Putopisac, himalajac, planinar, svjetski putnik, ali prije svega veliki čovjek, humanist i humanitarac. To je Stipe Božić, simbol Hrvatske gorske službe spašavanja. Danas je u Petrinji, pomaže tamo gdje je najpotrebniji, a s njim smo se našli i porazgovarali nekoliko dana ranije, u Splitu.
Još niste bili u Petrinji. Kako to?
Još ne, ali idem. Prvi valovi su otišli, prvi dan je bilo oko 190 ljudi iz 19 stanica HGSS-a, među njima i moja kći Iva. Najviše je bilo Splićana. Išla su dva helikoptera odavde s 37 ljudi, neki su išli automobilima jer i njih treba gore. Prekosutra ide nova grupa u kojoj sam i ja i zamijenit ćemo ih.
Što kći Iva kaže, kako je tamo?
Vidim to i sam, objavljujem vijesti na našim stranicama HGSS-a. Tužno je, ljudima je srušeno sve oko njih. Veliki je broj građana, zapravo seljaka, koji neće napustiti svoje posjede i svoje srušene kuće, jer što je seljak bez sela gdje ima njive i životinje. Ne možeš ga smjestiti u neki hotel ili apartman na obali. Treba im omogućiti da ostanu i pomoći im. Snalaze se, pomažu im službe da se otklone neposredne opasnosti i da se procijeni koja kuća je neupotrebljiva. Mi, HGSS, dobro smo organizirani. Imamo svoju logistiku, svoj šator, zapovjedno vozilo i po procjenama se djeluje, gdje je najugroženije, gdje treba izvlačiti ljude iz ruševina, kamo će ići pas. Mi smo se dosta dobro snašli, ali snašle su se i ostale službe. Možda je to malo bilo u početku, prvih dva-tri sata, prespontano, što je razumljivo u tom kaosu.
Svi smo pod dojmom solidarnosti i zajedništva kakvu nismo pokazali od Domovinskog rata. Bilo je i prije nesreća i potresa, ali ništa nije tako pokrenulo cijelu naciju.
To je pozitivno, kolektivni osjećaj pripadnosti. To je super i ako se činilo i previše, nikad nije bilo previše bez obzira na to što su se stvorile gužve s navijačima. To je Bogom dano što je toliko ljudi osjetilo potrebu da pomogne. Netko je od dužnosnika rekao da navijači nisu poželjni i rade nerede. To je bilo preoštro, trebalo ih je organizirati. Nije nam ovo prvi put da navijačke skupine pomažu.
Gasili su i veliki požar u Splitu.
Da, i tada je također bilo povika što će nam navijači, došli su u šlapama i patikama, kratkih rukava, ali da je te momke bilo zaposliti, eto da donose vodu, to bi bila velika pomoć. Ali, to što su došli, velika je stvar.
Vi ste sudjelovali u bezbroj akcija spašavanja. Neke su bile zaista teške i tragične. Koja vam se urezala u glavu i srce za cijeli život?
Bila je jedna nesreća autobusa na magistrali, na Vrulji, još za vrijeme bivše države. Bila je poledica i autobus pun putnika survao se u provaliju. Ja sam slučajno naletio s kolegom, išli smo na Biokovo. Bilo je grozno, radili smo trijažu, treba procijeniti kome treba pomoći odmah, tko ima šansu preživjeti, a tko ne... To su bili strašni trenuci, jesam bio već iskusan, ali tako veliku tragediju prije toga nisam vidio. Onda je bio rat, u ratu sam svašta vidio i bio ranjen, ali na meni su najveći ožiljak ostavili Kornati. Tada sam bio osobno ranjen, tri mjeseca ranije poginuli su moj sin i nevjesta i baš sam bio u nekako napetom stanju. Kada smo nas trojica, Srđan Vrsalović, Mladen Mužinić i ja, pošli s posadom helikoptera nismo ni znali točno u što krećemo. Dobili smo dojavu da nekoj grupi vatrogasaca treba pomoć, da ih se treba evakuirati iz vatrenog okruženja. To nije zvučalo predramatično u dojavi. Kada smo ih locirali, bilo je strašno kada sam pogledao dolje. Nisam ni trebao sići, ali kada sam vidio koliko je mrtvih, morao sam se spustiti, vidjeti može li se kome pomoći. To su bili strašni trenuci, nije mi uopće drago, ni nakon toliko puno godina, o tome govoriti jer će se uvijek naći netko tko bolje od mene zna što se i zašto tamo dogodilo. To je najveća negativnost našega društva – što su svi pametniji od onih koji su stvarno nešto učinili. Ja gdje god dođem, drugi meni tvrde što je bilo, ja ne znam što bih rekao i zato više ništa i ne govorim. Toliko o Kornatima.
Spomenuli ste da ste bili ranjeni u Domovinskom ratu. Kada je to bilo i gdje?
Bio sam ranjen u ruke i noge, a tu sam, na prsima, imao okvire za municiju. Jednog je skroz stuklo, baš ga je “speštalo” i to mi je spasilo život. To je bilo na Dinari kod Vještić gore, na granici BiH i Hrvatske, više na našoj strani. To je bilo 20. veljače 1992., bio sam na ispomoći Planinarskom diverzantskom vodu Kijevo, pri 126. brigadi, a inače sam bio u 4. gardijskoj brigadi. Kako sam zajedno s kolegama iz HGSS-a formirao taj PDV Kijevo, formalno sam bio u 4. Zajedno s prijateljima formirali smo kamp za obuku na Mosoru pa u Voštanima, ali sam stalno odlazio gore na Dinaru jer odlično poznajem te planine. Tako sam jednom prilikom tamo ranjen. Vratimo se akcijama spašavanja u kojima ste sudjelovali. Najveći broj bio je sa sretnim krajem.
Javljaju li vam se ljudi kojima ste spasili život, jeste li s nekima od njih ostali u kontaktu?
Javljaju. Jednom je baš bilo na omiškoj Dinari, spuštali su se s našim vodičem, bilo ih je 39 plus jedan pas. Međutim, svi su zalutali u neku 199 metara visoku stijenu. Došli smo po noći, dobro poznajem tu stijenu i sve smo ih spustili s užadi, čak i psa. Mjesecima poslije na rivi u Splitu svako malo mi priđe neka ženska ili momak: “Joj, spasioče moj”, a ja njih nikoga u onom mraku nisam uspio zapamtiti. To je jedan od primjera. U 90 posto slučajeva ljudi su vrlo zahvalni i ostajemo u kontaktu, iako ima i onih koji su vrlo suzdržani, tko zna zašto, možda se srame ili su frustrirani. Imali smo slučaj jednog vrlo kompliciranog spašavanja iz stijene na Biokovu. Čovjek je išao sam, nije bio dobro obučen, slabo je procijenio, bio je neiskusan, pao je i slomio nogu. Onda je vikao odozgo, mještani su nas zvali, mi smo došli i cijelu i noć i cijeli dan poslije smo ga izvlačili, mobilizirali, vezivali, potezali užadi, gore, dolje... Sutradan ga nosili niz planinu, a on je na kraju rekao da smo ga slabo spasili jer smo puno vikali. A, morali smo vikati “Potegni! Spusti” itd. jer da nismo vikali, kako bismo ga spasili. Ali, on je ozbiljno zaključio da smo ga vikom uznemiravali. To je bizaran primjer, ljudi su uglavnom vrlo zahvalni i pristojni.
Bio je i slučaj da su HGSS-ovci helikopterom sa stijene na Velebitu skinuli čovjeka, a on se sutra opet popeo i opet su išli po njega. Kako se osjećate u takvim trenucima?
Bilo je raznih situacija, ali mi nismo tu da osuđujemo, već smo tu da spašavamo. Takvi slučajevi nisu pravilo, kao ni Česi u japankama. Ali, da ima bizarnosti, ima. Evo slučaj, u ovoj stijeni gdje ih se 39 bilo izgubilo, javljaju nam mještani da su vidjeli neko svjetlo i da je sigurno netko gore. Nakon dojave, mi, grupa HGSS-ovaca, krenemo tamo, sve pretražimo, nigdje nikoga. Nakon nekog vremena dvojica naših članova se sjete da mora da su mještani vidjeli njih jer su oni bili tu i spustili se baš kad smo mi dobili dojavu pa su skupa sa svima ostalima krenuli u potragu. Dakle, oni su tražili sami sebe. To je bilo najsmješniji događaj
Često se spominje da bi usluge spašavanja trebalo naplaćivati. Što vi mislite o tome?
Mi smo volonteri i ne možemo naplaćivati svoje usluge. Ali, postoje modeli na kojima radimo. Postoje osiguranja iz kojega se može naplatiti let helikoptera i ostalo, kao što svi imamo zdravstveno osiguranje pa ako bilo gdje završimo u bolnici, troškove pokrivamo preko osiguranja. Na tome treba raditi i širiti tu svijest, a svi oni koji kažu da treba kazniti one koji idu u planine, nikad nisu bili gore. Planine su dio naše turističke ponude. Nije više turist samo onaj koji se izležava na plaži i jedri. Turisti su i oni koji idu kroz kanjone, penju se na planine, trče po brdima, rafteri, penjači... Sve njih mi moramo osigurati, jer to je naša turistička ponuda.
Sve više ljudi u današnje vrijeme otkriva planine. Znaju li se ponašati, čujem da se brojni planinari žale kako za sobom ostavljaju hrpe smeća?
Istina, imamo sada navalu u planinama, za lijepa vremena svi hrle gore. To su ti novopečeni tzv. korona-planinari. Istina je, ne znaju se ponašati, ostavljaju ambalažu. Nastojimo ih educirati da u planini ništa iza sebe ne smiješ ostaviti. Ali, meni je najnormalnije da svi mi koji vidimo to smeće, da ga pokupimo i odnesemo. To je najučinkovitije. To i radimo. Ljudi kada vide da je čisto, neće više bacati.
Kako pripadnici HGSS-a uspijevaju uskladiti svoje profesionalne obveze i akcije u kojima sudjeluju. Jesu li svi poslodavci blagonakloni?
Nisu svi, a ima i onih kojima radni proces ne dopušta fleksibilnost. Recimo naša anesteziologinja, dr Ivana Buklijaš, nju moram spomenuti, ona je naše zlato. Ona mora biti u bolnici kada je dežurna ili je operacija, ali ako ne ide ona u akciju, ide neki drugi liječnik. Ako treba, zovemo susjedne spasioce iz Makarske, Šibenika, ako je akcija komplicirana, onda i iz unutrašnjosti. Svi dođu koji su potrebni. Mi u Hrvatskoj imamo 1000 spasioca, ako je problem u stijeni, naći ćemo ih 100 vrhunskih, ako je jama, imamo 100 drugih koji su specijalisti u tome. Naša snaga je u našoj jedinstvenosti, pomažemo svi svima.
Jeste li bili u Kokorićima za vrijeme poplave?
Jesam, kako ne. Sve vrijeme. Znam za taj fenomen, sjećam se iz djetinjstva kako je plavilo. Osim toga, svojedobno sam snimao za Hrvatsku televiziju dokumentarne filmove “Dubine”, “Krš i more” pa sam zajedno sa speleolozima ulazio u jame i estavele, koje su u jednim slučajevima izvor, kada dođe jaka voda, a kada se povuče onda je ponor. Ta estavela Betina koja je u Kokorićima najviše vode bljuvala, u njoj smo mi ronili, ona je 96 metara pod površinom Zemlje, a njezino dno je 15 metara ispod morske razine, što smo mi ustanovili prije 20 godina. Odlično poznajem taj kraj. Znamo da se to može dogoditi, ali da se može ovolika voda dignuti...
Mještani kažu da su se nakon izgradnje autoceste, koja im život znači, zatvorili prirodni podzemni odvodni kanali. Što vi mislite o tome?
To može biti točno, ali mislim da je priroda tu presudna i nadmoćnija. Ima dokumenata koji svjedoče da je tu znala biti i veća voda, ali ljudi prije 50 godina nisu gradili kuće tako nisko. Zaboravili su, one stare kućice su na brežuljku i one nisu poplavile. Međutim, postoje rješenja, to je dosta jak poljoprivredni kraj, jagode, povrće. Kada se napravi tunel prema polju Jezero i dalje Baćinskom jezeru na jugoistoku, to bi riješilo problem viška vode.
Proputovali ste cijeli svijet. Koliko puta ste bili na Himalajima?
Bio sam jedno 20-ak puta u Nepalu, još pet puta u Pakistanu, bio sam i u Afganistanu, čini mi se da sam bio 27 puta u tim visokim gorjima ne računajući Južnu i Sjevernu Ameriku, Afriku, Australiju, Antarktiku, Sjeverni pol. Napravio sam dokumentarnu seriju “Sedam najviših vrhova”. Bili smo na najvišim vrhovima na svim kontinentima i tri najviša na svijetu, znači Mont Everest, tu sam bio dva puta, K-2 i vrh Kangchenjunga... Tko bi sve nabrojio, vrlo intenzivno sam se bavio time s najboljima na svijetu. O tih sedam vrhova sam napravio seriju od 18 filmova.
Radili ste na HTV-u. Jesu li vas lako pustili na put i platili ga?
To je bilo nakon rata, dugo sam pripremao projekt i Anton Vrdoljak mi je obećavao da ćemo ga realizirati, ali ništa. Nakon Vrdoljaka, uspio sam uvjeriti producenta Antu Škorputa i urednika Marjana Bušića. Došao sam im i rekao da imam projekt, napravit ću seriju koja će biti zanimljiva cijelom svijetu, a bit će jeftinija nego da je snimamo u Hrvatskoj. Oni su svi rekli da je nemoguće, ali glavni producent Ante se zainteresirao kako ćemo to izvesti. Rekao sam mu: “Snimatelj Joško Bojić i ja smo jeftini, priključit ćemo se drugim ekspedicijama, imamo sponzore i napravit ćemo 10 epizoda koje će biti jeftinije nego one što se snimaju u Hrvatskoj.” I pristao je. Na kraju, napravili smo 18 emisija koje su bile najprodavanije emisije HTV-a, a i reprizirane su najmanje 20 puta. Također, kritika nam je bila vrlo naklona.
Trebalo se popeti na sve te vrhove. Koliko je snimanje trajalo?
Samo snimanje oko godinu dana, imali smo sreću da smo bili u prilici jako dobro posložiti ekspedicije. Recimo, s Himalaja smo išli na McKinley, najviši vrh Sjeverne Amerike, pa onda se dogodilo da idemo u Afriku pa 20 dana doma pa u Australiju... Sve se posložilo.
Gdje bilo najteže?
Zadnja je bila Antarktika i to je bilo najkompliciranije i najljepše. Ona je jako skupa. Trebalo je po glavi platiti 16.500 dolara samo za avion za prevesti se do baze. Čak smo razmišljali s prijateljima iz Amerike kupiti svoja avion, ali smo našli jednu ekipu koji su već imali to iskustvo. Zajedno smo unajmili avion iz Južne Afrike, veliki Hercules u kojem smo dovezli dva druga aviona, gorivo, sve što nam treba. Tim manjim avionima išli smo prema planinama i poslije se popeli. To je možda najljepši događaj od svega što sam u životu radio.
Što vas se konkretno toliko dojmilo?
Ta udaljenost, divljina, čistoća... Nema ničega tamo. Samo na obali imaš život: pingvine, galebove, ali čim se malo odmakneš života nema, nema ničega. Ništa, ništa, ništa. Sam si, a Antarktika je ogromna. Osjećaj je dvojak, prvo misliš: “Ajme, što ako se nešto dogodi, ako dođe nevrijeme”. Mi jesmo imali ta dva mala aviona kojima smo se mogli prebaciti do baze u sredini, tamo negdje na 85. paraleli, gdje se Hercules spustio na led, jer tamo nema aerodroma, to je divljina, ledena ploha, ali opet, treba čekati pogodno vrijeme. Ta izoliranost prvo rađa strah, a onda s druge strane, ta privilegija da si tamo, skijaš s vrhova na kojima nitko nikada nije ostavio trag, to je jedan neopisiv osjećaj. Otkrivaš nove vrhove, na njih se nitko nije penjao. Bacali smo novčić kako će se zvati i Viki Grošelj izgubi i ja kažem: “Zvat će se Hrvatska, odnosno Croatia.” I tako se zove.
Tko je sve bio u ekspediciji?
Iz Slovenije trojica prijatelja: Viki Grošelj, Stane Klemenc i Rafko Vodišek. Svi su oni iskusni himalajci s kojima sam ja više puta bio. Bila je još jedna međunarodna grupa od 10-ak ljudi, da se avion popuni i da podijelimo troškove, koji su išli na najviši vrhu Mount Vinson normalnim putem, a mi smo radili jedan novi smjer, prvenstveni, bili smo baš u top formi. To je bila u siječnju 1997. godine. Nakon toga smo 7-8 mjeseci montirali snimljeni materijal. Trebalo je pronaći glazbu i netko je rekao da ima neki mladi odlični Matej Meštrović. Kada sam poslušao CD rekao sam: “To je to!” I onda se vidjelo da će Matej biti ovo što je sada, vrhunski. Baš mi je drago što je s nama počeo. Izvrsnu stvar je napravio. Zajedno s pokojnim sinom Joškom snimali ste i serijal “Pustinje svijeta” pa ste i njih obišli. Tako je. Posvetio sam cijelu tu seriju njemu. Na žalost, on je nije vidio niti ju je uspio dovršiti. Zajedno smo obišli dio pustinja, on nije stigao u Sjevernu Ameriku.
Vaš Joško bio je i pročelnik u HGSS-u, jedan od najboljih, omiljen među kolegama i njegova pogibija bila je velika tragedija. Kako ste uspjeli to prebroditi?
Moraš. Poginuli su on i njegova supruga. Tragedija je bila neizmjerna, ali imaš drugu djecu, obitelj, prijatelje i moraš ići naprijed. Rana je ostala. Zauvijek.
Kažete, kći Iva krenula je očestopama, ona je HGSS-ovka, a što je s drugom kćeri?
Maja je u Grčkoj, penje se po stijenama Leonidio. Ima dopust jer su u Švicarskoj, gdje ona živi, zatvorene dvorane pa su iskoristili to vrijeme, ona i njezin muž Belgijanac, i otišli u Grčku. Ona je jako dobra penjačica, ni jedna žena u Hrvatskoj nije jača od nje. Inače, završila je u Barceloni stop-animaciju, crtani film, a Iva je završila dva fakulteta: komparativnu književnost i Likovnu akademiju i isto crtani film kod mentora Joška Marušića. Studirala je u Zagrebu, sada je u Splitu, u HGSS-u je više od deset godina. Trenutačno je u Petrinji. Inače, traži posao, Ima dva fakulteta, ali vidim, vrlo teško će ga naći. I sada ide na neki tečaj online.
A supruga?
Vera je građevinarka, u mirovini već dulje vremena. Skijašica je i povremeno planinarka. Bila je i na vrhu Kilimandžara. Ona voli Afriku, bili smo nekoliko puta u raznoraznim prilikama. Kada smo snimali “Sedam vrhova” izrazila je želju da bi se i ona popela na Kilimandžaro. Uspjela je.
Bilo je još puno dokumentaraca koje potpisujete. Koja snimanja još rado pamtite?
“Svete planine svijeta”. To je jedan od najljepših uradaka. Radio sam za znanstveno-obrazovni program i poučen i našim ophodnjama i procesijama na vrhove, zanimalo me zašto su ljudi svoja božanstva stavljali na vrhove planina. Kamo god dođete, planine su svete. U najranijim mitovima i legendama, u opisima stvaranja svih kultura kako je sve nastalo, tu su vrhovi planina. To me je zanimalo i proputovao sam i tom prilikom cijeli svijet: Tibet, Japan, Australija, Amerike, Sveta Zemlja, Europa, naravno. Istraživali smo i snimili po meni jednu fantastičnu seriju. Napisao sam i knjigu “Svete planine svijeta”. Snimao sam i serije “Hrvatske planine”, “Dubine”, (spilje i podmorja).
Jesu li vas s televizije poslije serijala “Sedam vrhova” lakše puštali na putovanja?
Bilo je izvrsno sve do zadnje 3-4 godine prije mirovine, od tada je sada prošlo i 7 godina, kada je na čelu HTV-a došla nova ekipa Miroslava Radmana. On nije loš čovjek, ali ta njegova ekipa me zaustavila. Imao sam projekt snimanja jedne velike priče o jednom brodu iz 1873. godine koji je plovio iz Cardiffa prema Hong Kongu. Na brodu je bilo 17 naših pomoraca, Hrvata. Oni su se potopili negdje na sjeverozapadnoj obali Australije. Pola ih je poginulo, neki su se izvukli. Svi su stradali osim dvojice koje su spasili Aboridžini, čuvali ih više od šest mjeseci. Jedan od njih je pisao bilješke i te bilješke su prvi opis aboridžinskog života iznutra. Nitko to tako nije nikada opisao jer oni su za novodošle bijelce bili kao beštije, divljaci. Po tome je to jako važno. Pripremio sam svu moguću logistiku: veleposlanstva, muzeji, a imali smo i neki sitan novac da odemo u Australiju. Kada sam završio seriju “Let nad Hrvatskom” poslao sam zahtjev da bismo išli u Australiju. Muk. I kada sam nazvao, odbili su riječima: “Tako se prije radilo, više se tako ne radi.” I nisam otišao. Eto, to je ostavilo jedan gorak okus. Mnogi ljudi pričaju kako pred umirovljenje imaju slična iskustva. Nije me to puno povrijedilo , ali o tome govorim da bude škola drugima, da se pripreme. Neće vam svirati fanfare kada odete u penziju ma koliko ste toga dali, dapače, nekima će biti drago, mislit će: “Što znaju ovi stariji.” Ali, ja još ne odustajem od ovoga projekta.
Snimate i dalje, bez obzira na to što ste umirovljenik.
Naravno. Odmah nakon umirovljenja snimio sam film Silvio Spalatinio o čovjeku koji je rođen u koncentracijskom logoru. Živi u Udinama, u Italiji, istraživao je svoje podrijetlo i prijatelj dr. Nadan Petri me uvukao u to da mu probamo pomoći. I tako saznamo kako mu je majka bila Splićanka, a otac talijanski vojnik. Za vrijeme kapitulacije Italije bili su deportirani u njemački logor gdje se on rodio. Snimio sam film o tome, on je došao u Split, išli smo na groblje, našli smo mu djedov grob, a i majka mu je umrla. Osim te, snimio sam i priču o dva brata fratra. Jedan se zove fra Jaki Gregov, odnosno Joakim, i on je gvardijan samostana na Hvaru. Njegov brat fra Stipan Gregov je živio u Južnoj Americi i kada sam snimao “Pustinje svijeta”, upoznao sam ga u Patagoniji, na jugu. Meni je fra Stipan ispričao u kameru priču kako je on kao mladić 1950. i neke godine s još četvoricom prijatelja čamcem na veslima s otoka Pašmana pobjegao u Italiju. Nasred Jadrana uhvatilo ih je nevrijeme, bojao se da će se potopiti i zavjetovao se Gospi da će joj, ako preživi, dignuti svetište. Preživio je, u Argentini završio škole i 900 km južnije od Buenos Airesa napravio odmaralište, jedan centar za duhovnu obnovu i Gospinu kapelicu. To je drugi film, a treći koji sam snimio u mirovini je o Georgeu Mateljanu.
Kada će se ti filmovi prikazati i gdje?
Silvio Spalatino još čeka prikazivanje, njega je otkupio HTV. Ova dva druga su gotova i također ćemo ih ponuditi državnoj televiziji. Snimate li u privatnoj produkciji? Ne. Imamo filmsku udrugu Josip Bepo Karaman, držimo tako splitsku školu. Snimamo filmove i produciramo ih preko udruge.
Kako ste proslavili Božić, Novu godinu, imendan, rođendan – sve vam se skupilo posljednjih dana?
Bili smo uglavnom kod kuće nas troje, supruga, Iva i ja jer je Maja u Grčkoj.
Razmišljate li vi nekamo “zbrisati”?
Ne dok je lockdown. Putovat ću poslije, ali na one najviše planine više neću. Ipak, želja mi je još koji put otići na Himalaje.
Zadnji put ste bili na Himalajima prije tri godine s “Vlajima”?
Da. “Vlaje na Himalaje” je predvodio Vedran Mlikota, a i moja kći Iva je išla s nama. Penjali smo se i to je bila jedna lijepa škola za sve nas skupa. Meni je to bio povratak u dolinu Kumbu gdje imam puno prijatelja. Tu je i sin šerpe Anga Phua koji je poginuo 1979. godine kada smo se zajedno spuštali s Mont Everesta. Njegova sina Mingmu smo godinama školovali, pratili, a bio je i u Splitu jednom. Završio je visoke budističke škole i živi s majkom i sestrom pod Everestom te predaje vjeronauk u tamošnjoj školi. Kada je bio veliki potres, srušila im se kuća i pomogli smo da se ta njegova kuća obnovi. Sada smo još više vezani. Posjetili smo ga i tom prigodom. A jedna mala ekipa “Vlaja”, kada se sve ovo završi, planira obnoviti taj put i opet otići. I ja sam među njima.
Prije tri godine niste se popeli na vrh jer ste se razboljeli. Jednom je bilo još gore, morali su vas spašavati. Što se dogodilo?
To je bilo u Austriji, bio sam na turnom skijanju. Pozlilo mi je u planini i po mene je došao helikopter i odvezao me u bolnicu u Innsbruck. Tamo su mi dijagnosticirali zakrčenje srčanih krvnih žila i trebalo me je operirati.
Tada ste sve šokirali jer ste, iako ste bili u jednoj od najboljih europskih bolnica, tražili da odete na operaciju srca u KBC Split. Zašto to?
Da, trebala je operacija, začepile su se žile. Novac nije bio problem, moji prijatelji poduzetnici su mi rekli “operiraj se gdje god hoćeš na svijetu”. Ali, moj prijatelj, snimatelj Albert Altarac, prije toga je operirao srce u Splitu, a i on je mogao ići kamo hoće. I ja ga pitam: “Zašto si se ti operirao u Splitu”, a on mi kaže: “Htio sam, kad se probudim, čuti galeba.” Kada je on to meni rekao, bilo je gotovo. I ja hoću čuti galeba. A bio je još jedan motiv. Prije toga je jedan bivši ministar zdravstva išao operirati prostatu baš u Innsbruck i onda sam pomislio: “E, ja neću. Odoh ja doma pa ako i ne čujem galeba.” Hahaha. Šalim se, otišao sam u Split jer sam imao puno povjerenje u naše liječnike koji su izvrsni i oni su mi fantastično odradili operaciju na srcu. Iz iskustva vam mogu reći, oni doktori u Innsbrucku ništa nisu bolji od naših iako imaju ljepše zgrade i prostorije.
Vi ste i vijećnik u Gradskom vijeću Splita u redovima HDZ-a. Kako vam se svidjela aktivna politika?
Dugo sam u HDZ-u, ali dok sam bio na televiziji, nisam bio aktivan jer je to po meni nespojivo. Kada sam otišao u mirovinu, prijatelj Andro Krstulović Opara me pozvao da pomognem. Ja nastojim biti funkcionalan, da ne razbijam glavu o tvrde zidove, već sam išao za tim da ću ono što mogu napraviti za grad Split i napraviti. Mi se prvo složimo po tim odborima, procijenimo, vjerujemo stručnjacima, pitamo nešto i onda prijedlog ide na sjednicu. Oporbi je uvijek u interesu biti protiv, ali ovolika količina protivljenja kod nekih je, meni se čini, hrvatski sindrom i ne pridonosi kvaliteti i napretku. Umjesto da se udružimo i da razgovaramo prije odluke, obično se dignu tenzije, bude “beštimji”, uvreda, a to nije lijepo i žao mi je što se to događa. Žao mi je ljudi koji to rade. Sramim se zbog njih. To se odnosi i na Sabor. Zašto se ne može voditi jedan kulturni razgovor, s argumentima i ako si pogriješio, onda kažeš: “Pogriješio sam.” Nijedan se nikad nije ispričao, a valjaju takve budalaštine da tome ne vidim kraja.
Hoćete li opet biti na listi na lokalnim izborima?
Ne znam. Žao mi je da ne pomognem, a mislim da ipak mogu svojim imenom. Nisam kompromitiran, mirovinu sam na televiziji zaradio iako sam ratni vojni invalid i imam visoki časnički čin. Međutim, ta bi mi vojna mirovina bila manja.
Jeste li se razočarali u politiku?
Ne. Kada preživiš pogibeljne situacije u planinama, ništa se s tim ne može mjeriti. Kada preživiš noć, neki bivak na 8000 metara, temperatura minus 40, puše sa svih strana i spustiš se dolje, slušaš budalaštine, čime se ljudi opterećuju i misliš si, neš’ ti. Ne daš se ni uvrijediti ni izbaciti iz ravnoteže.
Kako podnosite zatvaranje i ovaj svjetski lockdown, vi kao avanturist i svjetski putnik?
Uvijek imaš što raditi. Sredio sam neke filmove s kojima sam bio u zaostatku. Primjerice, dovršio sam film o Georgeu Mateljanu, on je Amerikanac našeg podrijetla koji propagira zdravu hranu. Autor je bestselera, knjige “Najzdravije namirnice svijeta” kojom promiče mediteransku prehranu. Prije lockdowna bio sam u Americi, zadnji čas smo došli, snimili i sada sam imao što montirati. Osim toga, iskoristio sam ovaj period kada je bilo najžešće u ožujku i travnju i obnavljali smo roditeljsku kuću na selu u Zavojanima kod Vrgorca. Isto tako s HGSS-om uvijek ima toliko posla da nikad nije dosadno, ni jedan dan. Tako da nisam niti osjetio tu zatvorenost. Osim što ne možeš planirati što ćeš dalje i kamo ćeš otići preko mora, ali dobro je, proći će to.
kladim se da nitko od ovih komentatora nikad nije spasio ni jedan ljudski život al da znaju lajati za tipkovnicom znaju