"Osamnaesti studenoga 1991. crni je datum u hrvatskoj povijesti. Prema brojnim vijestima slomljen je otpor branitelja Vukovara iako se naše grupe još hrabro bore u pojedinim dijelovima. Četnici su počeli svoj zločinački, krvavi pir, uz potporu i sudjelovanje pripadnika srpske vojske", bilježi Vladimir Šeks u drugoj knjizi svojih memoara koja je ove godine izašla u nakladi Večernjeg lista. Šeksovi zapisi o događajima 1991. pisani su pod dubokim dojmom vukovarske tragedije, a s dokumentima koji su u knjizi objavljeni, važan su doprinos rasvjetljavanju istine o padu Vukovara.
Već tog 18. studenoga 1991. predsjednik Franjo Tuđman osnovao je Državnu komisiju koja je imala zadatak utvrditi i analizirati sve bitne činjenice vezane za pripremu i vođenje obrane Vukovara. Na čelu toga političkog tijela koje će u povijesti biti upamćeno kao Manolićeva komisija bio je predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka RH Josip Manolić, a članovi su bili Milan Ramljak, potpredsjednik Vlade, Gojko Šušak, ministar obrane, Ivan Vekić, ministar unutarnjih poslova, Željko Olujić, državni odvjetnik, Josip Perković, pomoćnik ministra obrane, Zdravko Mustač, zamjenik predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka, i Stjepan Herceg, savjetnik u Uredu Predsjednika RH.
Poziv na rušenje vlasti
Samo dva dana kasnije, 20. studenoga, predsjednik Tuđman održao je sastanak s članovima Komisije i već u uvodu teško optužio Milu Dedakovića Jastreba i njegove suradnike, ponajprije Branka Borkovića Mladog Jastreba. "Meni osobno jasno je da je obrana Vukovara bila sabotirana", rekao je Tuđman i dodao: "Mogu shvatiti i ove u samom Vukovaru... zaista su mogli misliti da im ne pružamo dovoljno pomoći... Ali, mnoge su mi okolnosti i u samom Vukovaru sumnjive... No, što se Dedakovića tiče, gospodo, pa ništa drugo ne treba nego li onaj proglas optužba, kojim se poziva na svrgavanje ustavnog poretka. Sabor, Vladu, predsjednika Republike, optužio je za veleizdaju, jasno je s kim imamo posla."
Nakon pada Vukovara hrvatski državni vrh bio je u pravom šoku, baš kao i cijela zemlja. Trebalo je spriječiti malodušje i psihozu. Zato ne treba čuditi što je Tuđman u tim trenucima od svojih suradnika pošto-poto tražio vojni uspjeh i neku veliku, dobru ratnu vijest. "Mislim da bi nam trebalo da osvojimo Petrinju. Neki uspjeh, koji bi ometao ofenzivne planove protivnika... Zašto da ne udarimo na Knin! Govorio mi je i ministar unutarnjih poslova da on ima sredstva s kojima bi mogao udariti po Kninu. Hajde, molim vas, razmotrite to odmah..."
Predsjednik Republike oštro je i kritično govorio o gotovo svim akterima vukovarskih događaja, od Tomislava Merčepa do Branimira Glavaša, generala koje je slao u Vukovar i na istočnoslavonsko ratište, Dobroslava Parage, HSP-a i HOS-a... "Paraga se potpisuje kao vrhovni zapovjednik. I jasno, pripremaju ono što pripremaju... imate te paravojne organizacije... Direktno spremaju rušenje predsjednika Republike, hrvatske vlasti. Je li HOS povezan s KOS-om?", retorički pita svoje suradnike.
"Dakle, budući da je zadaća Komisije bila utvrditi i predočiti javnosti činjenice vezane za pripremu i vođenje obrane Vukovara, uz navedena ograničenja i selekciju onoga što 'nije za javnost', a može se pretpostaviti da se to i dogodilo, pisano izvješće Komisije mnogo je više skrivalo nego otkrivalo... Tajnik ove Komisije, inače savjetnik u Uredu predsjednika Republike, Stjepan Herceg smatrao je da je najteži krimen krađa oružja namijenjena Vukovaru ili neisporuka oružja namijenjenog Vukovaru i zauzima se za uhićenja odgovornih za tu vrstu ratnih profitera. Nažalost, zbog tih kriminalnih djelovanja pojedinaca nitko nije ni uhićen ni procesuiran", piše u knjizi Vladimir Šeks.
Komisija je radila do 3. prosinca 1991. i svoje izvješće dostavila predsjedniku Tuđmanu, koji ga je istog dana dostavio predsjedniku Hrvatskog sabora "s molbom da izvješće proslijedi saborskim zastupnicima". Komisija je održala više sjednica i prikupila je opsežnu dokumentaciju od Vlade, kriznog štaba Vlade, Ministarstva pravosuđa i uprave, Ministarstva obrane, MUP-a, Ministarstva informiranja, izvješća zapovjedništava, povjerenika Vlade, medicinskog osoblja iz Vukovara...
O nastanku Manolićeve komisije piše i povjesničar Davor Marijan u svojoj knjizi „Bitka za Vukovar": „Dan u kojem je osnovana Komisija bio je za Hrvatsku vrlo težak i treba poslužiti kao slika vremena u kojem je počela raditi. Vukovar je praktično pao, ostalo je par džepova iz kojih se još pružao otpor. Strah od masakra stanovništva bio je posve opravdan. Istog je dana na zadarskoj bojišnici u napadu kninskog korpusa JNA stradalo selo Škabrnja, a dio je stanovništva masakriran. Dan prije predsjednik Republike bio je u Gospiću, u kojem je zbog niza problema bila ugrožena ne samo stabilnost ličke bojišnice, nego je navodno postojala opasnost i za sam politički vrh Hrvatske. Istog 17. studenoga Armija je zauzela Slunj, a stanovništvo je pobjeglo iz mjesta, uglavnom u Bosnu i Hercegovinu.
"Unutrašnji neprijatelji"
Atmosfera u državi bila je mračna i kao stvorena za lov na 'unutrašnje neprijatelje'. Oštrica istrage usmjerena je na Hrvatsku stranku prava i Upravu bezbednosti SSNO, sigurnosnu službu JNA, uobičajeno zvanu KOS prema njenom prvotnom imenu. Sjena KOS-a u toku 1991. proširila se nad cijelom Hrvatskom. I predsjednik RH dr. Franjo Tuđman 24. studenog u Poslanici hrvatskom narodu naglasio je da 'slučaj Vukovara i istočnoslavonskog ratišta služe kao očit dokaz o sprezi i istovjetnom radu KOS-a i HOS-a i različitih obavještajnih službi s ciljem obaranja demokratske vlasti Hrvatske', te da je tjednima unaprijed u publicistici stvarana klima 'ako padne Vukovar – mora da padne i Zagreb, tj. sadašnja hrvatska vlast'. Važno mjesto u poslanici dobio je i potpukovnik Dedaković. Dio tvrdnji iz poslanice u sličnom obliku ušao je i u izvješće Državne komisije. Prema nekim mišljenjima to je značilo Dedakovićevu osudu prije samog suda... Za razliku od Borkovića i Vidića, koje je sustav cenzurom izvješća i zahtjeva dijelom neutralizirao, Dedaković je bio na teže kontroliranom mjestu. Slava Vukovara u studenome je počela ozbiljno ugrožavati sustav, usprkos činjenici da je grad i dalje vezao za sebe najjači dio Armije... U izvješću Državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara zaključuje se da s tiskovnom konferencijom Dedaković 'doživljava svoj medijski vrhunac', zahvaljujući potrebama medija za što više informacija iz Vukovara, čime faktički biva uvršten među heroje Domovinskog rata. Dedakovićeva tiskovna konferencija neosporna je činjenica, ali ne i tvrdnja koja slijedi u tekstu izvješća", piše Marijan.
Šeks u svojoj knjizi podsjeća da je već 1991. bilo onih koji su imali drugačije mišljenje o radu Manolićeve komisije. "Odbor za unutarnju politiku i obranu Hrvatskog sabora 27. prosinca 1991. na svojoj je sjednici uoči zasjedanja Sabora raspravio izvješće Državne komisije za Vukovar. Ivan Bobetko, koji je predsjedavao Odborom, prigovorio je da „sastav Komisije ne osigurava objektivnost", a drugo da izvješće „nije prikladno za raspravu i u pojedinostima je protuslovno". Bobetko je predložio osnivanje neovisne stručne komisije. Takva „stručna komisija" nije nikada osnovana. Ona saborska „Komisija od povjerenja", poslala je krajnje kratko, šturo, apstraktno izvješće, s obzirom na to da ju je tijek događaja pregazio 28. prosinca 1991.
U izvješću Hrvatskom saboru predsjednik Tuđman potpuno okreće priču i, kako kaže Šeks, navodi Vukovar kao "primjer hrvatske vojne pobjede": „Oko 1500 hrvatskih branitelja uništilo je nekoliko najelitnijih oklopnih brigada neprijatelja, uz mnogostruko veće ljudske žrtve na agresorskoj vojsci no na našoj. Trijezno prosuđujući, u neprijateljskoj agresiji na istočnu i zapadnu Slavoniju skršen je moral i snaga neprijateljskih sastava Jugoslavenske armije i odmetničkih srpskih odreda."
Vukovar kao znak pobjede
"Mile Dedaković i Branko Borković godinama su pokušavali (a to još uvijek nastoje) da izvješće Državne komisije za Vukovar Hrvatski sabor 'poništi', jer ga drže u golemoj mjeri lažnim. Do sada u tome (još) nisu uspjeli. Josip Manolić, pak, uporno ustraje, pa i u svojim memoarima izdanima ovih dana (2015. godine) tvrdi da je Komisija objektivno napisala izvješće, da je to zajednički autorski 'kolektivni' rad Komisije i da je u njegovoj izradi sudjelovao i sam predsjednik Tuđman. Za potpunu i cjelovitu istinu o 'bitki za Vukovar' trebat će ući u arhive srpske, jugoslavenske provenijencije, KOS-a, JNA, ali i obavještajnih službi brojnih država (posebno engleske, francuske, ruske i američke). Domaća historiografija, publicistika, vojna povijest dala je odgovore na mnoga putanja, pa i ono najvažnije: Vukovar unatoč ogromnom herojstvu HV-a i branitelja Vukovara, suočen s deseterostruko nadmoćnijim neprijateljem, kako u živoj sili tako i u oklopnom, raketnom, topničkom, zrakoplovnom oruđu i oružju, s neograničenom logistikom u svim vrstama streljiva i vojne opreme – jednostavno uz takav omjer snaga nije mogao drukčije doli neviđenim herojskim otporom i golemom žrtvom, kao Zrinski u Sigetu, udariti temelj konačnoj hrvatskoj pobjedi u Domovinskom ratu", piše u svojoj knjizi Vladimir Šeks.
>> Kolinda Grabar-Kitarović: Vukovar je simbol hrvatskog zajedništva
Tuđman je zakon. Da nije bilo njega ne bi bilo ni Hrvatske. Kako je samo nadigrao velikosrbe, jugoslavene, četnike i komuniste, i to u situaciji u kojoj je svih 5 stalnih članica vijeća sigurnosti protiv nas, dok je protivnik bilijardu puta bolje naoružan i opremljen, dok nam iznutra rovari čitava struktura KOS-a, dok nam je uveden embargo na uvoz oružja, a prije tog embraga još dok je Račan bio na vlasti nam otmu naoružanje teritorijalne obrane koje je bilo naše i koje smo mi platili. Većina bi u takvim uvjetima bacila koplje u trnje, ali ne i Tuđman, najveći hrvatski velikan otkad je svijeta.