Upisao sam se na Filozofski fakultet u Zagrebu. Imao sam osamnaest i pol godina, velike ambicije i prazne džepove. Pa sam od rodnog grada Bjelovara zamolio stipendiju. I obradovao se kad mi je javljeno da dođem.
"Molba ti je nepotpuna", dočekao me činovnik na Općini.
"Kako, pa sve sam napisao!?"

"Nisi napisao što ti je otac bio za vrijeme rata."
"Pa ne traži stipendiju otac, nego ja", bio sam dovoljno drzak da to kažem.
"Samo ti napiši, pa ćemo vidjeti", hladno mi je odgovorio općinski službenik i bacio preda me moju molbu. Izvadio sam nalivpero i na dnu papira, iznad datuma i potpisa, dopisao: "Moj je otac za vrijeme rata bio oružnički narednik."
"U redu, po odgovor dođi sutra", ispratio me bjelovarski općinar. Došao sam sutradan i od druga odjučer saznao da mi je molba odbijena. Zašto?
"Nemamo potrebe za kadrom tvoje struke."

Bilo je to godine 1962., u doba kad nitko, pa ni partizanska djeca, kako je neki dan rekao predsjednik Stjepan Mesić, nije imao nikakvih privilegija. Stipendija nije bila privilegij, ali ja je u Bjelovaru ipak nisam mogao dobiti. Nije bilo potrebe za kadrom moje struke, no tek nakon što sam napisao što mi je otac bio za vrijeme rata.
Naš se predsjednik Mesić partizanske djece sjetio u jeku javne hajke na djecu braniteljsku. Kao, eto, danas se za djecu hrvatskih branitelja traži nešto što nisu imala ni djeca partizana!

"Djeca palih boraca" imala su, razumljivo, velike privilegije. Gotovo iste privilegije, posve neopravdano, imala su i ostala partizanska djeca. I ne samo djeca, nego i svi bliži i dalji rođaci. I ne samo na stipendije i povlašteni upis u školu, nego i na sve drugo: besplatna ljetovanja, putovanja u inozemstvo, bolja radna mjesta, dobre karakteristike, bolje plaće, kredite, društvene stanove... Ne, to nigdje nije pisalo. Dapače, proklamiralo se kako smo svi ravnopravni. Ali se radilo tako da su partizanskoj djeci sva vrata društvene promocije bila širom otvorena, dok su ostala djeca, a ponajprije ona kojima roditelji za vrijeme revolucije nisu bili na "pravoj strani", bila unaprijed sumnjiva.
Dakako, partizanska djeca (kojoj pripada i S. Mesić) nisu ni primjećivala da neka druga djeca nemaju ista prava, jer njima su njihove povlastice bile prirodno stanje.

Možda i nisu mogla ništa primijetiti, jer društvo je bilo organizirano po njihovoj mjeri. Cijela država i nije bila ništa drugo, nego velika povlastica za partizansku djecu. I krajnje je neukusno uspoređivati prava partizanske djece s upisnim povlasticama djece branitelja. Današnje je društvo, naime, organizirano tako da je, unatoč svim proklamacijama, sramota imati bilo kakve veze s hrvatskim braniteljima.
Stoga, braniteljska djeco, želite li da vam se vaš predsjednik ne ruga, zaboravite gdje su vam bili očevi za vrijeme rata!