Kosovski derviši, kao i oni diljem svijeta, održali su svoju tradicionalnu proljetnu proslavu u Orahovcu, gradiću na zapadu Kosova. Riječ je o posebnom redu, sljedbenicima sufizma, mističnog oblika Islama. Početak proljeća predstavlja poseban praznik za dervišku zajednicu na Kosovu, koji obilježavaju okupljanjem i proslavom u vjerskom objektu zvanom tekija. Kao što je poznato na Kosovu je velika većina populacije muslimanske vjeroispovijesti, no samo nekoliko tisuća se pridržava derviških vjerskih zakona. Njihova učenja se još od vremena Otomanskog carstva prenose s generacije na generaciju.
Proslava praznika Sultan Nevruz, prvog dana proljeća, i rođendana Alije bin Abi Taliba, najveći je praznik derviša na Kosovu i za njih ima poseban značaj. Ne slavi se samo okončanje zime i dolazak proljeća već ono obilježava početak nove ere duhovnosti. Postoji 12 derviških redova koji svoje podrijetlo vuku od različitih svetaca i učitelja, no svi su jedinstveni da im je utemeljitelj imama Ali bin Abi Talib, najvećeg mudraca u islamskoj povijesti iza proroka Muhammeda, rođaka i zeta poroka Muhameda. Istaknutu ulogu u sufizmu ima šejh (imam), odnosno učitelj, koji je i poglavar derviša okupljenih u jednoj tekiji.
I izvan rituala i vjerskog života derviši su, kao obični ljudi, duboko predani duhovnome životu. Vrlo su gostoljubivi prema svakom strancu, bez obzira na to odakle dolazi. Derviši uvijek drže vrata otvorena za one koji žele prisustvovati njihovoj svečanosti. Obred je trajao oko dva sata. Derviši pjevuše i njišu se u hipnotičkom ritmu dok ne dođu u stanje nalik transu. Najvažniji dio proslave nastupio je na samom kraju, kada su derviši počeli probadati svoje obraze i tijelo iglama dugačkim od dvadeset do trideset centimetara. Nije bilo krvi ni pokazivanja boli, oni su samo nastavili plesati do kraja. Na obredu je sudjelovalo i nekoliko djece, kojima su također probadali obraze.
Derviški redovi (tarikati) su se u islamskom svijetu pojavili početkom trećeg stoljeća islamskog kalendara. Tarikat u prijevodu znači škole, koje su dobile nazive po njihovim osnivačima. Oni su podizali i upućivali svoje učenike ka usavršavanju znanja i djelovanja. Ti učenici su se, zatim, pozivali na njih, a njihove škole, ili tarikati, nazvani su po ovim specifičnim imenima. Svaki derviš ima za cilj napredovati na putu samočišćenja i samousavršavanja kroz samospoznaju i oslobađanje od negativnih emocija. I to putovanje traje cijeli život.
Stari derviši uvijek su govorili da im uz tu čistoću Bog daje i određene mudrosti i znanja koja nisu svima dostupna. Kad to treba izraziti, ponekad je dovoljna jedna takva rečenica da ‘pokosi’ čovjeka ili pogled da čovjeka očisti dok je milosrđe važan dio derviških učenja. Posebno su naglašavali kada je srce čisto, onda je čovjekov odnos s Bogom potpuno pošten, nema nikakvih zapreka, a sve negativne stvari i utjecaji su zastor između Boga i čovjeka, dok smo svi mi Allahovi (Božji) i njemu se vraćamo. Svoje nasljednike učili su da negativne emocije uključuju taštinu, zavist i ljubomoru. Čišćenje od tih „zavjesa“ derviši provode redovitim ritualima, ali prvenstveno unutarnjim radom na sebi.
Derviši u tekiji čine duhovno bratstvo. Podčinjavaju se strogoj disciplini kako prema šejhu, imamu, tako i prema ukupnom učenju svoga reda. Šejh, imam, je neprikosnoveni autoritet među dervišima. Starost učenika ne utječe na rang u tekiji, jer je na cijeni jedino pobožnost, učenost, te privrženost šejhu i redu. Šejhovi nisu plaćeni niti su se ikada vodili kao poseban stalež. Moraju biti najučeniji u svojoj sredini. Derviš može biti pripadnik samo jednog tarikata (derviškog reda). Šejh može biti šejh u više tarikata, ali samo jedan može predvoditi.
U filozofiji derviša smatraju da je svaki čovjek u dubini svoje duše i srca derviš. Učitelji traže da derviš bude pošten, to što smo sebe, dušu i srce obložili raznim stvarima je ono što nas udaljava od istine i svjetla. Derviši su toga svjesni pa se žele približiti. Ovaj pristup obično počinje odlaskom u tekiju, instituciju u kojoj se okupljaju derviši ili pronalaskom učitelja imama koji će čovjeka voditi putevima samospoznaje. Potom nastavlja svoje “školovanje”, kao duhovno obrazovanje. Tu postepeno prelazi od "simpatizera" tesavvufa do ulaska u derviški red i daljnjeg napredovanja kroz hijerarhiju.
Osim vlastitih zanimanja, derviši poste, redovno obavljaju namaz i prisustvuju obredu, zikru (spominjanje Allaha), koji se može obaviti u džamiji ili tekiji. Obredi se razlikuju od redovnog ibadeta (štovanja) drugih muslimana, jer tijekom obreda derviši sjede u krugu, ritmički se kreću, pjevaju različita Allahova imena u refrenu i ponavljaju to više puta. Tijekom tih rituala, oni kolektivno padaju u stanje slično transu. Kako postići spoznaju Boga razlikuje se od reda do reda. Članovi derviškog reda Rufai se tijekom ceremonije bodu iglama, ali ne krvare, red Mevlevija prakticira poseban ples - to su takozvani vrteći se derviši. Neki mogu stajati na oštrici sablje i biti dobro. Postoji 12 derviških redova ili tarikata.
Derviši su na Balkan došli u 12. stoljeću, a dolaskom Osmanlija dva stoljeća kasnije to je postalo i službeno. Tijekom srednjeg vijeka sufije su se susretale sa srpskim i bosanskim knezovima, jer su i vladari imali potrebu za duhovnicima. Danas postoje desetine tekija u Bosni i Hercegovini, kao i na Kosovu, u okolini Novog Pazara i u nekoliko gradova Crne Gore. Derviša ima i tamo gdje islam nije većinska vjera , u hrvatskim gradovima Zagrebu i Rijeci, kao i u Srbiji, u Beogradu i Subotici. U lipnju 2019. derviši su nakon 236 godina održali ceremoniju u Beogradu.
Video: Tri godine od potresa: Jedan ugašeni život, 27 ozlijeđenih, srušena krovišta, popucale fasade.
