Još davno, od sredine prošlog stoljeća, kada je junak nekog klasičnog američkog filma htio dodatno obrazložiti svoj stav i uvjeriti sugovornika u nešto, pozivao se na savjete svog psihoterapeuta, kao možda odlučujući argument. Iz ondašnje perspektive u našoj stvarnosti, to je izgledalo pomalo naivno i zabavno, što dolazi iz nekog drugog svijeta koji s nama nema veze. Sudeći po hollywoodskim predlošcima, gotovo je svatko tko je držao do sebe imao “shrinka” s kojim bi raspravljao o važnim i manje važnim događajima, ali i o svemu onome što nadilazi “ozbiljne životne teme i dileme”. Doista, ni pripadnicima tadašnje, uvjetno nazvane “socijalističke elite” koja je podosta prihvaćala zapadne obrasce nije padalo na pamet da psihoterapijom dopunjuju značenje koje bi ih dodatno izdizalo od drugih.
PIŠE KRIŽO KATINIĆ
Kako to da su arhitekti, biokemičari i filozofi preko noći postali – psihoterapeuti?
Sve veća potreba za psihološkom pomoći otvara pitanje tko nas liječi, s kakvim obrazovanjem i koliko znamo o stručnosti ljudi kojima povjeravamo mentalno zdravlje
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
