Miloševićevi obavještajci Jovica Stanišić i Franko Simatović, za koje je haaško tužiteljstvo tvrdilo da su bili ključna veza između političkog i vojnog vrha u Beogradu te paravojnih i postrojba JNA koje su činile stravične zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, osuđeni su u Haagu na 12 godina zatvora, ali presudu su mnogi stručnjaci odmah protumačili kao praktički oslobađajuću. Jer dvojac nije osuđen ni za što u Hrvatskoj, presudom nije potvrđeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata koji je od Slobodana Miloševića preko njih sezao do arkanovaca, šešeljevaca i drugih zločinaca na terenu, a od svih općina u BiH koje su bile obuhvaćene optužnicom odgovornost im je utvrđena samo za pomaganje u počinjenju ratnih zločina u Bosanskom Šamcu.
– Oni su oslobođeni po svim točkama optužnice osim za Bosanski Šamac. Mislim da je to kompromis koji je Tribunal već koristio u slučaju Šešelj. Kalkulira se s time da se u tu kaznu uračuna vrijeme provedeno u pritvoru. To je, ustvari, oslobađajuća presuda – komentirala je Nena Tromp, bivša istražiteljica u uredu haaškog tužiteljstva koja je radila na predmetu Slobodana Miloševića, a danas je profesorica na sveučilištu u Amsterdamu.
Paravojni kamp za obuku
– Veza s Beogradom ostala je nepresuđena. Ne mogu zaista procjenjivati osobnu odgovornost Stanišića i Simatovića, ali ukupna slika za Haaški tribunal nije dobra – rekao nam je u prvoj reakciji Luka Mišetić, odvjetnik koji je oslobodio Antu Gotovinu u Haagu.
– Ostavština Haaškog tribunala sada je takva da je Hrvatska, prema presudi Prliću i ostalima, činila u Bosni i Hercegovini nešto što Beograd, tj. Srbija nije. Što je jednostavno apsurd. Drugo, ako pročitate presudu Martiću, vidjet ćete da se imenom i prezimenom kao članovi udruženog zločinačkog pothvata u Hrvatskoj spominju Stanišić, Simatović, Šešelj, Slobodan Milošević… Međutim, na njihovim suđenjima Šešelj, a sada i Stanišić i Simatović, bivaju oslobođeni za sve što im se stavljalo na teret na području Hrvatske – dodao je Mišetić.
VIDEO Suđenje iz Haaga
U sažetku presude suci Međunarodnog sudskog mehanizma, koji je naslijedio Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, utvrdili su da je sa srpske strane postojao udruženi zločinački pothvat u Hrvatskoj, koji je imao za cilj protjerivanje nesrpskog stanovništva činjenjem ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Taj UZP postojao je najkasnije od kolovoza 1991., kaže se u sažetku presude. No, suci su odmah potom zaključili i da Stanišić i Simatović nisu pridonijeli zločinačkom zajedničkom cilju tog UZP-a u Hrvatskoj. Do sličnog zaključka suci su došli i razmatrajući dijelove optužnice koji se odnose na općine u Bosni i Hercegovini, gdje su srpske paravojne postrojbe i vojska bosanskih Srba činili zločine od travnja 1992., pri čemu su Miloševićevi obavještajci, čelni ljudi DB-a MUP-a Srbije (“Državna bezbednost”) organizirali kampove za obuku tih paravojnih i drugih postrojba. Osim pomaganja u počinjenju ratnih zločina u Bosanskom Šamcu, suci nisu našli Simatovićevu i Stanišićevu kaznenu odgovornost nigdje drugdje, čak ni u primjeru organiziranja jedinice za posebne namjene, poznatije pod nazivom Crvene beretke. Simatović je odabrao 28 najboljih instruktora s obuke u Golubiću pokraj Knina, odveo ih u Beograd, zatim u kampove za daljnju obuku na Fruškoj Gori i u Iloku, sve kako bi formirao posebnu jedinicu koja bi tajno djelovala pod DB-om MUP-a Srbije, zaključuje Raspravno vijeće. Ali, dodaju suci u sažetku presude, tužiteljstvo nije dokazalo da su pripadnici tako formirane jedinice sudjelovali u zločinima u Hrvatskoj koji bi se mogli povezati s optuženima.
Ostaju u pritvoru
U Bosanskom Šamcu odgovornost dvojice Miloševićevih DB-ovaca utvrđena je samo u pomaganju, ne i planiranju ili zapovijedanju ratnih zločina i progona. Stanišić i Simatović ostaju u pritvoru i čekaju tehničke odluke o služenju razlike između izrečene kazne od 12 godina i zatvorskih dana provedenih u pritvoru u Scheveningenu tijekom suđenja.
Ako je bio UZP od strane Srbije na BiH onda je prvo bio na Hrvatsku. Treba ih onda tužiti za ratnu štetu.