Kako se u jeku Domovinskog rata stvaralo Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, koje je sve porođajne muke prolazilo te kako su i čime piloti branili tek osnovanu državu, široj hrvatskoj javnosti uglavnom je nepoznato. A nijedna veća operacija Hrvatske vojske nije provedena bez pomoći zračnih snaga. Malo više svjetla na taj dio oružanih snaga bacio je general-bojnik Josip Štimac svojom memoarskom knjigom “Na visinama sjećanja”, koja će obogatiti historiografiju i pomoći u rasvjetljavanju ratnih zbivanja devedesetih godina prošlog stoljeća. S obzirom na to da su memoarski zapisi hrvatskih borbenih pilota raritetni, sjećanja nekadašnjega vrhunskog vojnog pilota lovačkih nadzvučnih borbenih zrakoplova, koji je tijekom Domovinskog rata sudjelovao u planiranju, pripremi i provedbi svih oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske, vrlo su dragocjena. Donosimo djelić njegovih vrlo zanimljivih zapisa, objavljenih ove jeseni u nakladi Večernjeg lista.
General Josip Štimac, koji se za borbenog pilota školovao u nekadašnjoj JNA, u studenom 1977. bio je prebačen na službu u Bihać, na aerodrom Željavu, gdje je s činom majora (bojnika) bio pilot MiG-a 21 u 352. izviđačko-avijacijskoj eskadrili. Riječ je o posebnoj eskadrili čija je zadaća bila izviđanje za potrebe najviše strateške razine te je bila opremljena i američkom satelitskom kamerom kojom se moglo snimati s visine i do 12 tisuća metara. “Letjeli bismo”, piše Štimac, “sredinom Jadrana na visinama do 12 tisuća metara i snimali Italiju, njihove radarske i raketne položaje, ili Albaniju, ili, kad bismo letjeli sjevernije, cijelu Mađarsku.”
U jeku kosovske krize 1981. godine, kad su Albanci masovnim prosvjedima tražili da Kosovo postane sedma jugoslavenska republika, Štimca šalju u Prištinu sa zadatkom da obavi izviđanja prema granici s Albanijom, jer vojni obavještajci imali su informaciju da su Albanci mobilizirali sve svoje snage i da samo čekaju trenutak kad će napasti Kosovo. Štimac je izviđanjem trebao potvrditi da se albanska vojska priprema za osvajanje Kosova. “Kao pilot obavim sve zadaće snimanja, spustim se u Prištini i vratim u Bihać. Razvijemo filmove i vidimo da, osim bunkera iz Drugoga svjetskog rata, nema nikakvih trupa koje se pripremaju za napad, štoviše nema ničega što bi upućivalo na gomilanje snaga. Iznesem to zapovjedniku eskadrile, a on će meni:
– Čekaj malo, po izvještajima ondje se na granici priprema čitav korpus s ukopanim tenkovima za napad koji samo što nije krenuo, a na snimkama nema ničega od toga?
Potvrdim i kažem neka to odnese u Beograd, u Komandu RV-a načelniku obavještajnog odjela Đoki Negovanoviću. A on će:
– A, ne, ne, nisam ja to slikao. Idi ti to njemu odnesi i objasni.
Sjednem u avion, dođem u Komandu RV-a, u obavještajni odjel, i kažem:
– Đoko, evo snimki, ali samo da znaš da na njima nema ničega pa odnesi dalje.
Kaže on: – Ne dolazi u obzir. Ti odnesi zapovjedniku JRV-a i PVO-a Antonu Tusu i sve mu objasni, ja s tim ne idem pred Tusa.
Odem do Tusa i ponovim da na snimkama nema ničega. No i Tus će da je najbolje da ja to odnesem tadašnjem načelniku Generalštaba JNA Blagoju Adžiću i sve objasnim. I tako oni mene kao 28-godišnjeg kapetana gurnu u Generalštab. Ondje sjedi Adžić okružen nakostriješenim generalima. Generalštab u brifingu: razvili karte, razrađuju obrambene operacije kao odgovor na albanski napad, raspoređuju se jedinice, koja će kamo i što će, a sve na temelju onoga što su pripremili komandant niškog korpusa i njegov obavještajac. I sad nad svim tim razvijenim kartama, ja samo snimkama trebam potvrditi raspored albanskih snaga u pripremi za napad. A meni se noge odsjekle. Kako to potvrditi i otkriti da generali nemaju pravo. Rasprosto sam snimke i rekao:
– Drugovi, na snimkama nema ničega. Ima nekih bunkera iz Drugoga svjetskog rata. Nema nikakvog kretanja. Ne mogu se oni maskirati. To je snimljeno s više strana, s više kamera, vizualno, nema ničega.
– Kako nema ničega?
– Pa, pogledajte snimke, sliku po sliku, nema tu ničega.
Gledajući snimke, izgledali su kao da će me satrti: – Pa ako i nema ništa, nađi nešto, smisli nešto, bilo što!
Što sam mogao nego ponavljati: – Ali kad nema ništa, nema...
Kako su samo buljili u mene dok Adžić nije izgovorio: – Dobro, slobodni ste.
Mislim da je sve to krenulo od obavještajaca iz prištinskog korpusa, kojima je trebala propaganda da podignu napetost i ostave dojam ugroženosti države”, svjedoči Štimac u svojoj knjizi. Kako Jugoslavija nije bila vojno svrstana ni u jedan blok, njezina vojska razradila je tri opcije: da će se tući protiv NATO-a ili Varšavskog ugovora, ali i onu najgoru opciju – da će se boriti protiv obaju blokova istovremeno.
“Sva infrastruktura i kompletne vježbe bile su vrlo dobro razrađene, temeljito i na znanstvenoj osnovi”, piše Štimac i opisuje kako su protiv NATO-a “ratovali” 18 dana na Jahorini, gdje je bilo ukopano zapovjedno mjesto ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane s radarskim položajima. “Ja sam bio NATO koji napada, a drugi su rješavali probleme. Onda bih im rekao: ‘Vi uopće ne uvažavate ono što vam govorim. Pa vas više nema već četvrtog dana. NATO će vam prvi dan srediti kompletno zračno promatranje i javljanje, drugi dan raketne sustave, treći avione, pa će onda udariti po aerodromima, četvrti dan sredit će vam infrastrukturu i vas više nema’. NATO je tada imao snage, mogućnosti, vođena i nevođena sredstva, kompletan sustav kojem mi jednostavno nismo mogli parirati”, piše Štimac, kojeg su tada upozoravali kako nije u redu da tako misli i govori. Da je bio u pravu, pokazalo se 1999. kad je NATO napao Srbiju. Iako je tadašnje srbijansko zrakoplovstvo raspolagalo MiG-ovima 29, bilo je potpuno nemoćno jer NATO u zraku ima moćni AWACS, leteći centar za rano otkrivanje protivničkih letjelica i kontrolu zračnog prostora, opremljen i ometačima. Čim bi srbijanski avion uzletio, pilotu bi se odmah zacrnio ekran, radioveza bila bi blokirana pa bi zapravo letio naslijepo, kao avion iz Prvoga svjetskog rata.
“Od svih koji su poletjeli tijekom NATO-ova napada ostao je živ jedino jedan moj klasić, inače vrlo inteligentan momak. Čim se dignuo i vidio da od toga nema ništa, spustio se na desetak metara iznad zemlje, gdje se avion teško ulovi, i vratio natrag na aerodrom (i preživio, kao što smo preživjeli i mi koji smo letjeli na MiG-ovima u Domovinskom ratu). Proglasili su ga kukavicom i izdajnikom jer na njihove je postrojbe bio velik pritisak da se suprotstave NATO-u. U tim okolnostima njihov zapovjednik Ljubiša Veličković, kojeg sam također poznavao, hrabar čovjek koji je mislio na svoje ljude, da bi dokazao političarima i velikim stratezima da njihovo zrakoplovstvo nema šanse, sam je poletio, a ostalima zabranio polijetanje. Doletio je negdje iznad Zrenjanina, u zonu gdje je trebao napadati, kad su ga srušili i kad je poginuo. I tako spasio ostale iz zrakoplovstva”, zapisao je Štimac.
Opisujući stanje u JNA uoči uvođenja višestranačja i raspada Jugoslavije, general Štimac svjedoči kako je u ondašnjoj Komandi RV-a i PVO-a postojao ogranak Saveza komunista u kojem se provodila anketa o tome jesu li za to da ostane sve po starom ili su za uvođenje višestranačkog sustava. “U toj partijskoj organizaciji bili su tada i generali Tus i Vrbanac. Ne samo ja, cijeli obavještajni odjel u kojem sam bio kod generala Tusa i uglavnom cijela komanda RV-a i PVO-a, bili smo pretežno za to da se uvede višestranačje. No uz podjele tko je za jedno, a tko za drugo, počele su se javljati i one tko je za Slobodana Miloševića i njegovu politiku, a tko nije. Poslije mog povratka iz mirovne misije u Iranu u ožujku 1991. podjele su postajale sve izraženije, iako treba reći da je i tada većina u zrakoplovstvu bila protiv Miloševića – ali i protiv Tuđmana, odnosno protiv bilo kojeg nacionalizma”, sjeća se Štimac i kaže kako mu je već tada bilo jasno da će podnijeti zahtjev za demobilizaciju te da će se posvetiti organizaciji budućega hrvatskog ratnog zrakoplovstva.
“Većina u zrakoplovstvu bila je projugoslavenski orijentirana iako je već i u vojsci došlo do specifične podjele na dvije opcije: jedna je bila za zadržavanje postojećeg stanja, a druga, koju su zastupali admiral Petar Šimić i general Anton Tus, da se JNA preuredi tako da republike dobiju svoje republičke vojske, a da zrakoplovstvo i mornarica budu zajednički. Druga opcija preustroja JNA u osnovi je pratila trag asimetrične federacije odnosno konfederalnog preuređenja jugoslavenske federacije, što su snažno zastupale Slovenija, Hrvatska i dijelom BiH. Pritom treba reći da ta druga, liberalna opcija nije u početku podrazumijevala raspad Jugoslavije, nego jednostavno preuređenje federacije tako da bude prihvatljiva svima, uključujući i tvrdu liniju koju je zastupao Milošević, odnosno SANU. No brzo će se pokazati da su protiv bilo kakve asimetrije, bilo kakve federalizacije, da ih zanima samo unitarizacija, odnosno ostvarenje Velike Srbije kojoj bi Jugoslavija poslužila samo kao sredstvo, prijelazna faza do postizanja glavnog cilja”, piše general Štimac, koji je zastupao drugu opciju te su mu zamjerali da je skrenuo u nacionalizam.
No velika većina pilota, svjedoči general, zapravo je bila vrlo zbunjena. Jednostavno nisu znali kamo će i kako će, pogotovo zato što je u pitanju bila i njihova egzistencija, a i malo je tko od njih vjerovao da bi mogao izbiti rat. Hrvatskoj vojsci Štimac se priključio početkom studenoga 1991. te je raspoređen u 1. lovačku eskadrilu kao borbeni pilot na avionu MiG-21, a u lipnju 1992. postao je savjetnik generala Antona Tusa, koji je imenovan načelnikom Glavnog stožera. Štimac je tada imao čin pukovnika Hrvatske vojske.
“Moj je posao”, piše Štimac, “bila komunikacija sa stranim vojnim izaslanstvima koja su dolazila generalu Tusu. A dolazile su i njemačke, i francuske, i engleske, i američke, i druge vojne delegacije. Kako sam u misiji UN-a dobro ovladao engleskim vojnim nazivljem, sudjelovao sam u svim tim razgovorima i, među ostalim, prevodio. Na sastancima se razgovaralo o ustroju Hrvatske vojske, o njezinu opremanju i borbenoj spremnosti, o našem borbenom moralu i drugim pitanjima koja su vojnim delegacijama bila zanimljiva. A nas je najviše zanimalo kakve su mogućnosti da nam pruže bilo kakvu vojnu pomoć.”
Hrvatski piloti bili su uvjereni da bi se mogli brzo prebaciti na zapadnu vojnu tehnologiju ako bi dobili borbene avione F-16 ili Mirage 2000, borbene helikoptere, radare FPS-117, no strana vojna izaslanstva strogo su se pridržavala rezolucije o embargu na uvoz naoružanja, pa od njihove materijalne pomoći nije bilo ništa. Avioni su se morali nabaviti na drugi način. U to vrijeme Hrvatska je imala samo tri MiG-a 21, stari helikopter Mi-8, nekoliko lakih transportnih aviona An-2, Cessne i avione iz poljoprivredne avijacije i sportskih klubova.
“Kada sam shvatio da se nemamo čemu nadati, rekao sam Tusu: ‘Gospodine generale, vidite da od toga neće biti ništa. Dajte da mi sami nabavimo MiG-ove. Imamo Zrakoplovno-tehnički centar koji će ih već nekako dopremiti, a vi otiđite Šušku...’ Međutim, on i Šušak nisu se osobito slagali. Sjećam se dobro tih njihovih prvih kontakata: bili su kao dva jarca na brvnu. I jedan i drugi htjeli su biti glavni”, piše Štimac i objašnjava kako je razlog njihova neslaganja različito shvaćanje zapovjedne linije. U bivšoj JNA vojskom je zapovijedao načelnik generalštaba, vrhovni zapovjednik bio je predsjednik republike, a ministar obrane bio je logistika, te Tus nikako nije htio prihvatiti drukčiji sustav. Šušak se pak držao zapadnog sustava, u kojem zapovjedni lanac čine predsjednik i ministar obrane, a načelnik glavnog stožera izvršava njihove zapovijedi.
“U tome je ležao taj misunderstanding, da tako kažem, između Tusa i Šuška. I inače mislim da je postojao animozitet između nas koji smo došli iz JNA i ljudi koji su se (samo)organizirali ili došli izvana. Nedvojbeno, bilo je nepovjerenja. Budući da Tus i Šušak nisu izravno komunicirali, ja sam komunicirao s predstojnicom Kabineta ministra Šuška Dunjom Zloić, udanoj Gotovina. Jednom bih ja otišao k njoj, drugi put ona bi došla k meni”, otkriva Štimac.
“Kad sam shvatio da od zapadne pomoći neće biti ništa”, piše general, “nisam samo Tusu nego i Bobetku, kada je 20. studenoga 1992. došao na mjesto načelnika Glavnog stožera, govorio da se trebamo okrenuti Rusima ili nekome drugom jer moramo doći do aviona. U međuvremenu su preletjeli Borović, a poslije Selak i Ivandić, tako da smo ta tri zrakoplova imali. Ali što je to bilo? Ništa. I onda – znam da sam napisao studiju o potrebama zrakoplovstva – otišli smo Agotiću, a Agotić zajedno sa mnom k Šušku. Uspjeli smo ljude uvjeriti da moramo ići u nabavu ne samo MiG-ova 21 nego i borbenih helikoptera Mi-24. Imali smo pilote MiG-ova, ali i pilote helikoptera, koji su tražili njihovu nabavu. I tako su nabavljeni i Mi-24 i MiG-ovi 21. Imali smo dvije eskadrile, imali smo pilote i poligon Marlera gdje smo se poslije pripremali. Sve vježbe HRZ-a i HRM-a Posejdon-94 koje smo ondje održali bile su koordinirane na vrlo visokoj razini. To vrijedi i za one pred samu Oluju, kada se na Jarunu te 1995. održao prvi mimohod Hrvatske vojske. Kad je dr. Franjo Tuđman kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga zapovjedio da mimohod krene, najprije su nad Jarunom zatutnjala tri MiG-a 21, za njima se po nebu raširila crveno-bijelo-plava boja, a onda je uz zvukove fanfara i koračnicu mimohod krenuo. U tim su zrakoplovima bili Ilija Maričić, Željko Mendaš i ja iz zapovjedništva zrakoplovstva, a za nama je nadletjelo još 15 MiG-ova 21. Poslije su Jarun nadlijetali i helikopteri Mi-17, Mi-8MTV-1, Mi-24 i Mi-24V; u zraku su bile dvije eskadrile aviona MiG-21 s ukupno 18 letjelica.”
General Štimac piše da nikad nije doznao kako su avioni i helikopteri nabavljeni te da je on samo bio uporan u zahtjevima da se nabave. I danas je ta nabava za njega ostala misterij iako je poslije čuo kako su borbene letjelice nabavljene na isti način kao i ruski dalekometni protuzračni sustav S-300 – posredovanjem trgovca oružjem Zvonka Zubaka. Taj sustav S-300, podsjeća Štimac, nije bio kompletiran, ali je na mimohodu pokazan radi psihološkog učinka na pobunjene Srbe, strane vojne izaslanike i kao ohrabrenje hrvatskim građanima. “Znam da se svatko nastoji prikazati u što boljem svjetlu i da se od subjektivnosti ne može pobjeći... Osobno sam nastojao biti objektivan koliko god je moguće, ali priznajem i to da sam mnogo toga zaboravio”, napisao je u svojim memoarima general Josip Štimac, relevantni svjedok zbivanja u bivšoj JNA i jedan od najvažnijih sudionika Domovinskog rata.
VIDEO Med i jaja da, ali meso i mlijeko ne: Evo što se sve smije nositi preko granice
