Jovica Stanišić, bivši šef srpske Službe “državne bezbednosti”, i Franko Simatović, njegov bliski suradnik u DB-u, pravomoćno su danas u Haagu osuđeni na 15 godina zatvora, a potvrđeno je i njihovo sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu političkog i vojnog vrha Srbije u Bosni i Hercegovini. Od zločina u Hrvatskoj, odgovorni su za zločin u Daljskoj planini u lipnju 1992. godine. Posljednja je to presuda haaškog tribunala koja se izriče za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.
Nepravomoćnom presudom iz 2021. bili su osuđeni na 12 godina zatvora, ali samo za ratne zločine u Bosanskom Šamcu i bez utvrđene njihove odgovornosti na temelju dijeljenja zločinačke namjere udruženog zločinačkog pothvata. Žalbeno vijeće danas je presudilo da je postojala takva namjera i kod Stanišića i kod Simatovića, ponajviše na temelju dokaza da je DB plaćao pripadnike Srpske dobrovoljačke garde.
Rezidualni mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MICT), koji je naslijedio Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), više nema preostalog posla po postupcima vezanim za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije.
VEZANI ČLANCI
Suđenje Stanišiću i Simatoviću potpuno je ponovljeno suđenje jer je nakon prve nepravomoćne (oslobađajuće) presude, izrečene 30. svibnja 2013., Žalbeno vijeće 15. prosinca 2015. vratilo predmet na ponovljeno suđenje. Ono je započelo 13. lipnja 2017. i dovelo do druge nepravomoćne presude, ovaj put osuđujuće, i današnja pravomoćna presuda okončanje je tog drugog žalbenog postupka. Drugom nepravomoćnom presudom oblik kaznene odgovornosti Stanišića i Simatović nije utvrđen kroz udruženi zločinački pothvat, nego na druge načine. Ta je presuda zaključila da su Stanišić i Simatović znali da postoji udruženi zločinački pothvat, da su čak i pridonijeli njegovu ostvarenju kad je riječ o Bosanskom Šamcu (jer su u Pajzošu kod Iloka organizirali obuku Jedinice za posebne namjene MUP-a Srbije i lokalnih srpskih snaga), ali da nisu dijelili zločinačku namjeru UZP-a kojemu je cilj bio nasilno i trajno ukloniti nesrpsko stanovništvo u dijelovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Danas je to promijenjeno pravomoćnom presudom Žalbenog vijeća.
VIDEO: Tomislav Krasnec iz Den Haaga o presudi
Stanišić i Simatović odgovorni su za kaznena djela počinjena u Bosni i Hercegovini: u Bijeljini od kraja ožujka 1992., u Zvorniku u travnju 1992., u Bosanskom Šamcu počevši od travnja 1992., u Doboju u svibnju 1992. u Sanskom Mostu u travnju i svibnju 1992., u Trnovu u srpnju 1995. i u Sanskom Mostu u rujnu 1995. godine.
"Žalbeno vijeće također je utvrdilo da su Stanišić i Simatović odgovorni za ubojstvo počinjeno u Daljskoj planini, SAO Slavonija i Baranja i zapadni Srijem, u Hrvatskoj, u lipnju 1992.", pročitala je sutkinja Graciela Gatti Santana, predsjedavajuća Žalbenog vijeća. Spomenuto ubojstvo u Daljskoj planini odnosi se na slučaj Marije Senaši, žene mađarske nacionalnosti, koju su, prema svjedočenju zaštićenog svjedoka u ranijem tijeku suđenja, pripadnici “Srpske nacionalne bezbednosti” po naređenju Mihajla Ulemeka odveli u podrum jedne kuće između Erduta i Aljmaša, koji je pretvoren u zatvor. Ondje je kasnije ubijena. Tužiteljstvo je izvodilo dokaze o ubojstvu najmanje 16 osoba nesrpske nacionalnosti zatočenih u Erdutu i okolici u studenome 1991., ali u sažetku današnje presude Žalbenog vijeća utvrđuje odgovornost Stanišića i Simatovića za ubojstvo samo jedne od tih žrtava.
Raspravno vijeće u drugoj nepravomoćnoj presudi iz 2021. zaključilo je da dokazi pokazuju da su optuženi omogućili isporuku oružja u tzv. SAO Krajinu krajem 1990. i u prvoj polovici 1991., ali da nema dovoljno dokaza o njihovu sudjelovanju u slanju oružja poslije tog razdoblja jer se čini da je JNA od ljeta 1991. bila glavni izvor te opskrbe. Tužiteljstvo je također dokazivalo da su Stanišić i Simatović bili dio tzv. vojne linije te da su angažirali, podržavali i štitili arkanovce i šešeljevce koji su činili zločine, no Raspravno vijeće u nepravomoćnoj presudi nije zaključilo da je to dokazano “izvan svake razumne sumnje”. Izjavu jednog svjedoka tužiteljstva, koji je prepričao kako mu je Željko Ražnatović Arkan u svibnju 1991. rekao da mu je Stanišić “šef”, sud je odbacio kao općenitu i nepotkrijepljenu pojedinostima.
VEZANI ČLANCI
Tijekom suđenja Stanišić i Simatović nisu osporavali da su tijekom opsade i pada grada Vukovara počinjeni zločini, ali Stanišić se branio tvrdnjom da je ta vojna operacija bila potpuno pod kontrolom JNA, pod čijim su zapovijedanjem, branio se Simatović, bili i pripadnici Arkanove Srpske dobrovoljačke garde.
Jovica Stanišić se tijekom suđenja pred Raspravnim vijećem pozivao i na kontakte koje je imao s američkom tajnom službom CIA-om, na svoje pomaganje prilikom oslobađanja 300 pripadnika UNPROFOR-a koje su bosanski Srbi držali kao taoce, kao i zarobljenih francuskih pilota i jednog američkog novinara u Bijeljini. Stanišić je tvrdio da su američke vlasti potvrdile da je on pomogao rješavanju sukoba u BiH. No, to mu, barem prema tekstu nepravomoćne presude, nije bilo uzeto kao pretjerano olakotna okolnost.
Mnogo je vremena trebalo da se dokaže ono što je bilo jasno kao dan.Zločinci su osuđeni na 15 godina zatvora !!! Pa toliko se u Americi dobije za silovanje.