskim i društvenim propadanjem za koje snose najveći dio odgovornosti. Problemi s kojima se Zapad suočava, sada se već svakodnevno prikazuju kao posljedica djelovanja drugih država (Rusija, Iran, Kina), a ne kao rezultat vlastitih političkih (promašenih) odluka. U tom kontekstu, taj obrazac dodatno hrani političko nadmetanje liberala i populista. Naime, zapadna politička scena sve više nagrađuje demonstrativnu „čvrstinu”, retoriku odlučnosti i spremnost na konfrontaciju s Rusijom. Takva politika istodobno podilazi infantilnoj potrebi europskih političkih elita da izgledaju snažno, dok ratove, koji se srećom još uvijek ne vode na teritoriji članica EU-a, pretvaraju u apstraktnu političku predstavu u kojoj se stvarne posljedice uglavnom prepuštaju građanima.
Naime, unatoč brojnim sigurnosnim i geopolitičkim izazovima s kojima se suočavamo više od desetljeća, Europska unija ulazi u novu energetsku krizu opasno nepripremljena. Političke odluke donijete pod snažnim pritiskom SAD-a rezultirale su nerazumnim odustajanjem od jeftinih ruskih energenata koji su bili ključ europskog prosperiteta, dok se EU istodobno sve više oslanjala na udaljena i geopolitički iznimno osjetljiva tržišta. Umjesto dugoročno održive strategije energetske sigurnosti, dobili smo niz improviziranih zaokreta: od Rusije prema Bliskom istoku, azijskim i sjevernoafričkim dobavljačima, a zatim uglavnom prema Sjedinjenim Državama. Time se Europa nije oslobodila energetske ovisnosti, već je samo promijenila njezin oblik. Sada je stigla na naplatu cijena takvih politika. Kada vlastitu energetsku sigurnost prepustite drugim državama, prije ili kasnije postajete talac njihovih političkih odluka, tržišnih interesa i unutarnjih kriza. Trenutačno, Europa je suočena s posljedicama vlastite strateške zablude: energija je skuplja, industrija je pod pritiskom, a troškovi života rastu. Pred nama je stoga zima koja bi mogla biti politički uzavrela. Prosvjedi i nezadovoljstvo ponovno se pojavljuju u više europskih zemalja, cijene goriva i hrane postaju politički eksplozivna pitanja, a inflacijski pritisci dodatno nagrizaju životni standard.
Najveći politički račun takvih politika, međutim, tek bi mogao stići na naplatu. Kada građani istodobno osjete skuplju energiju, skuplju hranu, pad kupovne moći i osjećaj da njihove vlade nemaju uvjerljiv odgovor, energetska kriza prestaje biti samo gospodarski problem. Ona postaje pitanje političkog povjerenja. Njemačka je već pokazala koliko brzo takvo nezadovoljstvo može pronaći izraz na biračkim mjestima. Europa tako ulazi u novu fazu u kojoj će posljedice energetskih odluka sve manje biti moguće prikrivati birokratskim frazama o „tranziciji”, svima je jasno da je riječ o nedostatku strateškog predviđanja.
Uz Njemačku, i Francuska, uz proračunski deficit koji će premašiti 5,4 posto bruto domaćeg proizvoda i javni dug koji je dosegnuo rekordnu razinu od 119 posto, sada postaje „novi bolesnik Europe”. Vlada premijera Sebastiena Lecornua priprema plan smanjenja javne potrošnje vrijedan 54 milijarde eura, nevjerojatan plan uštede na potrebama građana. Nema novca za nastavnike, liječnike, socijalne službe, dakle, za socijalnu državu (welfare state) na koju su zapadni Europljani navikli i smatrali je svojim temeljnim pravom. S druge strane, Francuska, kao i sve velike europske zemlje, ulijeva milijarde u NATO-ov ratni stroj, potičući posrednički rat protiv Rusije u Ukrajini, rat koji je već progutao goleme resurse, a i dalje se prikazuje kao obrana Zapada, dok se europske demokracije urušavaju iznutra. To nije samo francuski problem. To je obilježje cijele Europe zarobljene u neoliberalnoj dogmi koja je davno prestala biti ekonomska teorija i postala integralni dio političkog sustava.
Naime, politike štednje, koje su teško pogodile Grčku, Španjolsku, Italiju i tranzicijske zemlje Istočne Europe, u konačnici su pridonijele postupnom slabljenju i demontaži zapadnoeuropske socijalne države, zapravo, najveće vrijednosti europskog projekta. Neoliberalizam s kojim smo ušli u tehnofeudalizam nije samo nepravedan gospodarski sustav, to su duboko antidemokratski režimi jer se njihove politike provode protivno stavovima goleme većine stanovništva. Svaki pokušaj otpora odmah se kriminalizira, prosvjednici su izloženi represiji i brutalnostima sigurnosnih snaga neprimjerenim za demokratska društva. Formalna demokracija opstaje tek jedan dan - na izborima, no njezina je suština ispražnjena. Građani mogu glasati, ali ne mogu odlučivati. Mogu prosvjedovati, mogu izraziti svoje neslaganje, ali se politike ne mijenjaju. Trenutačno, Francuska gori, a Europi bi bilo mudro ne okretati glavu, jer iste politike koje su potaknule pobunu u francuskim srednjim školama lančano destabiliziraju cijelu EU. Društveni ugovor na kojem su desetljećima počivale zapadne demokracije danas je ozbiljno narušen, ako već nije raskinut. Ono što je nekoć podrazumijevalo određenu ravnotežu između gospodarskog rasta, socijalne sigurnosti i političke stabilnosti sve je teže održati. Građani istodobno suočeni s visokim troškovima života, rastom cijena energije i osnovnih potrepština sve manje prihvaćaju da se njihova svakodnevna nesigurnost svodi na političku raspravu.
Zato pitanje više nije samo koliko će još trajati postojeći model, nego postoji li politička volja da se društveni ugovor obnovi. Ako se izgubi osjećaj da demokratske institucije mogu osigurati barem osnovnu ekonomsku i socijalnu sigurnost, posljedice neće biti samo gospodarske. Nestanak društvenog ugovora znači i slabljenje povjerenja u sam demokratski poredak, a upravo bi to mogla biti najdublja kriza s kojom se zapadne demokracije danas suočavaju.
Otvori KEKS Pay
Treba jasno reći probleme. Europa mora deportirati 50 milijuna ne Europljana koji su došli u zadnjih 20 godina i izazivaju probleme i sukobe u društvu ili će Europa propasti. Probali smo, ne ide. Pogriješili smo. Sad treba tu pogrešku ispraviti. Normalni ljudi imaju normalne i racionalne strahove jer je prijetnja stvarna. Dosta je laži i manipulacija. Treba odgovornosti i vizije.