Jednog od najpopularnijih hrvatskih svetaca, sv. Leopolda Bogdana Mandića vatikanska Kongregacija za bogoštovlje i sakramente početkom mjeseca proglasila je zaštitnikom osoba oboljelih od karcinoma. Time je, zapravo, odobrena molba Talijanske biskupske konferencije, iz studenoga 2018., nakon što je tijekom godina u svetište sv. Leopolda Mandića u Padovi u Italiji, stiglo na tisuće svjedočanstava o primljenim milostima po njegovu zagovoru.
“Radi se o događajima koji su obilježili živote tolikih osoba. Ti događaji često ostanu skriveni u srcima, poput obraćenja i drugih velikih djela koja Bog izvodi. No, neki događaji koji uključuju tijelo i zdravlje mogu se i znanstveno dokumentirati. To je slučaj kod mnogih čudesnih i neobjašnjivih ozdravljenja koja su uslijedila nakon zagovorne molitve nekome svecu. Ispitati te utvrditi autentičnost takva čudesnoga događaja – a nadasve ga definirati čudom – plod je brižljive istrage i stroge znanstvene provjere.
Ustanovio kliničko ozdravljenje
Izdvojili smo tri istražena, dokumentirana i potvrđena ozdravljenja koja su se dogodila po zagovoru oca Leopolda. Upravo na temelju ovih čudesa odobrena njegova je beatifikacija i kanonizacija te je skromni ispovjednik iz Padove uzdignut na čast oltara”, piše Giovanni Lazzara u knjizi “Apostol Božjega milosrđa – Životopis sv. Leopolda Bogdana Mandića”, a mi ovdje donosimo tri slučaja ozdravljenja po njegovu zagovoru.
Prvi je onaj Else Raimondi, rođene 30. lipnja 1922. u Cavazzani di Lusia (Rovigo). U dobi od 22 godine operirano joj je slijepo crijevo i preponska hernija u bolnici u Lendinari. Budući da se temperatura nije spuštala, a bolovi su se povećali, 16. travnja 1946. ponovno je podvrgnuta operativnome zahvatu. Zahvat je bio samo dijagnostički, no otkrio je prisutnost teškog oblika tuberkuloze. Otpuštena je iz bolnice sa zlokobnom prognozom. Ukratko, za nju je bilo malo nade. U kući je bila prisiljena na potpunu nepokretnost s obzirom na to da bi padala u nesvijest pri samu pokušaju da ustane i sjedne na krevet. Mjesni joj je župnik govorio o ocu Leopoldu (bilo je to četiri godine nakon njegove smrti) te je poticao da mu se moli. Dana 30. srpnja počela je zajedno sa svojim bližnjima moliti devetnicu ocu Leopoldu za ozdravljenje. Djevojka je očekivala “milost ozdravljenja” 12. rujna, na blagdan Gospe od Pilastrella, koja se je slavila u svetištu u blizini Lendinara. Nakon završetka devetnice Raimondi tvrdi kako je vidjela oca Leopolda koji joj je na pitanje hoće li ozdraviti 12. rujna odgovorio: “Da, da, da!”
Usprkos neizrecivim patnjama doživjela je onaj dan te je željela biti odnesena, s drugim bolesnicima, u svetište. Liječnik koji je pomagao bolesnicima u svetištu, kada ju je vidio, prepao se za njezin život i naložio da je odnesu kući. Navečer Raimondi je čula u sebi glas koji joj je uporno naređivao da siđe s kreveta. Odmah je izvršila naredbu te je, na nogama, rekla prisutnima: “Više me ne boli, više me ne boli, ozdravila sam! Jeste li vidjeli, oče Leopolde?” Upravo u tomu času stigao je liječnik koji je ostao zapanjen i odmah obavio pregled te ustanovio kliničko ozdravljenje.
Drugi je slučaj Paola Castellija, iz Pagnane di Merate (Lecco), rođenog 1902. U nedjeljno jutro 4. ožujka 1962. vraćao se sa svete mise i osjetio teške bolove u želucu. Zvali su liječnika i on je odmah procijenio da je riječ o teškom slučaju i poslao ga u bolnicu u Merate, gdje su ga zbog sumnje na prsnuće čira na želucu odlučili odmah operirati. No, liječnici su utvrdili da se radi o “trombozi u području gornje mezenterične arterije s opsežnim infartkom tankoga crijeva”: velik dio utrobe bio je pogođen nekrozom.
Odbila amputaciju noge
Prekinuli su operaciju. Nemoćni pred tolikim razarajućim zlom zatvorili su utrobu pacijentu te objasnili rođacima kako je bolesnikova sudbina neumoljivo zapečaćena. Iste večeri župnik mu je podijelio bolesničko pomazanje. Maria Brivio, bolesnikova žena, dugo pobožna ocu Leopoldu, zakvačila je prije operacije suprugu na majicu medaljicu s likom oca Leopolda. Potom se povukla u kapelu na molitvu i ustrajno molila tijekom nekoliko dana sigurna da će biti uslišana. Četvrte noći u bolnici, nakon što je uvjerila muža da pokuša malo odspavati jer od operacije nije uspio zaspati, izmolila je za njega dvanaest Očenaša. Još ih nije ni završila kada je njezin muž, u teškoj krizi, počeo vikati: “Loše mi je, loše mi je, umirem!” Usred noći upalila je svjetlo i ugledala ga posve oznojena i na smrt blijeda. Pomogla mu je da spusti noge s kreveta dok mu je brisala znoj. Pacijent je i dalje bio nemiran: “Umirem, umirem, ti ne znaš koliko mi je loše!” Očiju okrenutih unatrag, dok je ispuštao hropac, pao je ponovno na krevet. Žena je viknula: “Gospodine, budi volja tvoja!” Istoga je časa Paolo Castelli počeo vikati: “Ozdravio sam, ozdravio sam, nemam više ništa!” Ostatak je noći proveo u miru razgovarajući sa ženom. Sljedećega jutra liječnici su ustanovili ozdravljenje, a 9. ožujka su prestali s liječenjem.
A treći je slučaj Elizabette Ponzolotte, rođene 1925. u mjestu Trentina di Ronchi di Ala. Imala je 52 godine kada je dospjela u bolnicu u Ali zbog bolova u srcu zbog gripe, no 24. ožujka osjetila je jaku bol u desnom stopalu. Nije se mogla pomaknuti te su je morali odnijeti do kreveta. Bolovi su se nastavili i pojačali; ukratko, noga – koja joj je već stvarala probleme kod kretanja – postala je natečena te je poplavila sve do koljena. Toliko je trpjela da je svojim žaljenjem uznemiravala ostale pacijente. Morali su je premjestiti samu u sobicu gdje je jedna bolničarka stalno bila uz nju. Liječnici su dijagnosticirali “postemboličku ishemiju lijeve noge povezanu s bolesti srčanih zalistaka”. Klinička se slika nije promijenila usprkos energičnom liječenju; štoviše, bilo je sve gore sljedeća tri dana tako da se na nožnim prstima pojavila i gangrena. Situacija je bila teška, a pacijentica u smrtnoj opasnosti. Dana 27. ožujka, oko podne, njezini su se liječnici odlučili za žurnu amputaciju noge, visoko iznad koljena. Ona se tome suprotstavila i rekla da neće prihvatiti nikakav zahvat sve do sljedećega jutra. Poslije je kazala: “Kada su mi liječnici rekli da mi, ako me žele spasiti, moraju amputirati nogu, odgovorila sam kako toga časa ne prihvaćam tu operaciju jer sam iščekivala odgovor od svojega ‘pouzdanika’, a mislila sam na blaženoga oca Leopolda. Pojačala sam molitvu blaženiku držeći neprestano njegovu sliku s relikvijom na bolesnoj nozi. Neprestano sam ponavljala: ‘Oče Leopolde, pomozi mi, pomozi mi!’”
Mirno čekala da je liječnik pregleda
“Kada je bolničarka izišla i kada sam ostala sama u sobici u poluležećemu položaju, poduprta jastucima, ugledala sam kako ulazi fratar kapucin, malen, s bijelom bradom. Odmah sam ga prepoznala: bio je to otac Leopold (koji je umro 1942., a ovo se zbivalo 1977., op. a.). Gledao me i smijao se. Došetao je do kreveta, pogledao u nogu i rekao: ‘Znam da puno trpiš i da trebaš još puno zla podnijeti, ali noga će biti spašena.’ Ja odgovorih: ‘Sve to prihvaćam drage volje samo da mi noga bude spašena.’ Nasmijao se i polako izišao. Briznula sam u plač. Bol na nozi je nestala, osjetila sam kako se polako zagrijava i mogla sam je micati. Zaspala sam. Četiri prethodna dana nisam spavala ni jednoga časa. Kada je došla bolničarka, čudila se što mirujem. Pogledala je nogu i vidjela da je topla poput druge. Rekla sam joj da sam vidjela oca Leopolda, a ona mi je, ganuta, savjetovala da zahvalim Bogu i ocu Leopoldu koji mi je izmolio zdravlje”, posvjedočila je, a svoje svjedočanstvo nastavlja dr. Kuel: “Ujutro, u 6 sati, probudio sam se čudeći se što me nisu zvali gospođi Ponzolotto. Odmah sam otišao u njezinu sobu da vidim što se dogodilo, spreman čuti kako je preminula. Naprotiv, našao sam pacijenticu posve mirnu. Pregledao sam bolesnu nogu te, s čuđenjem, ustvrdio kako je zadobila normalnu boju i temperaturu, očit znak normalne i potpune cirkulacije.”
Drugi liječnici, uključujući one koji su dan prije trebali obaviti amputaciju, obavili su preglede i ispitivanja, ali nisu mogli drugo nego ustanoviti neobjašnjivo ozdravljenje. Nakon što je otpuštena iz bolnice, gospođa Ponzolotto vratila se svojim kućnim poslovima. Osnovano je povjerenstvo koje je pomno ispitalo ova tri događaja, između bezbrojnih drugih koji su pripisani zagovoru oca Leopolda. Ispitivanje je najprije obavljeno na biskupijskoj razini, a potom ga je obavilo Papinsko liječničko vijeće u Rimu. Svako od ova tri ozdravljenja prosuđeno je kao “neposredno, savršeno, trajno, naravno neobjašnjivo“.
U povodu proglašenja sv. Leopolda svecem za zaštitu oboljelih od karcinoma, Večernji list u četvrtak daruje Molitvenik sv. Leopolda Mandića s molitvama, litanijama i životopisom jednog od najpopularnijih hrvatskih svetaca.
Čemu bolnice i doktori kad evo vidi ovoga čuda, postoji metoda za liječenje neizlječivoga...vaši navodi dakako ostaju na razini obmane jer dokazi za navedeno naravno ne postoje niti se mogu provjeriti... mračni srednji vijek još nije okončao bar ovdje nana Balkanu ako drugdje jest.