Tunel koji vodi prema svjetlu najpoznatiji je prizor povezan s iskustvima bliske smrti, no ne vide ga svi koji su ih doživjeli. Neki opisuju prostrane svjetleće prostore, zakrivljene horizonte ili osjećaj da su potpuno okruženi svjetlošću. Nova studija, objavljena u časopisu Frontiers in Psychology, pokazuje da bi ta naizgled različita iskustva ipak mogla imati nešto zajedničko. Iskustva bliske smrti teško je proučavati jer ih ljudi često ne mogu opisati riječima, a standardni upitnici ne mogu obuhvatiti svu njihovu složenost. Zato je istraživačica France Lerner sa Sveučilišta u Haifi s kolegama odlučila pristupiti problemu vizualno. U vođenim internetskim sesijama 50 je sudionika, uz pomoć kataloga geometrijskih piktograma, rekonstruiralo prostore kojih se sjeća. Svoja su iskustva podijelili u faze te označili gdje su se nalazili, kako su se kretali i koje su boje vidjeli.
Unatoč izrazito osobnoj prirodi tih iskustava, stalno su se ponavljala četiri tipa prostora: stožasti, među kojima je i poznati tunel, široki i zakrivljeni poput lukova, ravniji i blago zakrivljeni te prostori koji potpuno okružuju promatrača, poput unutrašnjosti kugle ili ovala. Najzanimljiviji obrazac pokazao se u bojama. Od 28 stožastih prostora, njih 22 sudionici su vidjeli bez prepoznatljive boje, u crnoj, bijeloj, sivoj ili kao svjetlost. Nasuprot tome, 27 od 31 širokog, zakrivljenog prostora bilo je u boji. Preostale dvije skupine pokazale su mješavinu obojenih i bezbojnih iskustava.
Istraživači navode da slični vizualni odnosi već postoje u neurološkim i perceptivnim istraživanjima. Tunelski vid može se pojaviti kada je poremećena opskrba mrežnice ili mozga kisikom, a pri slabom svjetlu oči postaju manje osjetljive na boje. Neki prostraniji prostori podsjećaju na Ganzfeldov efekt, u kojem jednolično, prazno vidno polje može izazvati neobične doživljaje, pa i halucinacije.
Te sličnosti ipak ne dokazuju što je uzrokovalo iskustva sudionika, a studija nije ni bila osmišljena da to otkrije. Skupina je bila mala i sastavljena od dobrovoljaca, a mnogi su se oslanjali na stara sjećanja, u prosjeku iskustva stara oko 15 godina. Sudionici su sami procjenjivali jesu li njihove okolnosti bile opasne po život, a to nije medicinski provjereno. Na rezultate su mogli utjecati i ponuđeni oblici te vođenje sesija, a bez usporedne skupine ne može se znati jesu li ti obrasci svojstveni samo iskustvima bliske smrti. Autori ipak smatraju da crteži otkrivaju ono što su ranija istraživanja uglavnom previđala, odnosno da se neobičnim iskustvima možda treba pristupiti drugačijim jezikom, prenosi Science Alert.
Otvori KEKS Pay
Vide ono što su im kroz čitav život bajkama utuvili u glavu, tunele, svjetla, anđele i slične nepostojeće stvari, a zapravo je riječ o elektro- i biokemijskim procesima koje mozak onda tumači prema naučenim obrascima.