U podsjećanju na bolju prošlost domaće estrade i njene najslavnije protagoniste, pa i najveće naklade koje su neke zvijezde postizale u sedamdesetim i osamdesetim godinama, svaka priča bila bi nepotpuna bez spominjanja rekorda Miše Kovača. No, ono što je Mišu Kovača održavalo „iznad vode“ na estradi Jugoslavije i Hrvatske osim rekorda koje je nosio sa sobom, bila je emocionalna identifikacija koju je budio u svojoj publici. Prodao je toliko ploča u pojedinim razdobljima, da se činilo da su svi njegova publika; pratili su ga čak i oni kojima nije bio po ukusu. Već i goli podatak da je Mišo Kovač na koncertima mogao samo „raširiti ruke, pa da svi pjevaju“ pokazuje staru istinu, kao što je točno da je njegova emotivna „antidistanca“ bila kao stvorena za profil publike koja ga je pratila: riječ populizam u njegovom estradnom slučaju može se uzeti bez ostatka.
Jer, Kovačev umjetnički dojam, rekla bi Milka Babović, oduvijek je bio simplificiran, a tužbalice i veselice iz dugogodišnjeg repertoara mogle su se uzeti kao konstanta i poveznica početka karijere - kad je bio robusni i srčani zabavnjak - i kasnije faze autentičnog mučenika razapetog unutarnjim dvojbama. Dijelom i na tim temeljima izgrađena je javna predodžba o Mati Miši Kovaču, uvijek sklonom velikim riječima i patetičnom egzistencijalizmu. No, Mišo Kovač kao javna osoba vrlo je dobro znao medijski aktivirati i iskoristiti sve okolnosti, pa i neglazbene, koje su mu dolazile pod ruku, postavši, kako je to i sam ispočetka, stalno i tvrdoglavo ponavljao, najpopularniji hrvatski izvođač, čije je kraljevstvo i u SFRJ bilo neupitno. Kao jedno od najnakladnijih imena u povijesti jugoslavenske diskografije na karijeri Miše Kovača prelamala se skoro sva problematika masovnog ukusa i stjecanja pozicija svim dopuštenim glazbenim i medijskim sredstvima.
Drugim riječima, Mišo je masovnu publiku „granatirao“ na sve moguće načine, a i današnji model emocionalnog „čistilišta“ za tisuće sljedbenika kojemu možete svjedočiti na njegovim koncertima, govori da (ih) je odavno pogodio u sridu. Već početni singlovi iskazivali su Kovačevu vokalnu fascinaciju Elvisom Presleyem i Rayom Charlesom, a poznato je da je oduvijek bio i gorljiv obožavatelj Willieja Nelsona, dok je scensko traženje između francuskih i talijanskih šlagera sa sirovom i dinamičnom vokalnom interpretacijom tjeralo žmarce niz kičmu publike, a količina upotrebljene energije i srčanosti upućivala na ključno oružje - karizmu.
Uvijek sklon velikim potezima i emocionalnim katarzama, karijera Miše Kovača prvi je preokret doživjela nakon automobilske nesreće početkom sedamdesetih, ali su se hitovi gomilali kao na vrpci. Mišo Kovač je u sedamdesetima, kao naša varijanta vještog korisnika medijskih samoreklamirajućih naputaka Muhammada Alija, neosporno postavio nove granice zvjezdomanije na domaćoj estradi. Nakon nekoliko antologijskih singleova sa Splitskih festivala početkom sedamdesetih, prodavanih u stotinama tisuća primjeraka - od „Proplakat će zora“, „Na tvojoj ruci prsten“, „Odvest ću te na vjenčanje“, i drugih - kasnije je rutinirano zagađivanje jugo-scene Novkovićevim lošim tumačenjem grčke i meksičke estradne „kuhinje“ dovelo do općeg pada kriterija. Ali, možda baš zbog toga objavljivanje ploče „Ostala si uvijek ista“ (1985.) - tada prodane u vrtoglavih 190.000 primjeraka - čini suvišnim sve priče glazbenih kritičara, jer ona niiti nije bila namijenjena njima, već masovnoj publici koja je Mišu Kovača gutala kao ljubavne romane Ane Žube. Do kraja osamdesetih godina pričalo se da je prodao oko 15 milijuna ploča, a do danas gotovo dvadeset.
Nekoliko metafora opisuje njegovu karijeru, punu promjena, uspona i padova, veselih i tužnih događaja, te, dakako, rekorda koje je pritom postizao. Jedan od takvih vrhunaca bio je nastup na Splitskom festivalu 1971. Pišući tekst i glazbenu dionicu za katalog velike izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt „Hrvatska u šezdesetima - mit i stvarnost“, autora Zvonka Makovića, nisam mogao ne uključiti podatak o Splitu 1971. na kojem je Mišo Kovač dominirao megahitom „Proplakat će zora“, kojom se nametnuo domaćoj estradnoj sceni.
HRVOJE HORVAT
Mišo je nosio rekorde oko vrata, ali privatno je volio bolju glazbu od one s kojom je postigao najveće uspjehe
Strastveno je volio kvalitetnu glazbu, već početni singlovi iskazivali su Kovačevu vokalnu fascinaciju Elvisom Presleyem i Rayom Charlesom, a poznato je da je oduvijek bio i gorljiv obožavatelj Willieja Nelsona
Komentara 3
ST
evo jedan stih koji je đoni posvetio glazbenim kritičarima iz hrvatske: kosa mi se na glavi diže i strašno me ljuti kad vidim da idi.ti postaju cijenjeni ljudi
Opet Horvat nezna o cemu prica. Proplakat će zora i Na tvojoj ruci prsten je ista pjesma.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
Koje zlo od piskarala.