U svakom civiliziranom europskom glavnom gradu stadion je razglednica, točka ponosa, arhitektonski i društveni amblem. U Zagrebu stadion je dijagnoza. Maksimir već desetljećima ne stoji kao sportsko zdanje, nego kao gigantska betonska nakarada, trajni spomenik političke impotencije, sustavne pljačke i estetskog sadizma. Gledati u tu nedovršenu, asimetričnu, oronulu skalameriju preko puta jednog od najljepših parkova u ovom dijelu Europe izaziva mješavinu dubokog jada, bijesa i srama. Kako je moguće da je grad koji se voli zaklinjati u srednjoeuropsku kulturu i urbanizam dopustio da njegovo najpoznatije sportsko svetište (p)ostane tako skupo ruglo? Naposljetku, novi vjetrovi koji su zapuhali u gradu i klubu iznjedrili su konačno rješenje višedesetljetne agonije. Što smo dobili? Ono što se servira pod krinkom "progresivne arhitekture" i "poštovanja povijesnog naslijeđa Vladimira Turine" nije moderan, akustičan i užaren nogometni dom, nego sterilno, rascjepkano urbanističko čudovište koje potpuno ignorira samu bit nogometa i navijačke kulture. Drugim riječima, još jednu već viđenu gigantsku betonsku nakaradu, nedovršenu i asimetričnu skalameriju preko puta jednog od najljepših parkova u ovom dijelu Europe.
Sad se javila Renata Rašović da treba pitati i navijače. Prvi dan nakon odluke su Boban, Tomašević i svi mediji, a posebno Večernji pisali hvalospjeve odabranom rješenju. Na što je spalo novinarstvo i Večernji list koji je nekad bio najuglednija dnevna novina?