Oduvijek sam se divio pripadnicima HGSS-a, još dok sam kao klinac na Sljemenu ispijao čajeve i tople čokolade na Vidikovcu i gledao „stričeke u crvenome s velikim ruksacima“ kako stalno nose nekakvu opremu amo- tamo. Roditelji su mi objasnili da su to nešto kao policajci, doktori i vatrogasci, samo su zaduženi za planinu. Bilo mi je čudno kako jedna osoba može biti i jedno i drugo i treće, ali kao klinac ne sumnjaš u ono što ti roditelj kaže, barem ne do puberteta. I zbilja je tako, s godinama sam se popeo na većinu planina i brda u Hrvatskoj, otrčao bezbroj utrka i utabao više manje sve staze na Medvednici po svim uvjetima. I baš svaki put, kada sam usred ničega ugledao HGSS-ov auto ili vidio nekog od njihovih pripadnika, nekako sam se osjećao mirnije i sigurnije. Sama činjenica da je tamo bio HGSS je u mojoj glavi značilo da i ako se nešto dogodi nema veze, oni su tu pa neće biti frke.
I zato mi je srce nekako zaigralo kad su mi rekli da ću provesti jutro s HGSS-om i vidjeti iz prve ruke kako izgleda njihov tipičan dan. I dok se rano ujutro vozim sljemenskom cestom do vrha gledam kako se temperatura spušta. Iako je u Zagrebu bilo sunčano i relativno toplo za veljaču, na vrhu me dočekalo minus 2 stupnja Celzijusa. Najavili su mi da će svi spasioci biti u patroli jer se održava Prvenstvo srednjih škola u skijanju pa čekam kod žičare i gledam buduće Janice i Ivice kako primaju zadnje instrukcije trenera prije starta. Ubrzo nalazim prvog pripadnika HGSS-a koji mi javlja da će doći drugi kolega, on mora osigurati dio staze zbog utrke i odvozi ogromne sanjke za eventualnu evakuaciju unesrećenog skijaša. Pri tom se spušta po crvenom spustu kao da se igra, ne kao da ima iza sebe 30 kg opreme. Pokušavam ne smetati i pratim što sve rade na skijalištu, na prvu se čini kao da stoje sa strane i tu i tamo se spuste po jednoj od staza. Ustvari se radi o dobro koordiniranoj ekipi koji pokušavaju u svakom trenutku znati što se događa i pokriti što veći dio terena kako bi bili spremni reagirati, ako zatreba.
Hrvatska gorska služba spašavanja je nacionalna, dobrovoljna, stručna, humanitarna i nestranačka udruga javnog značaja, čiji su osnovni ciljevi sprječavanje nesreća, spašavanje i pružanje prve medicinske pomoći u planini i na drugim nepristupačnim područjima i u izvanrednim okolnostima kod kojih pri spašavanju i pružanju pomoći treba primijeniti posebno stručno znanje i upotrijebiti tehničku opremu za spašavanje u planinama u svrhu očuvanja ljudskog života, zdravlja i imovine.
Ubrzo mi prilazi poznato lice, ali ne znam otkud znam čovjeka. Vrtim u glavi sve kombinacije i kako je skinuo kacigu shvatim da me gleda svako jutro s jumbo plakata na Lidlovoj reklami. I tako upoznajem Edina Alikalfića, planinara, zaljubljenika u trčanje, diplomiranog inženjera matematike i pripadnika HGSS-a s 42 godine iskustva. Ima 59 godina, ali po držanju mi izgleda kao da ima 39. Pokazuje mi skromne prostorije HGSS-a na Medvednici, odmah ispod Vidikovca na Sljemenu s pogledom na Zagorje. Imaju dva objekta, medicinski centar odmah do staze, koji je predviđen da smjesti unesrećenika do dolaska Hitne pomoći i njihove prostorije ispod Vidikovca u kojima drže opremu i imaju osnovne potrepštine. Nije luksuzno, ali skromno mi govori da njima to ionako nije bitno, tu su zbog važnijih stvari. Specijalna oprema je sva na mjestu, uredno posložena i čeka, bolje da čeka nego da je u uporabi. Sve je uredno i posloženo, skoro vojnički, a na vratima stoji veliki raspored dežurstava do kraja travnja. Pričamo malo o trčanju i planinarenju pa se prebacujemo na ozbiljnije teme, što je sve potrebno u životu znati da bi postao punopravni član HGSS-a? Ne skrivam mu ideju da sam već duže vrijeme razmišljao o tome i nažalost, već nakon prva dva zahtjeva shvaćam da ništa od moje aktivacije. Pripravnici moraju imati manje od 30 godina i imati garanciju dvojice aktivnih članova. Uz to moraju biti članovi planinarskog društva i biti vješti u speleologiji, skijanju i alpinizmu. Moje „trčkaranje“ po planinama je praktički samo baza za sve ostale aktivnosti koje svaki pripadnik mora znati. Uz to bitno je proći tečajeve zimskog i ljetnog spašavanja, biti vješt u pružanju prve pomoći te proći završni ispit. Sve skupa traje 2 do 3 godine, a nakon toga dolazi najveće odricanje, besplatno posvetiti svoje vrijeme spašavanju ljudskih života.
Edin mi pokazuje i „crveni telefon“, poseban mobitel na kojeg dolaze hitni pozivi. Ako u bilo kojem trenutku zazvoni, prekidamo razgovor, a HGSS izlazi na teren i rješava situaciju. Takvih situacija je godišnje dvjestotinjak.
Vrijeme polako prolazi i utrka završava tako da ostatak dežurne ekipe dolazi na gablec i predah u stanicu. Svi su različiti, a opet svi isti. Skromni, nasmijani i fizički maksimalno spremni. U njihovom društvu se čovjek osjeća kao da ih poznaje 10 godina, a ne jedno jutro. Nakon cijelog jutra skijanja i boravka na minus temperaturama imam osjećaj da je za njih to kao zagrijavanje. Sjedamo za mali stol i radimo gablec. Nakon toliko aktivnosti, nema boljeg nego domaća hrana kako bi se nadoknadila energija te kako bi se i dalje bili spremni nositi sa svime što se u planini može dogoditi. Na stolu su Okusi zavičaja, a smijeh i priču na trenutke prekidaju obavijesti s CB stanice. Komentiramo kombinacije sendviča i tu se javlja jedina razlika među njima, je li bolji ravni kulen ili dalmatinska panceta. Pošto su nakon gableca na stolu ostale samo ambalaže i mrvice kruha, proglasili smo rezultat neriješen.
I dok slušam priče, kako skromno preuzimaju minimum zasluga za svoja djela i zbrajam u glavi kilometre koje svatko od njih dnevno napravi pod punom opremom shvaćam da su jaki kao profesionalni sportaši, smireni kao kirurzi i spremni kao vojnici. Ukratko, i policajci i doktori i vatrogasci u jednome...
Pozdravljam se s dečkima i puštam ih da se vrate redovnim zadacima, a ja odlazim i dalje maštam da će napraviti iznimku i primiti malo starije članove u HGSS, barem da im pripremimo gablec i uživamo u dobrom društvu.
Članak je osigurao Lidl, ponosni partner HGSS-a.
